Ciklus japanskog filma u Art kinu posvećen teen temama

Japanski teen film imao je svoje vrhunce u sedamdesetima i osamdesetima s ultimativnim slatkicama poput Momoe Yamaguchi i Hiroko Yakushimare, regrutiranih iz zone japanskog sweet-popa 

Kad sam još prije šest godina razgovarao u Oslu s japanskim sineastom Shunjiem Iwaijem, najutjecajnijim predstavnikom nježnije struje japanskog teen filma (»All About Lily Chou-Chou«, »Hana and Alice«), rekao mi je da se sprema na autorsku migraciju u SAD jer mu je u Japanu postalo dosadno.

Ali tamo se nije mogao preko noći prometnuti u superstara kao što se to barem donekle dogodilo Hideu Nakati jer Hollywood baš i ne mari za takve autorske senzibilitete, pa je dosad snimio tek jedan kratkiš za omnibus »New York, I Love You«. 

   A premijera prvog dugometražnog filma snimljenog u Amerindie produkciji s Rachel Leigh Cook i Kevinom Zegersom dogodila mu se tek na ovogodišnjem Sundanceu, da bi europsko krštenje imao na Berlinaleu. Riječ je o »Vampiru« koji pokušava transponirati tipično japansku problematiku povezivanja i druženja wannabe samoubojica na specijaliziranim stranicama. Njegov vampir je vampir sa stilom jer ne ubija žrtve nasumce, već odabire one koji sami pristanu na ugriz njegovih očnjaka. 

  Tinejdžerske teme

Priznajem da mi je njegova fina japanska faza puno draža, iako je njegov holivudski izlet bio tek prolazna igra. No, njegov tretman teen erosa nikad se nije svodio na lascivno provirivanje ispod suknjica tokijskih školarki kao što je to, recimo, činila škola perverznog Siona Sona.      No, iako je Iwai poznat i po tome što je pružio šansu tada mladom Tadanobu Asanu da izađe iz anonimnosti (»Piknik«), japanski teen film imao je svoje vrhunce puno ranije, konkretnije, u sedamdesetima i osamdesetima s ultimativnim slatkicama poput Momoe Yamaguchi i Hiroko Yakushimare, regrutiranih iz zone japanskog sweet-popa.

To dokazuje i Ciklus japanskog filma koji započinje 24. veljače u riječkom Art-kinu »Croatia«, fokusiran upravo na tinejdžerske teme.

Tako je Shinoharin film »Hatsukoi« (»Prva ljubav«) označio neku vrstu povratka teen superstara Rene Tanake koja u filmu njeguje bolesnu majku i pronalazi njena stara ljubavna pisma skrivena u muzičkoj kutiji, pa odluči krenuti u potragu za muškarcem na koga su pisma bila adresirana.

Ovdje Shinohara skreće priču u smjeru socijalnog filma jer majčina bivša ljubav živi u oronuloj zgradi pretrpanoj smećem i zarađuje novac kao profesionalni igrač pachinka, te mu uopće nije stalo do ponovnog susreta sa ženom koja je u njega bila zaljubljena. Ali Tanaka je uoči snimanja filma morala proći seansu digitalnog liftinga, kako bi njezina nježna pojava prizivala njene slavne dane.    Na sličnom kolosijeku zatekao se i Nobuhiko Obayashi (»Ja sam ti, ti si ja,«) koji se fino poigrava motivom zamjene identiteta i rodnih uloga (duše jednog školarca i jedne školarke zamjenjuju tijela), iako ga je već u puno radikalnijoj formi istraživao Sono u »Love Exposure« kroz lik transvestitske »osvetnice« s crnim šeširom koja majstorski barata katanom te Nobuhiro Iguchi u »Sukeban Boyu« u kojem se otac bajker kupa sa sinom u kadi i shvati da se u njegovu tijelu događaju neke čudne stvari.   

  Ratne traume

   S druge strane, Kazuo Kuroki (»Dječakovo ljeto 1945«) i Shioto (»Ne osvrći se«) iščitavaju teen motive kroz nostalgični intimistički povratak u djetinjstvo, dakle, kao klasičnu priču o odrastanju, s time da prvi slijedi utabanu stazu Imamure i Shinode u seciranju nikad zaliječenih nuklearnih i ratnih trauma.

Kurokijev alter ego je inhibirani mladac koji se u djedovoj kući oporavlja od upale pluća, fasciniran Caravaggiovim platnom koji prikazuje Isusovo polaganje u lijes, dok vojnici koji su se vratili iz Kine kopaju rovove da bi se pripremili za savezničku invaziju.

Naravno, Kurokijev komad evocira jednu eru s dušom i očima onog koji ju je doista proživio i opsesivno se prisjeća svakog detalja, i to ne samo njenu mračniju stranu, nego i njene svijetle trenutke. No, tek je Shinobu Yamaguchi u »Adrenalinskoj vožnji« pridodao teen filmu dostatnu dozu manga retorike i zapakirao ju u yakuza-eiga celofan s mirisom iščašena slapsticka. 

   Dakako, ni ovogodišnji Berlinale nije mogao ostati ravnodušan na teen likove. U filmu »FIT«, Hirosue Hiromaso tretira tinejdžere kao izolirane i usamljene individue koje pate pod pritiskom socijalnih konvencija kroz priču o retardiranom mladcu koji promatra svijet kroz 3-D naočale i ima mrave kao kućne ljubimce.

A u najnovijem nadrealnom filmskom epu bivšeg kralja pinku eige Zeze Takahise (»Heaven’s Story«) imamo jednog mladog murjaka koji postaje plaćeni ubojica e da bi se mogao brinuti o obitelji muškarca kojeg je ubio u samoobrani, te jednu dementnu ženu koja usvaja ubojicu, ali i jednu gluhu rockericu koja pokušava zaustaviti ciklus nasilja. A za poetske pasaže filma zaduženi su let latica trešnjina cvijeta, košuljice cvrčaka i animirane ptice koje izlaze iz božićnog drvca.

Inače, Takahisin film traje četiri i pol sata. Ne brinite se, Japanci koje će predstaviti riječki ciklus trče na puno kraće autorske staze.