“Netko te udari, ti mu vratiš, pa te on onda udari jače, i tako u krug”, viče taj otac, dobroćudni pacifist, koji dosljednim provođenjem politike “kruh umjesto kamena, razgovor umjesto udarca” sve više ispada mlakonja u očima svoga sina adolescenta.

Zato, u filmu “U boljem svijetu”, sin pušta da mu očeva zabrinuta zanovijetanja uđu na jedno, a izađu na drugo uho: on je u krug nasilja ušao s mudima, rekvizitom koji je sušta potreba ako želiš preživjeti, čak i među tinejdžerima iz dobrostojećih zapadnjačkih obitelji. “Krug se neće nastaviti ako prvi put udariš dovoljno jako”, odgovara sin, osnažen trijumfom.

U tome danskome dobitniku ovogodišnjeg Oscara u kategoriji najboljeg stranog filma, premijerno u Hrvatskoj prikazanome na preksinoćnjem otvorenju 7. Libertas Film Festivala u Dubrovniku, ta velika priča o borbi za opstanak procijeđena je kroz ljevak osobnih priča, a talog koji ostaje nakon što se isfiltriraju traume, uvijek je onaj isti, iskonski izbor: u svijetu koji kroje bešćutni hirovi nasilnih muškaraca i povremene odmazde maltretiranih žrtava, ili si nasilnik ili si mlakonja.

Radnja filma podijeljena je između izbjegličkog kampa u Africi, u kojemu Eliasov otac radi kao liječnik, i danskog gradića u kojemu žive njegova dva sina i žena koja mu ne može oprostiti prevaru.

Fina gradacija nasilja počinje u Eliasovoj školi, gdje ga na kraju nastave svakog dana dočekuju prazne gume; nastavlja se s poniženjima koja rastu zajedno s Eliasovim strahom od napadača, i s inertnim oklijevanjem nastavnika da poduzmu bilo što da zaustave bullying; a kulminira u Africi, gdje se grupa naoružanih muškaraca iživljava nad prestraženim mještanima.

Taj odred za masakre predvodi Veliki, muškarac koji iz zabave reže trbuhe trudnicama. Eliasov otac, kirurg, sanira nekoliko takvih slučajeva, a onda se i sam Veliki, ranjen, obraća njemu za pomoć. Klasična etička dilema između dužnosti da pomogne bolesnome i poriva da uime pravde kazni ubojicu, jedna je od okosnica ovog slojevitog i na mahove vrlo teškog, ali naposljetku vrlo humanog i pozitivnog filma.

Autoricu Susanne Bier upoznali smo, baš na Libertas Film Festivalu, kroz njezin za Oscara nominiran film “After the Wedding”, u kojemu je, baš kao i u ovome najsvježijem uratku, uspjela suptilno a odlučno, i bez patetike, obraditi mega-teme modernog svijeta kroz sudbine onih na čijim leđima se one prelamaju: nasilje, odgoj, kolonijalizam, otuđenje, nošenje s gubitkom roditelja.

Otvorenje festivala, upriličeno u kongresnoj dvorani hotela Valamar Lacroma, bilo je podbačaj: publike je bilo malo, Dubrovčani su, možda i “ohlađeni” neobičnom lokacijom, propustili priliku da u sedmu godinu doprate ovaj mali festival koji usprkos financijskim poteškoćama nudi zanimljiv i kvalitetan filmski program.

On se nastavlja sve do nedjelje, a prate ga i edukativne radionice i panel diskusije o problemima filma u regiji.