Najnoviji komad korejskog sineasta Jeon Kyu-hwana »The Weight« (»Tezina«) najavljen je kao potencijalni festivalski skandal (autorov hvaljeni prethodni komad »From Seoul to Varanasi« uvršten u lanjsku berlinsku Panoramu bio je puno benigniji). I dok Seidlova heroina nosi na leđima metaforičko ogromno raspelo na vlastitoj bračnoj kalvariji, Kyu-hwanovi junaci nose teret života. 

   Zato je autorov glavni protagonist grbavi radnik u mrtvačnici, svojevrsni korejski Quasimodo, koji nosi u pajzl za otkup zlata zube koje je ukrao leševima i izigrava bizarnog svodnika, kojem muškarac skriven iza kacige daje novac jer mu je dopustio da u mrtvačnici prakticira perverzne nekrofilijske rituale koje autor podastire u eksplicitnoj pedanteriji. Sav zarađeni novac grbavac će dati transseksualnom polubratu kojega je kao dječak uvodio u tajne seksa, a koji sanja o operaciji promjene spola, dok i sam pokušava doći do novca prostituirajući se u zahodskom »glory hole« carstvu. 

   I dok autorov opis filma kao »groteskne fantazije« donekle drži vodu, kritika objavljena u njegovoj press knjižici u kojoj se navodi da je Kyu-hwanov komad »stimulativan, ali ne i uvredljiv« prilično je dubiozna. Pogotovu kad je o stimulacijama riječ. Osim ako nekog ne stimuliraju prizori vođenja ljubavi s lešom. Ali zato mu je kultni status među štovateljima Grgićeva »Žutog titla« definitivno osiguran.

  

   S druge strane, Assayasov genijalni »Apres Mai«, uz Andersonov »The Master« dosad najbolji komad iz konkurencije, pokazuje što se dogodilo akterima mitske ’68 dvije godine poslije, dakle nakon što su s lica skinuli čađu, kako je to već pokazao Philippe Garrel u »Običnim ljubavnicima«. Autorovo dijete revolucije izrezbarit će na školskoj klupi znak »anarchy« i krenuti u nove akcije, konkretnije, onu koju je organizirala pariška maoistička ćelija »Secours Rouge« kao potporu dvojici zatočenih vođa Proleterske ljevice. 

   Inače, Assayasov komad svojevrsni je produžetak anarhoidnog »L’eau froide«, samo što se krijesovi ne pale ispred ruševne zgrade već u vrtu luksuzne vile u kojoj Gilles i njegova škvadra tulumari i pozira, nakon što su se vratili s ultralijeve turističko-aktivističke turneje na relaciji Toscana – Calabrija tijekom koje čitaju »Maovo novo ruho«, gledaju na trgu angažirane filmove, crtaju aktove i meditiraju.

Iako Assayas navodi u press knjižici svog filma da današnja mladež živi u »amorfnom prezentu«, a mladi Clement Metayer koji glumi Gillesa i koji je ove godine maturirao, izjavljuje da su »sve recentne blokade i okupacije sveučilišta samo izlika da se ne ide na predavanje i popuši poneki joint«, bilo mi je žao da na press konferenciju filma »Apres mai« nisam ponio sa sobom screener Bezinovićeve »Blokade« i poklonio ga Metayeru kako bi mladac shvatio da su neki mali pomaci ipak mogući, sa ili bez jointa. 

  Assayasov ciklus u riječkom Art-kinu

Uostalom, što je to epohalno učinila Gillesova škvadra osim što su zalijepili nekoliko aktivističkih plakata, uživali u ljepotama Italije i pročitali par pametnih knjiga? Revolucija se ionako raspršila u njihovu krijesu i dimu hašiša, uz zvuke »Captain Beefhearta«, »Amazing Blondel«, »Soft Machine« i »Sun Ra« (Assayas je oduvijek bio veliki majstor u odabiru filmske glazbe – sjetimo se njegove suradnje s bendom »Sonic Youth« koji potpisuje originalnu glazbu za njegov »Demonlover«). 

   Raspršili su se i sami »revolucinari«. Neki su se preorijenitrali na slikarstvo. A neki su, poput Gillesa, počeli snimati filmove o prethistorijskim čudovištima i nacistima. I, last but not least, ovime ekskluzivno najavljujemo Assayasov ciklus u riječkom Art-kinu »Croatia«, iako ga je zaslužio puno ranije. 

   Revolucija teče i u filmu »Plijesan« turskog sineasta Alija Aydina u kojem pratimo pljesnivu svakodnevnicu provincijskog čuvara pruge koji dobiva napad epilepsije upravo u trenutku kad TV vijesti javljaju da je u Istanbulu otkrivena masovna grobnica u kojoj je nađena i osobna iskaznica njegova sina koji je sudjelovao u protuvladinim demonstracijama, nakon čega su ga smatrali nestalim. Nakon što mu na vrata pokuca policajac s lošim vijestima, otac ga dolazi identificirati uz pomoć vlastite DNA te mu predaju drvenu kutiju sa njegovim ostacima. Ovo više nije Assayasova hipsterska revolucija, već revolucija očajnika ugušena u krvi. 

  Saudijska priča

U konkurenciji je prikazan i film Danielea Ciprija »E stato il figlio«, inače prvi film koji je autor snimio bez svog (autorskog) partnera Maresca, čiji su vizualni ekscesi rasturili epidermu talijanskog filma. No, njegova storija još je jedna reciklirana freska o palermitanskim čudacima koji su postali njihova tematska konstanta, svedeni na karikaturalne zombije. Jer, kad je riječ o gotovo identičnom miljeu, puno bolje se snašla gruzijska redateljica Rusdan Ckonija u filmu »Keep Smiling«, uvrštenom u paralelni program »Dani autora«, koji prati čemerne sudbine deset majki iz najsiromašnijih zona Tbilisija koje su se prijavile na ponižavajući izbor najljepše gruzijske majke, privučene primamljivim nagradama koje uključuju stan i 25.000 dolara. Autoričin prosede puno duguje Formanu (»Gori moja gospođice«), samo što je sve to ispalo puno mračnije i depresivnije. 

   Fini komad Haifaae Al Mansur »Wadzda« prvi je film koji dolazi iz Saudijske Arabije, zemlje koja je zabranila pokretne slike i u kojoj kina praktički ne postoje, ali je produkcija njemačka. Autorica filma, inače kćer arapskog pjesnika Abdala Rahmana Mansoura, puno je naučila od iranskog dječjeg vala. Njena heroina je djevojčica koja pokušava doći do bicikla kako bi osvojila srce jednog dječaka i natjerala ga da se s njome utrkuje. Ali bicikl je preskup, pa se ona prijavljuje na natječaj za najbolje recitiranje stihova iz Kurana (sličnu strategiju rabi i američki film »Bee Season« aka »Riječ po riječ«, samo što je u igri natjecanje iz slovkanja), pri čemu koristi i tehnološke gadgete da bi došla do pobjede. Simpatično.