Piše: Valentin ŠTANTE

Dan je bio taman i prilično sumoran, onaj u kojem se svjetlo ne probija nego samo razlije po svemu, bez snage i bez pravog smjera.

Niski oblaci visili su nad morem, teški i zbijeni, kao da pritiskaju zemlju i život na njoj, polako i bez milosti, poput golemog željeznog čekića koji ne udara, nego stišće i drži isti pritisak.

Pod tim nebom sve se činilo sporijim.

Ne zaustavljeno, nego rastegnuto, kao da vrijeme više nema mjeru.

I meni se lagano vrtilo, ne od dubine nego od tog osjećaja da se sve oko mene odvija lijeno i kao da ni sam nisam sasvim unutra.

Debelo zimsko ronilačko odijelo samo je pojačavalo taj dojam.

Kretao sam se tromo, teško, i u jednom trenutku sam pomislio kako sam sam sebi nalikovao na velikog morža koji se nespretno koprca u plićaku, ne znajući pripada li više moru ili kopnu. A more je toga dana bilo puno života.

Tu i tamo bi  u jaceri zabljesnulo tijelo nekog srebrnog zimskog viteza i ulov nije bio skroman.

Bilo je ribe, glavonožaca, bilo je prilika, bilo je svega što bi u nekom drugom danu bilo dovoljno.

Ali nešto je nedostajalo.

Onaj jedan ulov zbog kojeg sve drugo izgubi težinu, zbog kojeg sjedneš na bandu broda i samo gledaš, bez potrebe da išta kažeš ili napraviš.

Nastavio sam dalje, držeći se rutine koja s vremenom postane jedino što ima smisla.

Zaron bez buke, pad među kamenje, dolazak u neposrednu blizinu grote, kratki pogled i onda opet natrag na površinu.

I tako iznova, opet i opet, dok pokreti ne postanu automatski, a misli se izgube negdje između zarona.

Ne znam koliko sam puta to ponovio.

Koliko sam puta perajama prerezao površinu mora i ponovno tonuo dolje, svaki put malo sporiji, malo umorniji, ali i mirniji.

A onda je svjetlo iz svjetiljke odjednom uhvatilo nešto neobično.

Isprva samo masa.

Siva, kompaktna, bez jasnih rubova.

Trebalo je nekoliko trenutaka da se odvoji od pozadine i dobije oblik.

Kretala se sporo, lagano uvijajući svoje tijelo, gotovo kao da spava, bez ijednog suvišnog pokreta.

Polako je okrenula svoju veliku, šiljastu glavu prema meni i lagano raširila prsne peraje, zadržavši se trenutak u tom položaju i zatim bez straha kliznula ravno prema meni.

Pogodak je bio precizan i koban.

I kako se dan približavao kraju, težina koja je cijelo vrijeme ležala nad morem počela se lomiti. Površina se smirila, svjetlo se probilo kroz naoblaku i sve je ponovno dobilo poznat oblik. Težak i siv dan se razbistrio.

Uz mene je ostalo sivo tijelo divovskog ugora, koje se polako njihalo na kratkim valovima mlade bure.