RIJEKA – Filmska »bitka« koju ljudi popularno nazivaju »Barbie vs. Oppenheimer« poprilično je zasjenila druge filmove koji izlaze ove godine, pa tako i novi film Wesa Andersona »Asteroid City« koji je pisao zajedno s Romanom Coppolom.

Iako Andersonovi filmovi inače nisu oni koji se iščekuju kao Nolanovi ili Tarantinovi, očekivalo bi se barem malo više pompe oko redatelja koji je poznat po fantastičnoj estetici i neobičnim radnjama, ali i fantastičnoj te gotovo istoj glumačkoj postavi u svakom filmu.

Impresivna scenografija

Anderson u ovom filmu donosi jedinstvenu i slikovitu interpretaciju života u fikcionalnom gradiću u 1950-ima u kojemu se skupina ljudi okuplja na konvenciji Junior Stargazers koja okuplja astronome, nastavnike, obitelji tinejdžera zainteresiranih za astronomiju te vojsku.

Svi oni očekuju ugodno druženje protkano zajedništvom i natjecanjem u znanju, no umjesto toga svjedoče kaosu nakon što dolazi do prekida konvencije zbog »događaja koji mijenjaju svijet«.

No u ovome filmu radnja se čini posve nebitnom jer je fokus više prebačen na sam koncept i strukturu filma (primjerice glumica Scarlett Johansson glumi glumicu koja glumi glumicu), kao i na gubitak i tugu koji prožimaju sve odnose među likovima.

Uz Johansson glumačka postava uključuje Jasona Schwartzmana, Toma Hanksa, Jeffreyja Wrighta, Tildu Swinton, Bryana Cranstona, Edwarda Nortona, Adriena Brodyja i mnoge druge.

Scenografija filma je zaista impresivna. Anderson je poznat po svom preciznom vizualnom stilu i pomno odabranim paletama boja, a u ovom filmu scenografija nas vodi u autentičan retrosvijet s vizualima koji odišu nostalgijom za 1950-ima.

Svaki detalj je pomno osmišljen, od retronamještaja do autentičnih vozila i odjeće, no iako je vizualna strana filma besprijekorna, unatoč dojmljivim glumačkim izvedbama, likovi ponekad ostaju nedorečeni i nedovoljno razvijeni, zatočeni u simetriji kadrova i širokokutnih snimki.

Nedorečenost likova

Nedorečenost likova nadoknađuje se i njihovim zanimljivim pozadinskim pričama koje se polako sve više otkrivaju kroz film, kao i karakterističnim Andersonovim prikazivanjem različitih načina nošenja s gubitkom, emocionalnom patnjom i općenito životom.

Ovoga puta bolna iskustva Anderson prikazuje kroz različite slojeve, slično kao i u »The Grand Budapest Hotelu«. Gledatelj gleda film u kojem vidi kazališnu predstavu i nastajanje te predstave te njezinu adaptaciju za televiziju. Upravo zbog ovoga film nudi puno više od onoga što je oku vidljivo na prvo gledanje, jer kada ogromnu bol zapakiramo u jednu kutiju, zatim u još jednu, i još jednu, ona će bušiti rupe i probijati sve slojeve, baš kako radi i u »Asteroid Cityju«.

Iako pomalo razočaravajući, film je bez sumnje šarmantan i lako dopadljiv, no definitivno nije film koji bi se trebao preporučiti nekome tko nikada nije gledao Andersona i nije upoznat s njegovim stilom.

No, svakako ga ne bi trebalo zanemariti jer je jedan od rijetkih renomiranih redatelja s ovoliko prepoznatljivim stilom u kojem stvara gotovo 30 godina, stoga iako vjerojatno neće biti nominiran za Oscara, zaslužuje poštovanje.