U izjavi za naš list Veljko Bulajić opetovano ponavlja da se kod nas sve uvijek svodi na konfrotacije i nered, a da je suština nebitna i da se tumači kako kome odgovara.

   – Ponavljam po stoti put da je suština cijele priče i brige oko filma »Bitka na Neretvi« zaštita autorskih prava i dovođenje u red jedne predugo prešućivane priče o odnosu kojega imamo prema vlastitim djelima i ostvarenjima. Evo vam primjera – krajem prošle godine hrvatska se kinematografija predstavljala u Francuskoj u sklopu cjelovite kulture i naslijeđa, a među izabranim filmovima nije bilo ovog mog filma jer se povlačilo to nesretno pitanje »čiji je film?« – jugoslavenski – države koje već toliko dugo više nema – ili hrvatski, što nije sporno ni po tome tko je autor, izvršni producent, suradnici, glavni akteri i mnogo toga vidljivoga. 

   Na kraju film nije prikazan, a da se to više ne događa učinio sam ono što sam konačno morao – proglasiti ga svojim filmom, jer sam autor koji štiti svoje djelo. Sve ostalo su konfrotacije i nered kao jedino mjerilo ponašanja na ovim prostorima, nažalost. 

  – I jedan i drugi su na čelu nekih državnih ustanova koje su preuzele ulogu ukinutih i ugaslih nekadašnjih republičkih produkcijskih kuća, od »Avala filma« do »Bosna filma« i ostalih, pa moraju na neki način istupiti i braniti svoje pozicije. No, Bajić vjerojatno zna, ali drugačije sada govori, da »Avala film« ne samo da nije ničim sudjelovala u filmu, već ga je iz nekih razloga opstruirala, ali o tom potom. Naravno, nitko ne spori doprinos u filmu suradnika iz BiH, kao ni »Bosna filma«, koji su svoju ulogu i zadovoljštinu dobili već po završetku snimanja kada se politički presuđivalo gdje će biti pretpremijera. Na kraju je presuđeno da bude u Sarajevu, u povodu otvorenja centra Skenderija, kao kompromisno rješenje. U Puli je onda bila premijera na otvaranju 17. Festivala, ali je film prikazan izvan konkurencije. 

   Svrstavati u to priču o »Kozari« koja je, naravno, moj film, ali i BiH kinematografije, je deplasirano i to nitko ne spori, a sličnih je ostvarenja bilo još i kod Štiglica, Bauera… To vam je sva istina.

   Naime, film je, kao i svako umjetničko djelo, i ne samo umjetničko, onoga tko ga potpisuje, tko mu je autor, a tek onda i onoga tko ga je realizirao, što proizlazi i iz nekih ugovorenih prava i obaveza kojih bi se svi trebali pridržavati. U slučaju »Bitke na Neretvi« Veljka Bulajića to bi moralo biti jasno, bar u dijelu neospornog autorstva, kao i za direktora fotografije Tomislava Pintera. Budući da Bulajić gotovo cijeli svoj život i stvaralački rad veže za Zagreb i Hrvatsku, bez obzira na crnogorsko podrijetlo, ima pravo po tom pitanju odrediti se onako kako sam osjeća i kako je već odlučio, usprkos činjenici da se kao mladi partizan borio za opće ideale, a da se politički prostor na kraju vratio u svoje prirodne tokove. 

Što hoće BiH i Srbija?

   Čini mi se da je ovo ipak prije reakcija jednog srpskog autora na potez jednog hrvatskog slučaja, što u još uvijek u zategnutim odnosima ovih dviju bivših republika, a danas suverenih država, uvijek dobro dođe da se malo podignu navijačke strasti. Onaj tko je sudjelovao u filmu i u nekoj je mjeri autorski važan, ipak će se ovim Bulajić – »Jadran film« činom koliko-toliko srediti i namiriti. Najave direktora javnog poduzeća Filmskog centra Sarajevo redatelja Adisa Bakrača da će tužiti Bulajića zbog prisvajanja »Bitke na Neretvi«, jer da je zapravo »pravni sljednik Filmski centar Sarajevo«, nadolijevaju novo ulje na vatru. 

   Štoviše, on tvrdi, doduše bez jasnih argumenata i objašnjenja, da sva prava i (nezakonite) prodaje filmova »Bitka na Neretvi« i »Kozara« istog autora (koja je pak prikazana na 9. FJIF-u 1962. i prijavljena u produkciji »Bosna filma« i SRBiH, s istom scenarističkom i redateljskom postavom Đurović – Bulajić – Bulajić, ali srpskom glumačkom ekipom) pripadaju Filmskom centru Sarajevo, pozivajući se na to da su »prava autora uređena zakonom o autorskim pravima i ne zadiru u pravo vlasništva i producentska prava filma«, a da je »Neretva« bosanskohercegovački film potvrđuje i to da je snimljen i u produkciji »Bosna filma« iz Sarajeva 1969. godine. 

