RIJEKA Riječko art kino opet je u četvrtak bilo lijepo popunjeno, što je i za očekivati kad se premijerno prikazuje dobitnik nagrade publike i posebnog priznanja žirija na nedavno okončanom ZagrebDoxu.

No ono što je važno reći za film “Nije ti život pjesma Havaja” je da veliki dio riječke publike nije došao pogledati  ”nesvakidašnji osobni dokumentarac o autanju”, već novi film nagrađivane zagrebačke redateljice, montažerke i producentice Dane Budisavljević.

Prije deset godina, međutim, možda bi bilo suprotno, a upravo je otprilike tada negdje autorica filma u Rijeci proživljavala “epizodu” koja će u konačnici imati utjecaj i na sam film.

– Jako sam uzbuđena što prikazujemo film u Rijeci, jer je tu udruga Lori, u koju sam ja došla prvi put prije deset godina, kad su me pozvale da radim spot za kampanju za prava gay osoba “Ljubav je ljubav”. Tu je nekakav početak mog aktivizma, i sjećam se jedne fotografije iz Novog lista na kojoj sam izašla, a ispod koje je stajao potpis “riječke lezbijke”.

Prepale sam se te fotografije, jer tada zaista nisam imala hrabrosti da se “autam”, pa sam zvala roditelje da im kao objasnim da sam na fotografiji samo profesionalno. U svakom slučaju, nakon toga je došao taj moment kad sam im priznala da sam lezbijka, i zato je to velika poveznica s filmom, pojasnila je Budisavljević koja je došla u Rijeku predstaviti film u kojem kroz obiteljske doručke, ručkove i večere donosi  intrigantnu osobnu priču o nastojanju da obitelj prihvati njezinu “drugačiju” seksualnu orijentaciju, no i priču o obiteljskim odnosima u širem kontekstu.  

– Najtraumatičnije mi je bilo samo razdoblje nastajanja filma. Zaista sam imala želju napraviti film u kojem ću napokon javno reći da sam lezbijka, jer ipak je to bitna različitost u odnosu na druge kolege filmaše, a ujedno je to važna društvena tema i činilo mi se da kao dokumentarist moram smoći snage da napravim takav film.

Bilo mi je neugodo da nagovaram ljude da mi se ogoljavaju, kao što je to bilo slučaj osobe koja je bila prostitutka i žrta trafikinga iz mog ranijeg filma, a da ja pri tome držim figu u džepu, kazala je Budisavljević.

Jednom kad su članovi njezine obitelji pristali na sudjelovanje u filmu, sve je međutim krenulo svojim tijekom, pa je tako “sjela” i ideja da se priča ispriča kroz ritual obiteljskih obroka. Snimati nešto tako osobno, međutim, nikad nije lako.

– Užasno sam sama sebi išla na živce, jer sam skoro u svakom kadru. Ali na kraju osjećaj je nagrađujući, jer sad kad je gotovo, osjećam se bolje i sigurnije. Više me ne brine što će ljudi reći – to sam sad ja i mogu ići dalje, zaključila je Budisavljević čiji su film Riječani nagradili velikim pljeskom, a ona je pak njih po završetku filma počastila – juhom.