RIJEKA – Iako prvotno zamišljena kao postdramska kazališna izvedba koja je trebala biti u sklopu projekta EPK 2020 izvedena polovinom srpnja 2020. godine na Molo longu, zbog tadašnjih pandemijskih uvjeta projekt »Djeca luke« zadobio je filmski format, a nakon različitih peripetija koje su se javile glede prikazivanja samog filma, o kojima smo svojedobno pisali, eksperimentalni film u režiji Denis Kirinčić »Djeca luke« imao je svoju riječku premijeru u Art-kinu, uz gostovanje redateljice i nekoliko glumaca.

Pitanje prosedea

Još u povodu prvoga prikazivanja samoga filma na YouTube kanalu Kazališne AV radionice Malik Rijeka, naš negdašnji i dugogodišnji filmski kritičar Dragan Rubeša, koji je bio i suradnik Art-kina, istaknuo je u svome osvrtu na film kako se o projektu govori; štoviše, »na prosede« filma »podigla se velika prašina (…), na razini fabriciranog skandala, (…) kao da je riječ o nekom opskurnom zabranjenom antirežimskom komadu«, no bez obzira na to, film je, ističe, nedvojbeno zaslužio premijeru na velikome platnu.

I bî tako, premijera se održala, na zadovoljstvo publike, a kao što je i on zapisao, i mi smo na kraju uživali »u svakom okviru autoričinih razlomljenih ekrana«, jer »iako smo se već pomalo umorili od sveg tog nostalgičnog prekopavanja po (boljoj) prošlosti Ri-rocka, Kirinčić je uz Žmirićevu asistenciju ubrizgala svojim slikama dostatnu dozu ironije, emocije i boli«.

S obzirom na to da se ovaj sedamdesetominutni eksperimentalni film odvija većinom ispred podijeljenih ekrana koji su nekima u vrijeme pandemije bili jedini kontakt s vanjskim svijetom, a nekome i jedino oruđe, redateljica Denis Kirinčić, inače dramska pedagoginja, glumica i voditeljica Malika se u razgovoru s moderatorom Ervinom Pavlekovićem, novinarom, urednikom i kritičarom Novog lista, osvrnula na sam proces rada te na promjenu medija, od inicijalno zamišljene kazališne predstave na kojoj se počelo raditi još 2019. godine do filma koji je, reći će, »kazalište u filmu«.

Kreativna rješenja

– Iako je više puta u medijima naglašeno da je film napravljen po Žmirićevoj knjizi »Riječke rock himne«, to baš i nije tako, jer Žmirić u svojoj knjizi navodi autore pjesama koje je proglasio riječkim himnama, govori primjerice kako su nastali pojedini bendovi, kako su dobili ime i što su radili, a na kraju su i tekstovi određene pjesme koje smo Laura Marchig i ja podijelile u neku potpuno drugu cjelinu.

Iako su svi očekivali da će se raditi o imitaciji tih himni, ni moja inicijalna ideja nije bila takva, jer nema smisla imitirati originalne tekstove.

Još 2019. godine počeli smo čitati tekstove tih pjesama, analizirati, počeli smo raditi improvizacije i već tada smo ih počeli prebacivati u neki drugi medij.

Do trenutka kad je nastupio lockdown, mi smo radili na dramskoj site-specific predstavi koja je trebala zaživjeti u povodu otvaranja EPK-a, a na ideju za film došla sam nakon razgovora s jednom profesoricom u umjetničkoj školi u Ljubljani koja je također rekla da su se snimali preko Zooma, pojašnjava Kirinčić promjenu medija i samog koncepta inicijalno dramske predstave.

Kako je kazala redateljica, koja dotad nije imala iskustvo rada na filmu, koristi se forma podijeljenih ekrana, odnosno ograničenje Zoom tehnologije i izoliranosti soba ne bi li se prikazalo stanje mladih – njihove emocije, nostalgiju, ljubav, tjeskobu, otpor, ali i zajedništvo. Glumci su se tako često nalazili u apsurdnim situacijama, primjerice zamišljajući partnere u scenama dok gledaju zid ili u prozor, čime su pokušavali ostvariti kontakt bez stvarne, fizičke prisutnosti.

– Nikad u životu nisam snimala film. Nisam znala ni koristiti Zoom. Sve nam je bilo novo, svaki trenutak susretali smo se s nečim što nismo znali i morali smo ga rješavati u hodu – kreativno. Film je sniman iz dječjih soba, preko podijeljenih ekrana, u vrijeme izolacije.

Sve su scene bile glumački i tehnički izazovne. Djeca su igrala prizore bez fizičke prisutnosti partnera, gledajući u prazne zidove ili kutove svojih soba, zamišljajući da su to lica drugih glumaca. Iza svega je puno improvizacije, ali i puno povjerenja.

Htjela sam da to bude njihov film. Počinjemo s buntom, ali završavamo s ljubavlju. Noć pada na Rijeku i ostajemo u njoj, kaže Kirinčić te dodaje da proces rada nije bio jednostavan, jer su dijelovi snimani mobitelom, a bilo je i različitih tehničkih problema, posebice s internetskom vezom.

I mladi glumci, koji su već u ranoj dobi zaigrali u ovom ambicioznom projektu koji je pokazao njihovo glumačko umijeće, prisjetili su se rada na filmu koji je u vrijeme epidemioloških mjera podrazumijevao probe u različitim prostorijama, lupanje po loncima, imitiranje psećeg laveža, lance, pa i rad više mašina za pranje rublja koje su morale biti uključene u isto vrijeme, a roditelji su, kazali su, imali razumijevanja za sve što je rad na filmu tražio.

Kako su istaknuli, lockdown i činjenica da su cijelo vrijeme ispred ekrana bilo im je nešto novo, no također im je pružalo i određenu slobodu glede izražavanja osjećaja koje film (i) pronosi. Rad na filmu podrazumijevao je ne samo imitiranje lajanja, bacanje po krevetu, već i padanje s kreveta koje je zamijenilo ono padanje na daske koje život znače, naglasio je mladi glumac, a iako se radilo o cjelokupnoj novonastaloj situaciji izolacije i neprirodnim uvjetima, radom su ipak našli način kako da savladaju cijelu situaciju te da pokažu svoje osjećaje.

Bunt koji proizlazi iz riječke rock i punk povijesti, time i iz samoga filma, ono je što povezuje grad nekad i danas, a kako bi i sama autorica naglasila, »filmom smo ispričali priču o Rijeci, buntu i odrastanju te odnosu najmlađih generacija prema gradu u kojem svi živimo u određenom trenutku tranzicije i krize uvjetovane globalnim poremećajima (prirodne) ravnoteže«.

Usamljenost split screena

Baš zato, zaključit ćemo Rubešinim riječima, »autoričina djeca postaju nevine žrtve lockdowna, izolirane u svojim sobama/kavezima u usamljenosti ‘split-screena’ i TikTok narcizma, u nemogućnosti fizičkog kontakta«.

– Autoričini akteri rijetko izlaze iz svojih izoliranih soba, svedeni na pandemijske hikikomorije u razornoj fuziji krika i bijesa, usana razmazanih crvenim ružem, poderanih bijelih hlača i anđeoskih krila. Njezini akteri tako su blizu, a tako daleko od Molo longa na kojem su trebali izvesti svoju predstavu. Tako novonormalni i tako nenormalni. Na rubu živčanog sloma. No, iako je autorica opisala konačnu verziju svog filma kao »ispeglanu«, ona i dalje ostaje dostatno drska i prljava. Ajmooo Rijeko! Ličnu kartu imaš?, poentirao je Rubeša za naš list.