Točno na ovom mjestu, na 15. stranici Pogleda, filmski kritičar i novinar Dragan Rubeša godinama je objavljivao svoje tekstove o filmovima. Nisu to bili uobičajeni osvrti i kritike, već im je Rubeša sukladno društveno-političkim temama koje donosi ovaj subotnji prilog Novog lista davao i takvu dimenziju.

Odabrao bi neki film s redovnog kinorepertoara, ali vrlo često i filmove koje je gledao na najvažnijim filmskim festivalima – od Venecije, Berlina i Cannesa, do njemu posebno dragih Locarna i Udina, kao i na različitim platformama s filmovima.

Mnogi od tih naslova nikad nisu ušli u hrvatsku distribuciju, no zahvaljujući Rubeši naši čitatelji dobivali su svake subote friške informacije i o filmovima koji ne pripadaju u takozvani mainstream – o nezavisnim produkcijama, na neki način subverzivnim filmovima te filmskim naslovima koji progovaraju o društveno tabuiziranim, manjinskim i sličnim temama.

Dragan Rubeša posebnu je ljubav gajio prema azijskoj kinematografiji, a s velikim zanosom uvijek mi je pričao o Japanu. Objavljena mu je knjiga »Govor tijela: zapisi o neholivudskom filmu«, koja objedinjuje njegove tekstove već ranije objavljivane u tisku.

Predmet interesa su mu bile daleke kinematografije poput Tajlanda,Tajvana ili Argentine, autori čudaci s ruba industrije, neuobičajene teme. U povodu knjige istaknuto je da Dragan Rubeša pokazuje vrhunsku filmsku erudiciju, a u ovoj knjizi predstavio je stotine autora i skoro dvjesto filmova.

Kako je jednom sam naveo, najljepša filmska iskustva dogodila su mu se tijekom čestih hodočašća u londonsko kino ‘Scala’ u kojem su se okupljali predani filmofili koji to vole drukčije i prostitutke s obližnjeg King’s Crossa koje su se u njemu grijale između dvije šihte.

»Na brojnim festivalskim itinerarima izbjegava uniformirane grupne intervjue i otkriva nepoznate meandre filma«, objasnio je.

Čudnim spletom nesretnih okolnosti, umjesto Rubešine filmske kolumne na 15. stranicu Pogleda odnedavno je sa 16. premještena moja Točka na P, koja je zadnju, šesnaestu stranicu Pogleda, bila zauzela opet tužnom igrom sudbine – nakon također preranog odlaska našeg kolumnista i novinara Predraga Lucića.

I Rubeša i Lucić bili su zaštitni znakovi Novog lista, koji su svojim pisanjem trajno obilježili hrvatski novinski prostor i čiji su tekstovi nadišli kratak vijek dnevnih novina. S Draganom Rubešom često sam surađivala.

Bio je vanjski suradnik Novog lista, tako da nije dolazio u redakciju, ali smo se gotovo svakog dana čuli telefonom. Najčešće smo se pak viđali u nezaobilaznom riječkom Art-kinu, koje je Rubeši praktički bilo drugi dom.

Djelatnici Art-kina ovim su se riječima oprostili od njega: »S Draganom smo gradili Art-kino, zajedno prvi put ušli u tada prazno i zatvoreno kino, kada su svi mislili da pričamo o neostvarivom.

No, s njim dvojbe nikad bilo nije. Svojim je znanjem i strašću utkan u svaku godinu rada naše ustanove. Bio je naš prijatelj, programski savjetnik, vjesnik najnovijih filmskih novosti i najveći ambasador našega kina.«

Nije bilo dana, a da me Dragan Rubeša nije nazvao i obavijestio o svim filmovima koje će pogledati toga tjedna i o kojima će pisati. Na njega sam kao urednica rubrike kulture u Novom listu i nedjeljnog priloga za kulturu Mediteran u kojem je imao tjednu kolumnu Filmske mutacije, uvijek mogla računati.

Za Dragana nije postojao odgovor »ne« ili »ne mogu«. Ako je, primjerice, toga dana iznenada preminuo netko iz filmskoga svijeta, Rubešu si mogao nazvati u bilo koje doba dana i on bi samo rekao: »U redu, šaljem tekst za sat vremena!«

Zaista, u kontekstu rada jedne novinske redakcije Dragan Rubeša bio je suradnik iz snova – uvijek dobro informiran, aktualan, širokog spektra interesa i obrazovanja, brz u pisanju i prepun inicijative, pouzdan, entuzijastičan i vrijedan. Zato je praznina koja je nastala njegovim odlaskom uistinu prevelika i nenadoknadiva.

Znalo je u tim svakodnevnim komunikacijama s Rubešom biti i zanimljivih, duhovitih anegdota. Primjerice, svi urednici Novog lista koji su s njim surađivali prisjećaju se kako bi e-mailom poslao tekst, a nakon svega nekoliko minuta pojavila bi se i nova verzija teksta s ispravljenim tipfelerima.

