Šajeta obilježava trideset godina umjetničkog rada uz koncert iznenađenja danas s početkom u 21 sat u Amfiteatru u Matuljima uz slobodan ulaz (u slučaju kiše, rezervna opcija je Školska sportska dvorana). Dražen Turina Šajeta, svestrani Opatijac čiji su nastupi na čakavštini, ali i standardnom hrvatskom jeziku vrlo traženi diljem Hrvatske, za 2023. će priznati da je njemu i pratećem bendu po broju nastupa bila rekordna pa su se koncerti nizali i po četiri večeri za redom. U svome stilu – ne želi previše otkrivati o matuljskom slavljeničkom koncertu, već kaže tek da će se na pozornicu u Matuljima uz njega popeti i svi njegovi suradnici…

– Bit će to stand up koncert, jedan drugačiji koncert tijekom kojega ću, kao i uvijek komunicirati s publikom, jer to i jest moj zaštitni znak. Ono što mogu garantirati je da će to biti koncert za sve generacije, od najmlađih do najstarijih, uz naš pop rock repertoar koji će trajati oko dva i pol sata. Neću puno otkrivati, već ću samo pozvati publiku da dođe i da se zabavi, uz sve ono što ćemo im pripremiti u znak tridesete obljetnice rada.

Znači, rekordna koncertna sezona i rekordan interes za čakavštinom i izvan Istre i Kvarnera?

– Da, doista je bilo rekordno, pa smo nastupali ne samo u Istri, na Kvarneru i u Dalmaciji već i u Slavoniji. Nastupali smo od Komiže do Nove Gradiške, održali mnoge akustične koncerte… Repertoar nam je bogat i mogu reći i da sredine u kojima se čakavština ne govori, odlično prihvaćaju naš domaći govor u pjesmi.

Recimo »Moji koraki« su postali klasik, no vrlo su rado slušane i druge pjesme koje nisu na čakavskom, kao »Party za ekipu« ili recimo »Evergreen« koji je postao nacionalni hit. Materijala nam ne nedostaje, a najbolje je što uvijek postoji publika spremna doći vidjeti nešto što je drugačije i to je naš prostor, ono po čemu smo prepoznatljivi.

Šajeta voli kuhati i svašta skuha… Foto: Maja Bota za RTL

Kako ste postali Šajeta i što ta riječ na čakavskome zapravo znači – je li to izraz za munju ili grom?

– Poznato je da uvijek kasnim i uvijek su mi užali reć »pasal je ko Šajeta«. Ta mi je riječ tako dobro zvučala, da sam si je odabrao za nadimak i te, sada već davne 1993. već sam bio Šajeta. Šajeta je munja – ali neki kažu da je grom i to je ta zabuna. Strijela je poznati simbol rock and rolla, tog pop rock momenta i koristili su ju velikani kao što su AC/DC ili David Bowie, a ja sam ta strijela iz vedra neba – originalan i drugačiji. Najviše na svijetu volim biti Šajeta.

Koncert će biti slavljenički, pa je sada prigoda i da se vratite u dane kad je Šajeta postao Šajeta i kad je Opatija dobila svog velikog promotora…

– Sjećam se 1989. i izlaska na pozornicu u bendu Full neviđeno na riječkoj Gitarijadi, a već 1990. sam bio u Yarsima koji su na neki način zametak Šajete pa onda Šajeta & Capra d’oro, sastav koji je nastao po uzoru na Francija Blaškovića, koji mi je i danas ostao veliki uzor. Kad sam počinjao nastupati, ljudi su znali pjesme i pjevali ih već i prije snimljenog matrijala, što je danas nezamislivo. No treba reći da početkom karijere smatram 1993. kad sam ujedno i zaradio prvi novac od glazbe. Nastupio sam u Palachu 1993., a 1994. izašla nam je kazeta »Čestitke i aplauzi«, prvi album koji ljudi i danas vole i izvodimo sve pjesme s njega. Sljedeće godine ćemo ga digitalizirati. U to vrijeme sam svaki album promovirao većim koncertom na Ljetnoj pozornici u Opatiji.

