Redatelj filma koji je u Puli osvojio sedam »Zlatnih arena« nije stigao doći na dodjelu nagrada zbog dubrovačke premijere predstave koja se događa u – Gradskoj vijećnici. Ipak, naknadno je stigao do Motovuna
Redatelj Bobo Jelčić u Motovun je na projekciju svog filma »Obrana i zaštita« došao ravno iz Dubrovnika, nakon premijere predstave »Allons Enfants« koju je na Dubrovačkim ljetnim igrama režirao zajedno s Natašom Rajković. Zbog priprema za premijeru Jelčić nije stigao biti u Puli ni na projekciji u Areni, ali ni prisustvovati trijumfu »Obrane i zaštite«, filma koji je nagrađen sa sedam »Zlatnih arena«.
No zato je u Motovunu dobar dio filmske ekipe, uz Jelčića još s posebno dobro raspoloženom producenticom Zdenkom Gold i još raspoloženijim Bogdanom Diklićem i drugima, lijepo proslavio uspjeh, predstavio se motovunskoj festivalskoj publici i k tome počastio sve gledatelje motovunske projekcije »Obrane i zaštite« čašom vina.
Motovunski razgovor s Bobom Jelčićem počinjemo prisjećanjem na to kako se razvijala ideja za baš takav film.
– Predstava je nastala prema Vojnovićevom komadu »Allons Enfants« ali samo je inspirirana njime. Smještena je u današnje vrijeme i današnje probleme, a specifična je jer se događa u Gradskoj vijećnici koju smo mogli dobiti na korištenje samo na nekoliko sati. Zato i nisam mogao to ostaviti radi Pule. Jako sam zadovoljan kako su ljudi u Dubrovniku primili predstavu, jako su senzibilizirani, jer se radi o njihovim problemima, o golfu na Srđu, o peticijama, o koalicijama, dakle o stanju današnjice.
– Sve moje ideje nastaju iz želje da se legitimiram i identificiram s vremenom, s trenutkom, a to se na ovim prostorima često mijenja. Eto, ušli smo u Europsku uniju, zapravo još ne znamo što nas čeka, i životi su nam ispunjeni snalaženjima ili nesnalaženjima, tako da smo često prisiljeni početi tražiti same sebe.
Glavni junak ovog filma živi u gradu koji amblematizira postratne traume, ali kako zapravo razjasniti o čemu se tu radi? Anketirajući ljude koji žive u Mostaru naišao sam na neki čudan osjećaj – nije to bio strah, više kao neki oprez, onaj koji te tjera da paziš što govoriš. Taj oprez tamo i dandanas postoji kao definicija naših odgoja, naših razvoja, o tome svi u filmu govore, iako film ne priča o gradu, već priča o svima nama. To je jedna studija karaktera.
Kriza je konstanta
S iskustvom snimanja filma na licu mjesta, što mislite koliko će još dugo Mostar biti podijeljeni grad?
– Događat će se razne stvari, tko zna gdje je to zapisano. Govore da smo u krizi, ali kriza je u nas konstanta, kod nas je demokracija isto što i kriza. Stvari u Mostaru će se vjerojatno normalizirati, ali ostat će ta klica u ljudima, znate ona klica koju, kad zalijevate, naglo bukne, ali ako ju ne zalijevate ona ipak ne umire, tu je negdje, čeka…
Spominjali ste da ste imali neke teškoće pri snimanju filma u Mostaru…
– A ne, mislio sam na tehničke poteškoće, jer smo sve morali dopremiti iz Zagreba, a Mostar nije tako blizu. Važno nam je bilo da se osjeti grad, i sve je to bilo produkcijski vrlo zahtjevno i zato hvala Zdenki Gold za veliki posao koji je odradila. Inače, bili smo dobro primljeni, bez ikakvih problema.
Koliko vaš film možda anticipira što bi se u budućnosti moglo događati s ta dva naroda, ili čak dvije države?
– Nuditi neko rješenje, kao što se određeni političari danas trse, jako je populistički, ali i jako nekompetentno. Mi naime nismo u stanju ni konstatirati stvari! Ja se ovim filmom trudim konstatirati, a ne nuditi rješenja i predlagati putove, a valjda postoje ljudi koji i to znaju. Zasad se bavim prostorom konstatacije i onime što se u njemu nalazi, ako treba, neka tu bude i paranoja, jer i ta paranoja je nastala iz nečeg i ne možemo poreći da ona postoji.
Pogubni populizam
Kako ste reagirali na vijesti iz Pule, jeste li se iznenadili?
– Realno je reći da stvarno nisam takvo što očekivao, pogotovo toliko Arena nisam očekivao, iako je to nešto izvan mog prostora razmišljanja tako da u pravilu nikad ne očekujem ništa. Ali jednako mi je važno da je publika u Berlinu, koja nije naša, razumijela o čemu se u ovom filmu radi. Nama je ipak lakše jer smo sve to skupa proživjeli.
Kako komentirate da je za razliku od žirija, publika u Puli vašem filmu dala dosta nisku ocjenu?
– Pa znate, Lepa Brena će skupiti 20.000 ljudi na koncertu, a Arsen Dedić možda samo 200… I u žiriju su ljudi, ali sa svojim ukusima i kriterijima koji ne moraju biti isti kao i kod masovne publike. Ja nisam populist, čak mislim da nas je populizam i doveo do ovakvih situacija, kolikogod izgledao benigan i glupav.
Pula i Motovun su prošli, kuda dalje ide »Obrana i zaštita«?
– Sredinom kolovoza idemo s filmom na festival u Sarajevo, to svakako, a krajem rujna bit će premijera u Zagrebu.
Razmišljate li već o sljedećem filmskom projektu?
– Razmišljam, ali imam samo neke skice, još je rano da o njima govorim, nisu još ni artikulirane.