Dragan me često znao i nazvati, ponekad i s neke daleke destinacije, kako bi me zamolio da mu ispravim nešto u članku. No, zapravo, na njegovim se tekstovima nije trebalo mnogo raditi – bili su pismeni, analitični, znalački napisani, precizni…, a osobno bih kao njihovu veliku kvalitetu izdvojila Draganov poseban smisao za humor.

Sjećam se i kad je god izvještavao iz inozemstva, uvijek se oslanjao na press-centre iz kojih je slao svoje tekstove. Kako tamo tipkovnice, naravno, nisu imale naše »č«, »ž« i »š«, svi koji smo uređivali te članke morali smo paziti na ove detalje.

Oni koji su ga znali, za Dragana će reći da je bio krajnje skromna osoba. To se, recimo, vidjelo i u njegovom odnosu prema tehnološkim spravicama – imao je minijaturni mobitel bez internetske veze, a na putovanja nije nosio laptop, nego je odlazio pisati u centre za novinare.

A onda je došla pandemijska 2020. i nije se znalo hoće li tradicionalni Venecijanski filmski festival uopće biti održan. Dragan se, unatoč svemu, nadao da će i te godine ići u Veneciju. Tako je i bilo.

Festival je te godine održan i Rubeša je o njemu ovako pisao za Novi list: »Ovogodišnje 77. postlockdown izdanje Venecijanskog filmskog festivala u znaku je ograda. Ona ispred Sale Grande podignuta je na lokaciji na kojoj su tijekom proteklih festivalskih izdanja »kampirali« tinejdžeri da bi bili što bliže zvijezdama u lovu na njihove autograme.

Ta ista ograda zatvorila je famoznu Passarelu na koju je pristup dopušten isključivo fotografima. No, puno življa ograda prisutna je u najnovijem filmu Jasmile Žbanić »Quo vadis, Aida?«. Ograda mržnje…«

Vezano za ovaj Draganov tekst postoji jedna anegdota. U Veneciju je, naime, kao i mnogo puta prije otputovao bez laptopa. Organizatori mu nisu javili da zbog pandemije koronavirusa neće raditi press-centar, a nisu bili otvoreni ni razni internetski punktovi.

Nakon što je odgledao film »Quo vadis, Aida?«, nazvao me sav u panici da nema otkuda poslati tekst i bi li mi ga mogao izdiktirati telefonskim putem.

Bilo je to u vrijeme kad je u Novom listu najžešći urednički tempo, no nije bilo druge – Dragan mi je diktirao svoj tekst napisan na papiru i tako smo, mislim prvi u Hrvatskoj, imali osvrt na film »Quo vadis, Aida?«, jer je Dragan Rubeša te godine na Mostri, kako mi je rekao, bio jedini novinar iz Hrvatske.

Nakon toga ovaj potresan film Jasmile Žbanić doživio je izniman uspjeh i trijumfirao na dodjeli europskih filmskih nagrada.

Svoj osvrt na film Rubeša je završio ovim rečenicama: »Najpotresnija scena događa se u filmskoj završnici, u kojoj Aida zajedno s majkama Srebrenice traži svoje sinove i muža među ekshumiranim kostima iz masovne grobnice. Quo vadis, Aida? Aida odlazi u svoju učionicu učiti neke nove generacije kojima se, nadajmo se, neće dogoditi još jedna Srebrenica.«

S 2020. godine održane Mostre sjećam se još jedne anegdote.

Došavši u Veneciju, Rubeša se suočio s rigoroznim epidemiološkim mjerama pa mi je u telefonskom razgovoru, u svom duhovitom stilu, objasnio da se osjeća poput skladatelja Gustava von Aschenbacha iz filma »Smrt u Veneciji« Luchina Viscontija.

Podsjetimo, Aschenbach se bio našao usred Venecije kojom je u to vrijeme zavladala epidemija kolere, ali lokalne vlasti to skrivaju da se turisti od kojih žive ne bi razbježali…

Ne moram ni kazati da me ovo Draganovo lucidno zapažanje dovelo do suza – onih od smijeha. A tako je bilo često, bilo u našim svakodnevnim razgovorima, bilo tijekom čitanja njegovih filmskih kritika.

U ovoj poveznici između »Smrti u Veneciji« i tadašnje Rubešine osobne identifikacije s tim talijanskim gradom kao da su se na začudan način povezali film i život jednog čovjeka koji filmove nije samo gledao, nego ih je zapravo živio.

Nismo mogli znati ni da će zadnji Rubešin odlazak na Filmski festival u Cannesu u srpnju 2021. godine (prvi put sa službenim laptopom!) biti njegova »Posljednja kinopredstava«.