Najpoželjniji mladoženja na svijetu (samo je jedna od titula koje nosi), glumac, scenarist, režiser, producent i politički aktivist George Clooney, morat će se opredijeliti za jednu od ovih uloga.

Kao glumac je tako-tako još kotirao, pa i osvajao nagrade, poput »Ni na nebu, ni na zemlji«; kao režiser i scenarist uporno se gura na mjesto koje mu ne leži, a sudeći po dosadašnjim iskustvima i nominacijama (ove godine za Oscara u »Gravitaciji« i »Kolovozu u okrugu Orsage«) kao producent bi mogao sve to spojiti u veliku karijeru.

   U svom najnovijem filmu u kojemu je scenarist, režiser i igra glavnu ulogu, snimljenom prema istinitoj priči iz Drugog svjetskog rata Roberta M. Edsela »Odred za baštinu«, Clooney je zakoračio u Bijelu kuću odakle je odlučio s još sedam Amerikanaca spasiti europsku kulturu, naravno uz podršku predsjednika Roosevelta koji baš i nije u početku shvatio čemu izlagati ljudske živote za tamo neku sliku ili skulpturu. No, kako je na kraju priče Frank Stokes, kojega igra Clooney, predsjednika izvijestio da je s prijateljima spasio pet milijuna umjetnina, dva izgubljena prijatelja dostojne su žrtve toga čina – složio se i predsjednik.

Bez žanra

Što se događa između ta dva izvješća? Gotovo ništa, ili malo što u potrazi za izgubljenom idejom da se kroz najveću ratnu klaonicu u povijesti čovječanstva prošeta onako u stilu obuke s »Policijske akademije«, a da cijeli film ostane bez ikakvog žanra, već se malo sapliće o ratnu dramu, pa o komediju, ozbiljnu melodramu i na kraju sve s okusom špageti ratne priče, ili povijesti Drugog svjetskog rata u pedeset slika za neuke Amerikance koji su u isto vrijeme bezbrižno slušali radio kvizove.

   Naime, ako se sjetite da je baš lani u Munchenu pronađen dio tog ukradenog umjetničkog blaga vrijednog milijardu eura u stanu Corneliusa Gurlitta, sinu Hildebranda Gurlitta, jednog od ovlaštenih trgovaca ukradenim umjetninama u vrijeme nacističkog režima, ova tema u koju je Clooney zagrizao itekako je još aktualna, pa nije morala završiti kao ratna parodija. Ovdje je previše scenografije općenito, a premalo sadržaja, a opet, kako je riječ o ratu, premalo je i te scenografije i sadržaja i svega onoga što se dogodilo nakon Dana D, kada se i ova radnja počinje događati pod motom: »Ako dobijemo rat a izgubimo baštinu (memoriju), jesmo li pobijedili?«

Rezervirani i nedorečeni

Prelagano u filmu ovaj odred baštinika dolazi do svega, što umanjuje njihov stvaran trud i posao, ali nekako i profanira cijeli kontekst koji je Spielberg na istoj onoj plaži u Normandiji u »Spašavanju vojnika Ryana« natopio krvlju žrtava koje su otvorile vrata Odredu da uđe u prostor i traga za umjetninama.

   Dakle, da se redatelj držao već prokušanih sličnih ratnih priča u špageti stilu, poput »Zlata za odvažne« koji su tragali za zlatnim polugama (sniman u Vižinadi i Grožnjanu), ili »Dvanaestorica žigosanih«, na što je Clooney očito nedovoljno aludirao u povremenim anegdotalnim upadicama i šalama, priča bi bila kudikamo snažnija, a sama misija veličanstvenija. Ovako su i rezervirana i nedorečena Cate Blanchett, izgubljeni Matt Damon, zalutali John Goodman, Bill Murray i Bob Balaban… samo statisti koji opravdavaju uložena sredstva. Clooney bi se mogao kao producent iskupiti, recimo, na sličnoj priči o tome kako su Amerikanci postupali s blagom Perzije u Iraku, kada su lovili Sadama Huseina.

   Našim filmašima toplo bih preporučio da pročitaju, ako nisu, biografsko djelo Roberta M. Edsela i da naprave hrvatsku priču u kojoj nije bez grijeha ni Ante Topić Mimara u cijelom lancu oko tih istih umjetnina. Naravno, ako želimo biti dio europske kulturne (i ratne) baštine, i do koprodukcije bi se lakše došlo.