»Mislim da je to vrlo složeno pitanje jer živimo u iznimno podijeljenim vremenima i očito je da su u Njemačkoj pitanja vezana uz aktualne političke teme i globalne sukobe u svim sferama života, uključujući kulturu pa tako i Berlinale, izrazito polarizirajuća«, rekla nam je šefica Berlinalea Tricia Tuttle kad smo je zamolili za komentar političkih »kontroverzi« usred kojih se našao Međunarodni filmski festival u Berlinu. Lavinu je pokrenuo Wim Wenders izjavivši na tiskovnoj konferenciji žirija kojemu predsjeda da »film može promijeniti svijet, ali ne politički te da filmaši trebaju utjecati na stajališta i mišljenja ljudi, a ne se baviti politikom«. Poznata indijska spisateljica i aktivistica Arundhati Roy otkazala je potom svoj dolazak na Berlinale nazvavši komentare žirija »nečuvenima i zapanjujućima«, ističući da takve izjave potiču humanitarne krize kao što je sukob u Gazi koji je nazvala genocidom nad Palestincima te dodavši da umjetnici imaju odgovornost reagirati na takve situacije.

Proslava filma

»Filmaši i umjetnici nisu dužni odgovarati na politička pitanja osim ako to sami ne žele. Njihovo je pravo prakticirati slobodu govora onako kako oni smatraju da je najbolje. Njihova obaveza nije komentirati globalne aktualne političke i društvene teme nad kojima nemaju nikakvu kontrolu«, nastavila je festivalska direktorica na početku ekskluzivnog intervjua koji smo s njom napravili u hotelu Hyatt smještenom tik do Berlinale Palasta gdje se odvija glavni festivalski program pa dodatno pojasnila: »Očito je jako teško naći zajednički jezik kad uključene strane imaju izrazito suprotstavljene stavove. Imam određeno razumijevanje za sve strane i smatram da prostor za diskusiju mora biti otvoren, ali vrlo je teško biti usred politički obojene unakrsne vatre koja ni na koji način nije vezana uz festival. To je moje iskreno mišljenje.«

Nevezano uz ovu – prema mojem mišljenju nepotrebnu i isforsiranu politizaciju Berlinalea – filmski su festivali često pozornica za politički intonirane filmove koji se bave aktualnim društvenim globalnim događanjima, ljudskim pravima i slobodama. Vrlo često upravo takvi filmovi osvajaju važne nagrade. Najsvježiji primjeri su Zlatna palma za »Jedan običan incident« Jafara Panahija i »Glas Hinde Rajab« nagrađenog Velikom nagradom žirija u Veneciji.
– Film je oduvijek bio i dio političke stvarnosti i reflektirao aktualna globalna događanja. To su iskustva ljudi, njihovi pogledi na svijet, autorski stavovi, to je dio kinematografije još od šezdesetih godina prošlog stoljeća, ako ne i od ranije. Berlinale je od svojih početaka bio i politička pozornica, ali to nije jedino što Berlinale jest, dapače, Berlinale je prije svega proslava filma. Isto vrijedi i za Veneciju ili Cannes. Festivali odražavaju svijet u kojem živimo, ali ne možemo ih etiketirati samo kao političke pozornice. Film je mnogo više od toga. Žao mi je što su u prvom dijelu Berlinalea političke teme i »kontroverze« skrenule fokus s filmova i razgovora o umjetnosti i kulturi.

I prije dvije godine norveško-palestinski dokumentarac »No Other Land« – koji se bavi uništavanjem palestinskih sela i prisilnim iseljavanjem u okupiranom Zapadnom Jordanu – uzburkao je političke duhove na Berlinaleu. Autori filma u svom su govoru izraelsku politiku nazvali aparthejdom, da bi neki njemački političari i mediji njihov govor ocijenili antisemitskim. Navodno je bila pokrenuta i istraga.

– Nije bilo istrage vezane uz različite političke stavove, niti je bilo izravno povezano s filmom »No Other Land«. Istraga je bila pokrenuta jer je Instagram račun Berlinalea bio hakiran. Nakon istrage nisu podignute nikakve tužbe, a mi smo od tada pojačali naš sigurnosni sustav. Vaše pitanje vraća se na moju prethodnu izjavu o polarizaciji mišljenja i stavova. Ove godine u programu imamo palestinske i izraelske filmove i palestinske i izraelske autore koji snimaju političke filmove, ali ove godine nema puno kontroverzi oko toga. Ali imamo i obiteljske drame palestinskih i izraelskih autora. Spektar je vrlo širok i to je dobro.

London i Berlin

Kakva su bila vaša očekivanja nakon što ste prihvatili poziciju umjetničke direktorice Berlinalea prije dvije godine? Prije toga dugo ste bili na čelu Londonskog filmskog festivala koji se poprilično razlikuje od Berlinalea.

