Trinaesti studijski album grupe nudi trinaest novih pjesama, tematski okrenutih tipičnim motivima ove grupe – religiji, ljubavi i psihičkim krizama
Depeche Mode status svjetskih zvijezda i koncertne atrakcije potvrdila je 1993. albumom »Songs of Faith and Devotion« koji je u do tog trenutka 13 godina dugoj karijeri grupe bio prva ploča koja je osvojila prva mjesta top ljestvica najprodavanijih albuma s obje strane Atlantika. Puna dva desetljeća kasnije, grupa čini isto albumom »Delta Machine« potvrđujući time kvalitetu i dugovječnost istodobno najavljujući kako će i njihova sljedeća svjetska turneja, u okviru koje su 23. svibnja u Zagrebu, biti nova velika koncertna atrakcija.
O tome da će svirati pred rasprodanim stadionima i velikim dvoranama članovi ove britanske skupine pri osnivanju davne 1980. vjerojatno nisu ni sanjali. Naime, Vince Clarke, Andy Fletcher, Martin Gore i David Gahan počeli su u Basildonu, radničkom pregrađu Londona kao synth pop bend temeljeći svoj glazbeni izraz na sintesajzerima, ritam mašini i elektro zvuku te stvarajući i svirajući jednostavne pop pjesmice (sjećate se »Just Can Get Enough«?) idealne za radijske programe i disco klubove. Iako im je to vrlo brzo donijelo komercijalni uspjeh, Depeche Mode već su se tada polako počeli mijenjati iz elektro pop benda u grupu koja će, unatoč tome što će synth zvuk i dalje ostati njihov zaštitni znak, stvarati pjesme koje su puno više od zabave.
Rokeri se više ne smiju
Te promjene, koje će privući i ozbiljniju publiku, počinju već nakon prvog albuma kada grupu napušta Vince Clark (zamijenit će ga Alan Wilder) posao tekstopisca preuzima Martin Gore koji je sklon alternativnoj glazbi, a na idejni i glazbeni rad grupe sve više počinje utjecati i pjevač David Gahan koji svojim životnim navikama i brojnim ekscesima više sliči rock zvijezdi no šminkerskom pjevaču elektro pop benda.
»Delta Machine« je trenutačno, po podacima HDU, na prvom mjestu inozemne i domaće top liste prodaje albuma u Hrvatskoj. Na drugom mjestu najprodavanijih inozemnih albuma nalazi se David Bowie i »The Next Day«, dok su na trećem mjestu 2Cellos i njihov album »IN2ITION«. U Velikoj Britaniji Depeche Mode došli su u prvom tjednu objavljivanja do drugog mjesta, a u Americi su na ljestvici alternativnih i ljestvici rock albuma osvojili prvo mjesto. Naravno, na prvim su mjestima i diljem brojnih drugih zemalja.
Zahvaljujući tome oni svom zvuku već 1986. prvi put dodaju i gitare, a konstrukcija njihovih pjesama polako iz pop pjesmuljaka prerastaju u složenije izraze u okviru kojih vrlo inovativno, najčešće s naglaskom na mračnu atmosferu i industrijski zvuk German techna, koriste velike mogućnosti sintesajzera stvarajući glazbu koja – pogotovo na koncertima – ima izuzetno snažan ritam nedvojbeno naslonjen na rock i njegove razne rukavce. Zahvaljujući tim promjenama »Depeche Mode« pretvorili su se u povijesti rock glazbe u rijedak primjer grupe koja je prešla nesvakidašnji i put od šminkerskih elektro pop zabavljača iz disco klubova koji su izazivali podsmijeh rock publike, do stadionske atrakcije čiji nastup ima daleko više veze s klasičnim rock koncertom no plesnim disco podijem pa im se danas rokeri više ne smiju. Upravo s ugledom takve grupe Depeche Mode stižu u Hrvatsku, a bolje najave njihova nastupa, odnosno pozivnice za njihov maksimirski koncert nema od upravo objavljenog albuma »Delta Machine«.