I tako danas živite od Šajete, od glazbe i pisanja, od koncerata i nastupa, ali se pojavljujete i u ulozi voditelja, nastupate u različitim emisijama na TV-u – uglavnom – više ne morate raditi u 3. maju.

– Tata mi je uvijek govorio da se moram zaposliti i raditi neki normalan posao, a da je glazba zapravo hobi. I radio sam oko dvije godine u 3. maju, no mogu reći da kontinuirano, od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća uspijevam živjeti od Šajete i svega što Šajeta donosi sa sobom – koncerte od dva i pol sata, puno pisanja, pojavljivanja u voditeljskoj ulozi kad treba… Glazba je moj glavni posao. Živim od svojih pjesama i volim ovo čime se bavim, to je moj život i moje zanimanje. Održim zajedno s bendom 45 koncerata godišnje, a u međuvremenu dolazim nastupati na svadbe, rođendane i druge prilike.

Foto: Roni Brmalj

Mogu živjeti kao samostalni umjetnik, možda je u početku sve izgledalo kao neka poluzafrkancija, no sve to je postalo moj život. Možda će neki reći da nisam završio fakultet, što je točno, ali sam ih u trideset godina na estradi završio barem tri ili četiri. Jer kad si na čelu benda istovremeno si ne samo autor i izvođač već i zabavljač i psiholog i mnoga druga zanimanja istovremeno. Sve su to nova iskustva i ja svoje nastupe obožavam i premda volim nastupati svugdje gdje me pozovu, na trgove i u klubove, najveći mi je izazov koji zahtijeva najveću koncentraciju, nastupati na neobičnim mjestima kao što su domovi za starije i nemoćne ili pak dječji vrtići.

Nastup za takvu publiku zahtijeva jednu veliku koncentraciju. Nemamo neki predviđeni šou, već na licu mjesta, ovisno o publici koja je pred nama, odlučujemo koju ćemo pjesmu izvoditi. To je dio moje specijalnosti i tako funkcionira to moje zanimanje Šajeta – 30 godina već. Angažirana sam osoba i rado se odazivam na sve humanitarne akcije, želim pomoći kad je to moguće, mogao bih reći da sam »mali Dule« – jer zna se da u Opatiji Dule pomaže svima.

Kad pišete svoje kolumne u tiskanim medijima na čakavštini, satirom i humorom »okrznete« mnoge probleme i dojam je da su vaši »opatijski kantunići« vrlo popularni?

– Ljudi vole satiru koja je moj omiljeni vid umjetnosti i dobar model da stvari koje nas nerviraju pretvorimo u veselje. Pisati za tiskani medij za mene je izazov, jer pišem za generaciju koja još uvijek čita i još k svemu tome na čakavštini. Svakodnevne stvari su mi najzanimljivije – parking, gradnja na sve strane, problemi u trgovini, mučne teme iz svakodnevice koje nas ljute… Ljepše je pisati u tiskanom mediju i dobivati pisma čitatelja, nego objavljivati na društvenim mrežama i dobivati na stotine komentara pod lažnim profilima. Kad dobijem klasično pismo na kućnu adresu – nitko nije sretniji od mene…

Često pišete i o problemu iseljavanja iz Opatije, pa nas zanima i pomišljate li možda i sami na odlazak?

– Opatijac sam i ne osuđujem one koji su prodali skupe kvadrate i preselili se pritisnuti mnogim problemima, od nedostatka parkinga nadalje. No ja sam Opatijac i ostajem u Opatiji, u našoj kući iz 1911. godine, iako sam za slavljenički koncert odabrao Matulje. U Opatiji su, nažalost, novi stanovi koji imaju nove stanare koji u njima ne stanuju – u mraku. Ne tako davno na Ljetnoj pozornici, na koncertu mogao sam okupiti od dvije do tri tisuće ljudi i sve su Opatijci bili u publici, a sada bih morao nastupati na maloj sceni da ne bude depresivno. Žao mi je i borim se i užasno se osjećam zbog devastacije zelenog pojasa, ali ostajem u Opatiji i u šali želim reći da bih volio da turisti zovu policiju, jer domaći rade nered…

Šajeta u retroštihu, Foto: Petar Kurschner