Sedam je godina Juri Pađenu i ekipi trebalo da iznova “zapale motore” kako bi u proljeće ove godine objavili deseti studijski album s potpisom grupe Aerodrom, grupe koja je i najdugovječniji sastav Jure Pađena, jednog od najvažnijih hrvatskih rock-gitarista.

Od davnog debija “Kad misli mi vrludaju” (1979.) pa do danas, 47 godina poslije, bilo je svega i svačega, ali ono u čemu su Pađen i Aerodrom uvijek bili dobri, bio je bazični gitaristički pop-rock i power pop, točnije zvuk šezdesetih i prvog dijela sedamdesetih, a to znači pitki i melodiozni rock na kojem su Pađenove generacije (rođen je 1955. godine) odrastale.

Baš tom se zvuku Aerodrom na “Pali motore” iznova predao stvorivši album kakav je u ovom trenutku hrvatskom rocku itekako potreban, ponajprije stoga što u moru eksperimentiranja, agresivnosti i žestine nudi melodioznost, ugodu, opuštanje…

Poštovanje zasada šezdesetih, od zvuka do teksta, uočljivo je ponajviše u uvodnoj “Karma prati”, koja uz oživljavanje nekih stavova indijske filozofije (bit će ti onako kakav si – ono što ćeš dati, to ti se i vrati) kojoj su bili skloni rokeri šezdesetih, posebno Beatlesi, nudi i jednostavne, a efektne riffove gitara te male glazbene dodire s Indijom.

Pitka i gitaristički zvonka “Kad si već na nogama” dušu je dala za reklamiranje bilo kojeg piva i bit će na koncertima omiljeni trenutak ljubiteljima proizvoda od hmelja. “Sveti gral” je tipična, a to znači dobra, Pađenova pozitivno-ljubavna također idealna za zborno pjevanje i njihanje u ritmu, a slična joj je i po ritmu i ozračju “Šapni mi” s nizom dobrih praštavih gitara i starinski dobrih solaža.

“Znaš ti tko sam ja” mali je iskorak jer uz dobru kombinaciju funky zahvata, rocka i stadionskih back vokala duhovito i ironično progovara o sve većem broju onih koji stranačkom iskaznicom dolaze do koristi. Izvan ljubavnih okvira izlazi i solidna skladba “Rulet” koja donosi poredbu kojom se život uspoređuje s ruletom, dok se u vedroj, optimističnoj i na zvuk šezdesetih oslonjenoj pjesmi “Nisi zavezala špigete” daje slika simpatične tinejdžerke.

“Bura ore more” možda je i najbolji trenutak albuma. Springstinovski heartland rock mami na gibanje i ples, a nepretenciozni stihovi kojima se opisuje jedan vjetrovit dan na moru (s trunčicom nostalgije za prošlošću) idealno se, čak i kroz sasvim solidne pokušaje onomatopeje, uklapaju u razigrani ritam bure.

Prošlosti, i to vlastite vezane uz, za prema procjeni njegovih roditelja, opasnu zaljubljenost u rock i stripove, Pađen se prisjeća u simpatičnoj i dobrog ritma punoj “Šta će biti s ovim malim”. Za kraj Aerodrom čuva najozbiljniji trenutak, pomalo mračnu i prjeteću “Ima li to kraja”, kroz koju se dojmljivo progovara o nizu negativnosti suvremenog svijeta koje stvaraju osjećaje nemoći i straha čineći većinu ljudi “nervnim bolesnicima”.

Sve u svemu baš je dobro da su Aerodrom i Jura opet “zapalili motore”. Deset pjesama ovog uratka definitivno ide u onaj gornji dio njihovih u skoro pa pola stoljeća objavljenih deset albuma.

Ništa pretenciozno, sve jednostavno, efektno, plesno i razigrano. Bravo za ekipu jer je ovo album u kojem će “starci” itekako uživati. Problem današnjice je to što je sedamdesetih i u prvom dijelu osamdesetih godina prošlog stoljeća ovakvih albuma bilo nekoliko svake godine. Danas je stanje potpuno drukčije, pa i stoga novi album grupe Aerodrom zaslužuje pohvale.