13 za 13
Trinaesti studijski album grupe nudi trinaest novih pjesama – deset je napisao Gore, tri Gahan – tematski okrenutih tipičnim motivima ove grupe – religiji, ljubavi i psihičkim krizama. Budući da album počinje s »Welcome to my World« i završava s »Goodbye« pjesamama religijske tematike, očigledno je da je Goreu to bitnije, mada u osnovi te pjesme osim klasičnog iskazivanja snage vjere, nemaju neku posebnu vrijednost, čak ni »Heaven« izabran za prvi video/singl s albuma. Izuzetak je sjajna »Angel« koju posebnom čini svojim demonski hladnim vokalom Gahan čije pjevanje o snazi anđeoskog više podsjeća na silu Nečastivog pa su usporedbe ove pjesme s lirikom i glazbom Nicka Cavea potpuno opravdane.
Znatno bolji, i s glazbene i s tekstualne strane, Depeche Mode su kad govore o ljubavi pri čemu je vrhunac »Alone« u kojoj se na upečatljiv način prenosi spoznaja o tome kako je ljubav igra za dvoje i kako bez zajedničkog truda blijedi i nestaje (»Nisam ti mogao spasiti dušu – sam«, piše Gore), a pažnje vrijedne su i erotikom obojene »Slow« u kojoj želi što duže uživati u tjelesnoj ljubavi (»U glavi i srcu mi je speed, ali u krevetu ne želim trkalište«) te aktualni video/singl »Soothe My Soul« u kojoj potreba za tjelesnom ljubavi prerasta u svojevrsno ovisništvo. No, vrhunac albuma, bar kad je o tekstovima riječ, su pjesme vezane uz prikaze psihičkih stanja pri čemu Gahanova »Broken« spoznaje zahvaljuje osobnim iskustvima (narko ovisnost i pokušaji samoubojstva), slična po uspješnom prikazu uništenog unutarnjeg svijeta je Goreova »The Child Inside« s tvrdnjom kako je najgore kad »dijete u tebi umre«, a iznimno upečatljiva je »My Little Universe« koja zagovaranjem bijega ne da samo propagira eskapizam, već i kroz priču o osobi koja granice svog svemira širi zatvaranjem prema ostalima jasno svjedoči o nesavršenosti našeg doba.
Nota čvrstine
S glazbene strane »Delta Machine« jedan je od najžešćih albuma njihove karijere, usporediv samo s gotici okrenutom pločom »Violator« iz 1990. Klasični čvrsti elektro zvuk pun ritma probija iz »Secret to the End« (čista posveta osamdesetima), »Should Be Higher« i »Broken«, odlična »Alone« i završna »Goodbye« tom zvuku daju dodatnu notu čvrstine jasno se usmjeravajući prema rock području na koje su u potpunosti zagazile izvrsne »Slow«, »Soft Touch/Raw Nerve« i »Soothe My Soul« koje svojom nabrijanom atmosferom, jakim gitarističkim solažama i ukupnom atmosferom odgovaraju pojmu elektro rock bluesa potvrđujući kako Depeche Mode zaista jesu nešto originalno u svijetu rock glazbe. Oni skloniji nježnijem izrazu najzadovoljniji će biti sporim i pomalo komornim baladama »My Little Universe« i »The Child Inside« (pjeva ju Martin Gore) koje nedvojbeno idu u ponajbolje trenutke ovog nepunih 56 minuta dugog albuma koji kritika uglavnom prihvaća vrlo pozitivno pa se mogu pročitati ocjene kako je riječ o »najboljem albumu grupe u 21. stoljeću«, a ima i onih kojima je ovo najbolji Depeche Mode album uopće. Iako to možda malo i jest pretjerana tvrdnja, »Delta Machine« u svakom je slučaju vrlo dobar album koji će dodatno učvrstiti status grupe, oduševiti njihove stare poklonike i zasigurno privući i nove. A nakon 33 godine karijere od nove ploče ništa više i ne možeš tražiti.
