Vijest da je Tunis u travnju uveo zabranu ribolova hobotnice proširila se munjevito diljem Mediterana. Ova stroga mjera, iako nije bez presedana, ima jasan cilj – zaštititi ovu fascinantnu vrstu, čija je brojnost u morima sve manja.

Glavni uzroci su prekomjerni izlov, hvatanje nedovoljno razvijenih jedinki, ribolov izvan sezone, ali i porast temperature mora.

Na društvenim mrežama mnogi pozdravljaju ovu odluku, ističući hobotnice kao osjetljiva, inteligentna bića koja misle, osjećaju i pokazuju osobnost. S druge strane, ima i onih koji jednostavno napominju kako su – iznimno ukusne.

Mnogobrojne vrste

Zaista, teško je zanijekati da su hobotnice fascinantna i zaigrana bića, poznata po svojoj iznimnoj inteligenciji. Često ih možemo vidjeti na snimkama kako bježe iz mreža ili s brodova, otvaraju staklenke, a prema jednom novijem videu – čak se »voze« na leđima morskog psa, koristeći ga poput javnog prijevoza.Većina njihovih moždanih stanica smještena je u pipcima, zbog čega imaju iznimno razvijena osjetila.

U slučaju napada mogu odbaciti jedan od pipaka, koji kasnije regeneriraju. Imaju tri srca – dva pumpaju plavu krv kroz škrge, dok treće distribuira krv bogatu kisikom po ostatku tijela.

Poznate su i po sposobnosti kamuflaže: mogu mijenjati boju i teksturu kože kako bi se zaštitile od predatora, komunicirale s okolinom ili privukle partnera. Žive relativno kratko – samo jednu do dvije godine – a nakon što se mlade hobotnice izlegnu, ženke ugibaju, kao i mužjaci.

U svakom oceanu može se naći oko 300 vrsta hobotnica. U Sredozemnom moru najčešće susrećemo običnu hobotnicu, Octopus vulgaris, no njezina je brojnost u stalnom padu.

Posebno zabrinjavajući primjer dolazi iz Tunisa, gdje je ulov hobotnice od 2008. do 2018. pao za čak 90 posto. U tom razdoblju godišnji je prosjek iznosio oko 35.000 tona, dok je 2021. godine zabilježena količina manja od 3.500 tona.

Kritično stanje

Ovakav pad ne odnosi se samo na Tunis – riječ je o širem problemu koji pogađa cijelu regiju, uključujući i hrvatski Jadran. Koliko se hobotnica godišnje izlovljava u našim vodama, kakvi su trendovi i postoji li zabrinutost za budućnost ove vrste, pitali smo dr. sc. Leona Grubišića s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu.

Možete li komentirati zabranu ulova u Tunisu, ali i kazati kako mi stojimo po pitanju populacije hobotnica u našem moru?

– Tunis je država u kojoj je ribolov iznimno važna gospodarska djelatnost, izvoz ribe zauzima drugo mjesto u agrosektoru, odmah nakon maslinovog ulja. Apsolutna zabrana ulova posljednja je mjera upravljanja ili zaštite nekog stoka koji je pod pritiskom, što znači da su u Tunisu zaključili kako je stanje vrlo kritično te moraju posegnuti za tom najdrastičnijom odlukom.

Iako se hobotnice kao vrsta brzo obnavljaju i zasad u nas nisu ugrožene kao u Tunisu, intenzivan ribolovni pritisak na određenim područjima dovodi do značajnog pada njihove brojnosti, što narušava ravnotežu trofičkog lanca.

Zbog velike potražnje za njezinim mesom meta su gotovo svim ribolovnim akterima, pri čemu znatan dio ulova potječe iz nereguliranog ribolova, a velik broj hobotnica završava na crnom tržištu. Takav ulov se nigdje ne bilježi, što predstavlja problem ako želimo znati kakvo je stanje hobotnica u Jadranu.

Leon Grubišić s Instituta za oceanografiju i ribarstvo u Splitu / Foto Pero Ugarković

Prije pedesetak godina, hobotnica se lovila za osobne potrebe. Danas je njena potražnja porasla, osobito u ljetnim mjesecima, kada na našu obalu pristignu turisti željni svježe ribe i naših tradicionalnih delicija. Danas je prema Pravilniku o zaštiti riba i drugih morskih organizama određena minimalna referentna veličina za očuvanje hobotnice prilikom ribolova, točnije, do 20 posto mase zadržanog ulova hobotnice smiju činiti primjerci manji od 1 kg, ali ne manji od 800 grama. Postoji li potreba da se nešto mijenja u Pravilniku s ciljem zaštite hobotnice?

– Stalno stižu prijedlozi za bolju regulaciju ulova ove vrste, predložene su razne mjere, primjerice ribari su predložili uvođenje lovostaja u određenom dijelu godine.

Nedavno je, pri izradi novog Pravilnika o sportskom i rekreacijskom ribolovu, predloženo ograničenje od dvije hobotnice po osobi dnevno, a ranije je zbog inzistiranja ribolovnih krugova donesena odredba prema kojoj se manji primjerci ne smiju loviti.

Svi se slažu da je regulacija nužna, no bez samodiscipline ili sustavnije kontrole ni najstrože mjere neće dati željene rezultate, jer velik broj ljudi na moru jednostavno ignorira bilo kakvu regulaciju.

Apartman za hobotnice

Osim ljudske ruke, od čega najčešće stradavaju hobotnice, tko su im neprijatelji u moru? S druge strane, pomažu li one u kontroli invazivnih vrsta?