   Pritom je najzanimljivija činjenica na koju se Bakrač poziva da je Filmski centar Sarajevo u protekle dvije godine radio na restauraciji filma »Bitka na Neretvi«, »u potpuno novom izdanju u HD formatu koji odgovara standardima svjetske distribucije«. 

   Zanimljivi su i stavovi još nekih BiH autora po tom pitanju, kao što je Haris Pašović koji drži da je »Bitka na Neretvi« »jugoslavenski film te da su potezi redatelja Veljka Bulajića motivirani korištenjem filmova proizvedenih u Jugoslaviji«, dok Pjer Žalica tvrdi kako se radi o »ishitrenoj i neutemeljenoj odluci iza koje stoji namjera da se film prodaje«. 

   Zar je moguće da je od ostataka ostatka Juge samo jedan film ostao na »ničijoj zemlji«? 

  Naš film, naš jezik, njihova država

  I sam Bulajić na ove reakcije uzvraća i inzistira da nema razloga za napuhavanje priče i da nije riječ o financijskom pitanju, već »o zaštiti autorskih prava i filma kao umjetničkog djela te da bi svi iz filmske ekipe trebali imati postotak od autorskih prava«. Sve to uz već poznato objašnjenje da se najgledaniji film ovih i širih prostora već dva desetljeća prikazuje na istoj kopiji koja je u lošem stanju, kojoj čak nedostaje desetak minuta materijala, te da će »Jadran film« napraviti novu, dobru kopiju koja će se jedina smjeti distribuirati. 

   Što će biti s onom Bakračevom HD kopijom ne zna se, kao ni to što će biti sa Zemaljskim muzejom BiH u Sarajevu koji je zatvoren jer nikoga u »slučajnoj državi naroda i etniteta« ne zanima da bude otvoren. 

   Kao što sam već prije spomenuo, niz je filmova zadnjih godina koje smo gledali u Puli, gdje im je bila premijera na nacionalnom filmskom festivalu i gdje su odnijeli gotovo sve najvažnije nagrade, a koje potpisuju (tako su uostalom i prijavljeni) hrvatski autori i producenti. No, zbog okolnosti njihova nastajanja, nekih međunarodnih potpora i nastojanja preko Sarajevoskolg filmskog festivala da se ovaj bivši jugo prostor opet poveže u jednu cjelinu, pa i obnovi svojevrsna jugoslavenska filmska poetika, ma što to točno značilo, svjedočili smo apsurdnoj činjenici da smo na javnim televizijama dviju država – Hrvatske i BiH – u istim terminima u središnjim vijestima čuli istu vijest: »Naš film (bosansko-hercegovački, odnosno hrvatski) ‘Sve džaba’ (2006); ili ‘Kenjac’ (2009) Antonija Nuića, pobjednik je 53., odnosno 56. Festivala igranog filma u Puli«. 

   Nuić je rođenjem u BiH i bosanskohercegovački je i hrvatski redatelj, tema je bosanska, a film hrvatski, kao i redateljev studij, život i rad u Zagrebu. Otkuda onda ono: »Naš film«? 

Koji ključ za kriva vrata?

Koji bi zapravo ključ za kulturnu sukcesiju mogao ovdje biti zajednički i koji bi ključ konačno zaključao sve prijepore? Pripadnost autora određenom narodu ili kulturi, mjesto rođenja ili smrti, količina jezičnih izraza koji prevladavaju, mjesto zbivanja radnje, ukupan broj sudionika na projektu, ili bi kriterij bio to koliko danas i u kojoj mjeri netko štuje i slavi iste te događaje i teme koje su filmski ovjekovječene? 

   Da se vratimo slovensko-hrvatskih odnosima. Jedan od najznačajnijih slovenskih režisera – France Štiglic – u vremenu jugoslavenske kinematografije snimio je kultni film, hrvatski »Deveti krug«, kojega mnogi kritičari i znalci uvrštavaju u važne izbore onoga reprezentativnog iz vremena jugo kinematografije. Film je prijavljen na 7. FJIF-u 1960. u kvoti Hrvatske, producenta »Jadran filma« i po scenariju Zore Dirnabach (zanimljivo je i to da su iste godine Makedonija i »Vardar film« prijavili »Tri Ane«, također važan film hrvatskog režisera Branka Bauera, a i većina je ekipe iz Hrvatske). 

   E, sada, nitko ne dvoji da Štiglicu pripada autorsko-umjetničko autorstvo, Hrvatskoj ustaška tematika, mjesto radnje i produkcija, pa i povijesno naslijeđe, ali se nitko ne otimlje za lošu prošlost jer imamo još svježe sjećanje na žalosnu sadašnjost, i tko bi se onda borio za neizvjesnu kino budućnost filma iz prašnjave kinoteke, kao u novoj bitci za »Bitku na Neretvi« koja još teče pred očima gledatelja. I, naravno, ispod porušenih mostova.