– Ne bih se složila da su programskim profilom ta dva festivala poprilično različita. Berlinale je svakako veći, poznatiji i međunarodno značajniji, ali oba su gradski festivali u glavnim gradovima svojih zemalja s velikim odazivom publike. Londonski ima gotovo dvjesto tisuća gledatelja, a Berlinale tristo četrdeset tisuća.

Mislio sam na programski koncept. London je mnogo više usmjeren na mainstream film i atraktivne američke produkcije koje na crveni tepih dovode velike holivudske zvijezde.

– Ne bih se s time nužno složila. London nije festival svjetskih premijera, već festival festivala na kojem se prikazuje ono najbolje s velikih svjetskih festivala, dok je Berlinale festival svjetskih premijera i otkrića. Po definiciji prikazujemo filmove za koje publika još nije čula i nastojimo pomoći autorima da dođu do šire publike. Ne radi se o velikim ili malim filmovima, mainstream ili art house. Festivali su platforme za promociju filmova i autora; naš je cilj pomoći autorima i filmovima da pronađu distribuciju i ostvare uspjeh na tržištu. A direktan odgovor na vaše pitanje je da sam očekivala kompleksnost čitavog sustava. Festival kao što je Berlinale je složen ekosustav koji pokriva filmsku industriju kroz European Film Market, promovira filmsku kulturu i ima poseban odnos s publikom što ga čini jednim od najvećih u svijetu. Znala sam da će biti mnogo posla i balansiranja kako bi se zadovoljile sve strane, ali to je dio ovoga posla.

Jeste li primijetili neke specifične trendove na ovogodišnjem Berlinaleu?

– Tek nakon što smo završili selekciju shvatili smo da imamo mnogo zanimljivih filmova koje potpisuju redateljice. Ove godine u programu Berlinalea imamo četrdeset posto filmova koje su režirale žene. I da odmah budem jasna: ne radi se ni o kakvim kvotama, već je to odraz kvalitete prijavljenih filmova. Ne postavljamo si ciljeve u tom smislu, naša je selekcija rezultat prijavljenih naslova te filmova koje smo imali na radaru, a koji su bili završeni na vrijeme za premijere na Berlinaleu.

Njemačka kinematografija

U medijima se može pročitati da je Berlinale posljednjih godina izgubio identitet i zaostaje za svojim glavnim konkurentima kao što su Cannes i Venecija. Kakvo je vaše mišljenje o tome?

– Festivali su složeni sustavi. Nekima su važniji crveni tepisi i zvijezde, drugi se fokusiraju na autore, art house, otkrića. To su različitosti i specifičnosti koje su oduvijek dio festivalskih identiteta. Mislim da je naš program ove godine koherentniji i uravnoteženiji između sekcija. Iako ne možemo suditi samo po našem programu, ali ovo je vrlo zanimljivo razdoblje europske kinematografije. Filmovi tradicionalno nastaju kao financijske koprodukcije više zemalja, ali sve više podupiru autore, a ne nacionalne interese. S decentralizacijom financiranja u Hollywoodu, ovo je zanimljiv trenutak za europski film.

Ove je godine mnogo njemačkih filmova u programu, a i predsjednik žirija je Nijemac. Je li to odgovor na kritike nekih njemačkih medija da Berlinale ne prikazuje dovoljno domaćih naslova?

– Nisam svjesna takvih kritika. Njemačkih produkcija i koprodukcija uvijek je bilo mnogo na Berlinaleu, pa tako i ove godine imamo 51 njemačku produkciju i još više koprodukcija. Kao međunarodni festival želimo biti globalno relevantni, ali i dati značajan prostor njemačkoj kinematografiji.

Prioritet veliko platno

Kakav je vaš stav o streaming platformama i njihovom uključivanju u festivale? Cannes je prije nekoliko godina zatvorio vrata glavnog natjecateljskog programa produkcijama Netflixa, Venecija prikazuje velik broj filmova u produkciji streaming platformi, dok Berlinale ove godine nema niti jedan takav film.

– Ne držimo se nikakvog čvrstog pravila po tom pitanju, ali prioritet nam jesu filmovi namijenjeni za veliko platno i kinodistribuciju. Filmove producirane isključivo za streaming platforme bez planova za kinodistribuciju u načelu ne selektiramo, ali odluku prije svega donosimo prema kvaliteti filma i autorskim imenima i nije nam važno tko je producent.

Kako vidite budućnost Berlinalea?

– Ovo mi je tek druga godina od petogodišnjeg mandata na čelu festivala pa je prerano za takve procjene. Biti na čelu jednog od najvećih i najvažnijih filmskih festivala je najuzbudljiviji posao na svijetu, ali ponekad i najstresniji. Volim filmove i volim autore, ali voditi filmski festival znači i uvažavati različite politike, baviti se infrastrukturom i biti financijski odgovoran.

Koliko filmova godišnje pogledate?

– Za Berlinale? Oko tri stotine. Za privatno gledanje nema se baš previše vremena. U ožujku se malo opustim i gledam televiziju i poneku seriju.