– Hobotnica je mesojed i u trofičkom lancu funkcionira kao mezopredator, istovremeno se hrani manjim životinjama i hrana je većim grabežljivcima. Tijekom reprodukcije ženke polažu stotine tisuća jajašaca iz kojih se oslobađaju paraličinke koje plivaju u morskom stupcu.

Procjenjuje se da samo oko 1 posto tih paraličinki preživi do juvenilne i odrasle faze, dok preostali postaju važan izvor hrane u morskom hranidbenom lancu. Veći primjerci hobotnice predstavljaju značajan izvor hrane za komercijalne ribe poput zubaca i kirnje.

Recentna istraživanja u Sredozemlju pokazala su da hobotnice mogu pridonijeti kontroli invazivnih vrsta. Dokazano je da se hrane vatrenjačama i plavim rakom.

U suradnji s Hrvatskim savezom za športski ribolov na moru 2019. godine započeli ste istraživanje mogućnosti uzgoja ranih razvojnih stadija hobotnice za potrebe repopulacije. Kakvi su rezultati tog projekta?

– Nakon preliminarnih opažanja uvidjeli smo da uzgoj ranih razvojnih stadija hobotnica ima potencijala, stoga je Institut za oceanografiju i ribarstvo u suradnji s Hrvatskim savezom za sportski ribolov na moru pokrenuo istraživanje kojim se definira tehnički i tehnološki model uzgoja tih stadija i pronalazi najučinkovitiji pristup za osiguranje uspješnog vraćanja u prirodnu sredinu.

Cilj nam nije bio uzgoj odraslih jedinki, već povećanje vjerojatnosti preživljavanja uzgojenih paraličinki nakon puštanja u more. U prirodi preživi ličinačku fazu najviše 1 posto ličinki hobotnica, a rezultati našeg eksperimenta pokazuju da odgađanjem puštanja nakon prvog hranjenja povećavamo vjerojatnost njihovog preživljavanja u prirodnim uvjetima, što sugerira da repopulacija ima smisla na područjima s intenzivnim ribolovnim pritiskom na hobotnice.

Više informacija o istraživanju i metodologiji objavit ćemo uskoro.

U Sredozemnom moru najčešće susrećemo običnu hobotnicu (Octopus vulgaris) / Foto Pero Ugarković

Na koji još način znanost može održati populaciju hobotnica u našem moru?

– Jedno od istraživanja koje sada provodimo u sklopu Obzor EU projekta CLIMAREST je uspostavljanje tzv. »apartmana za hobotnice«, umjetnih grebena koji im pružaju sigurno sklonište i idealna mjesta za razmnožavanje, potičući ponovnu kolonizaciju i povećanje bioraznolikosti degradiranih staništa.

Za istraživanje ovog pristupa obnove odabrana su staništa pod intenzivnim ljudskim utjecajem, ali s manjim ribolovnim pritiskom. Useljavanje hobotnica započelo je već mjesec dana nakon postavljanja i od tada stalno aktivno pratimo njihovu reakciju na umjetno stanište na muljem i pijeskom pokrivenom dnu.

Svaki izlazak na teren nas raduje ne samo zbog fascinacije ovim poslom, nego i zbog spoznaje da našem podmorju treba jako kratko da se oporavi, i kada bi svatko od nas dao samo mali doprinos tomu, imali bismo zdravije i bogatije more.

Zajedničko upravljanje

Mimo projekta koje provodi institut, što profesionalni ribari ili rekreativni ribolovci mogu napraviti za hobotnice?

– Profesionalni i rekreativni ribolovci pokazali su veliku želju sudjelovati u zajedničkom upravljanju. Ako popratite grupe na društvenim mrežama u kojima se objavljuju ulovi, vidjet ćete da prevladava mišljenje kako mora postojati odgovoran ulov hobotnica.

No, svima je jasno da u praksi situacija nije onakva kakvom se javno prikazuje, svatko upire prstom u nekog drugog, obično kriveći aktere s kojima se ne može poistovjetiti, što onemogućuje stvarne promjene i zahtijeva znatan trud kako bi se loše navike ispravile.

Istodobno je utjecaj dokumentaraca, posebice filma »My Octopus Teacher«, potaknuo mnoge da odustanu od konzumacije hobotnica, a neki su restorani već uklonili jela od hobotnice s menija, pa bi nastavak tog trenda mogao pridonijeti smanjenju pritiska na populacije hobotnica.

Na kraju, treba li uvesti zabranu ulova hobotnice ili pojačati kontrole na moru i u restoranima?

– Kao što sam ranije naglasio, zabrana ulova je zadnja, najdrastičnija mjera upravljanja. Odluke o potpunoj zabrani ulova i pojačanim kontrolama ne donose znanstvenici iz laboratorija niti autori stručnih radova, nego politička volja izražena kroz predstavničku demokraciju.

To znači da ljudi iz resornog Ministarstva prije uvođenja svake upravljačke mjere moraju odvagnuti njen utjecaj na stanje stoka, ali i na kratkotrajne i dugotrajne socioekonomske rezultate.

Ribarstveni biolozi, na temelju svojih istraživanja, mogu ponuditi podatke, modele i smjernice o održivim granicama ulova. Znanstvenici svojim radom javnosti omogućuju da javni dijalog i odluke temeljimo na provjerenim činjenicama, a ne na nagađanjima, špekulacijama ili lobiranju.