Riječka premijera filma o Arsenu Dediću

Arsenov način

Davor Mandić

Redatelj Mladen Matičević Arsena (auto)portretira kao talentiranog, autoironično samozaljubljenog velikog radoholičara, čiji su život i muzika neraskidivo isprepleteni od prvog usviravanja u limenoj glazbi s 13 godina pa sve do izvedbe naslovne pjesme filma »Moj zanat«

RIJEKA Kad se ono Jim Morrison jednom našao na nekom aerodromu uoči koncerta pa je na novinarovo pitanje o imenu i zanimanju samo koketno u kameru rekao: »I’m Jim«, bilo je jasno da je zvijezda rođena. Ime koje je znak u našoj domaćoj pop kulturi ne nosi puno ljudi. Mišo je definitivno broj jedan, no ne kaska puno za njim ni Arsen. Zato si i može dozvoliti da u kameru redatelja Mladena Matičevića, za potrebu njegova biografskog dokumentarnog filma o Arsenu Dediću – »Moj zanat« – u samom uvodu kaže: »Ja sam Arsen. To mi je ime i zanimanje. Koristim se kao lijek ili kao otrov, ovisno o količini«.   

Kronološki put




Taj će uvod ujedno odrediti i ton i fon filma: Matičević je upalio kamere i pustio Arsena da napravi film. I to ne bilo kakav; film je to od 72 minute, koji je kao dokumentarac u kinodistribuciji u Hrvatskoj popriličan raritet. Dosadašnja prikazivanja pokazuju da to nije bila promašena odluka; producentica Vera Robić-Škarica rekla nam je da na premijeru u kino »Tuškanac« nisu mogli ući svi koji su htjeli, a da je u kinu »Europa« dosad skupio više od 700 gledatelja. Što je više i od nekih hvaljenih igranih filmova. 


Ni premijera u riječkom Art kinu »Croatia« nije prošla loše; praznjikava su bila samo prva tri reda, a ostanak gledatelja nakon projekcije na kratkom razgovoru s ekipom filma značio je i potaknuti interes za film. 


Tu je publika saznala kako je Matičević, hvaljeni srpski redatelj, ušao u Hrvatski filmski savez i rekao da želi snimati cjelovečernji dokumentarac o Arsenu Dediću. Iako ga je Robić-Škarica prvo odbila, ubrzo je shvatila da ju je uvukao u film upravo idejom da Arsen bude meštar ceremonije. Produkcija je krenula i film je izišao nakon dvije godine snimanja. »Nije s Arsenom lako«, bila je rečenica koja se često čula. 




Matičević je film zamislio kao kronološki Arsenov put kroz vlastiti život, u crno-bijeloj tehnici, od rođenja u Šibeniku pa do danas. Crno-bijela tehnika dobro podcrtava redateljevu težnju da film i formom nalikuje Arsenovim djelima, a definitivan pečat tome daju snimke s Božićnog koncerta za malu, pomno odabranu publiku, koje u pravilnim razmacima presijecaju Arsenova prisjećanja. Na tom koncertu Arsen pokazuje i svu raskoš svojeg kozerstva: iznimno duhovit, i kad priča i kad pjeva i kad čita poeziju, zabavio je kako okupljenu publiku na koncertu tako i publiku u kinu, što je bila još jedna zanimljiva paralela filma. Publika u kinu ipak je bila u značajnijoj voajerskoj poziciji, jer više strateški postavljenih kamera na koncertu često je prilično ulazilo u njihova lica, otkrivajući sav spektar suza – od smijeha do ganuća. 


Pristup »upali kameru pa snimaj« ima i svojih limita, jasno. Jedan od njih je što nismo puno saznali o Matičeviću osim da se divi velikom Arsenu. Je, prošao je Arsen i temu žena, i Gabi, i pića, i jetre i svojih malih unučica koje su mu glavni razlog za nastavak života jer: »Kako da ja sad umrem, pa ih sve same ostavim«, ali nije se tu ušlo duboko.    

Zadnji kantautor


Lapidaran pristup kontroverzama Arsenova života ipak ne znači da film nije dostojan prikaz zadnjeg velikog kantautora ovih prostora. Iako fanovski, prikaz je to koji, u vrhunskoj produkciji, Arsena (auto)portretira kao talentiranog, autoironično samozaljubljenog velikog radoholičara, čiji su život i muzika neraskidivo isprepleteni od prvog usviravanja u limenoj glazbi s 13 godina pa sve do izvedbe naslovne pjesme filma »Moj zanat« u praznom kazalištu, kojom se zaključuje film. 


»Moj zanat« pritom je, naravno, kao »My Way« Franka Sinatre. Možda ne baš pankerska kao »My Way« Sida Viciousa, ali sigurno negdje na pola puta od Franka do Sida. Jer punka možda nije bilo u Arsenovoj glazbi, ali u životu nedvojbeno jest.