Jedna od većih pomorskih nesreća u Velebitskom kanalu, najveća mirnodopska, ovih dana ima okruglu obljetnicu. Nesreća o kojoj široka javnost zna malo, skoro pa ništa. Suvremenoj generaciji sigurno nije poznata, možda je pamte tek neki od nas starih. Možda, davno je bilo, prije 70 godina – dogodilo se 31. svibnja 1955. Tragedija je potresla žitelje podvelebitskog primorja i otoka, dalje od tog područja slabo se o njoj informiralo javnost. Bilo je takvo vrijeme, a i medijski prostor bio je skučen, neusporediv s današnjim. Da, zauvijek su je zapamtile i mnoge obitelji razasute širom bivše države, one kojima su udari bure i morski valovi odnijeli najmilije, djecu, braću, unuke, ponekoj obitelji i supruga hranitelja.

Navedenoga datuma, u ranim jutarnjim satima, u svitanje dana, u Velebitskom kanalu između Senja i Novog Vinodolskog potonuo je brod Jugoslavenske ratne mornarice, minolovac oznake M 303. Potopila ga je olujna bura što je te noći iznenada zapuhala i naprosto ga otjerala s nesigurnog veza u senjskoj luci. Prilikom potonuća živote je izgubilo svih 26 osoba koje su bile na brodu, članovi posade i pitomci Vojno-pomorske akademije.

BURA JE POJAČAVALA

Večer prije tragičnog događaja u senjskoj luci, s namjerom da prenoće, vezala su se tri ratna broda, tri minolovca. Na njima su, uz članove posada – mornare na odsluženju vojnog roka i nekoliko starješina, bili ukrcani i pitomci, polaznici druge godine školovanja na završnom dvomjesečnom krstarenju namijenjenom stjecanju praktičnih znanja. Početkom svibnja napustili su školske klupe i ukrcali se na brodove, ne sluteći što ih na plovidbi čeka, kako će je okončati… Nažalost, more i priroda ne mare za želje i mladenačka maštanja, njihovi hirovi su nepredvidivi, a silina neumoljiva. Bijes vjetra i valova životima je platila nevina mladost na pragu života, većina mlađa od 23 godine.

Pitomci su bili ukrcani na tri broda, tri mala i stara minolovca na parni pogon, mornaričkih oznaka M 301, M 303 i M 304. Zapovjedništvo Ratne mornarice njih je dalo na raspolaganje za školovanje budućeg oficirskog kadra. Noćenje u Senju s 30. na 31. svibnja prekinula je bura što je počela puhati oko ponoći i – naglo je pojačavala. Zapovjednik sastava školskih brodova, poručnik bojnog broda Tomo Lazarević, procijenio je da će bura za dana dostignuti najjaču snagu. Senjska luka nije nudila sigurnost, tim manju što su se udari vjetra već jako osjećali. Zato je odlučio što brže napustiti Senj i potražiti siguran vez u Novom Vinodolskom, ili još sjevernije. Dok su isplovljavali, taman je svitalo…

Brodovi su plovili u školskom rasporedu, sredinom kanala malo naprijed zapovjedni M 303, bliže kopnu M 304, a treći uz obalu Krka. Mali brodovi, brodići, kako je zapisao jedan kroničar, teško su odolijevali udarima vjetra, ali su se nekako probijali kroz gustu maglu morske prašine. Vidljivost je bila mala, zrak pun soli, disanje otežano… Tko je na moru doživio nekadašnju, pravu senjsku buru ne treba mu opisivati njenu silinu i pogibeljnu moć. Ljudi tada ne izlaze iz kuće ako ne moraju. A, mali brodovi svim su se svojim, za nju nejakim snagama motora nastojali probiti do sigurne luke. Nisu svi uspjeli.

VALOVI PREKRIVALI PALUBE

U knjizi »SOS na Jadranu« Ivo Ferenc i Stjepan Vekarić pokušali su rekonstruirati agoniju na moru, nadmetanje čovjeka i broda sa snagom prirode. Između ostaloga, oni su zapisali: »Posade su ostale na onim mjestima gdje su se zatekle u času odlaska. Nitko živ ne bi mogao proći od pramca do krme, a da ga ne bi odnijelo u more. Teško se bilo održati i na komandnom mostu. Trebalo je iskoristiti svu snagu i čvrsto se držati. Kako je tek bilo onima uz strojeve gdje je trebalo hraniti kotlove. Valovi su na mahove prekrivali palube… Očajnička borba sa stihijom počela je istog časa kad su brodovi napustili Senj. Strahoviti vjetar zanosio je minolovce sve više prema sredini kanala. Žestoki udarci vjetra su ih tako snažno naginjali da su palubom grabili more. Na povratak ipak se nije moglo pomisliti…

Ljudi na mostu drugog broda u koloni ‘M-304’, koji je slijedio na nekih stotinu metara udaljenosti čelni brod ‘M-303’, vidjeli su kroz mrsku prašinu kako se rve s valovima i po tome su zaključili da se more isto tako poigrava i s njihovim brodom. Komandant ‘M-304’ stalno je brojio koliko sekundi ostaje u kritičnom nagibu i pogledom pratio da li se tako ponaša i čelni brod. On se, također, često naginjao do kritičnog položaja u kome dijelovi sekunde odlučuju da li će se brod prevrnuti ili će se ponovo vratiti u ravnotežu. Odjednom je ‘M-303’ ostao jako nagnut na lijevom boku. Ljudima na mostu ‘M-304’ zastao je dah. U tom položaju čelni brod ostao je duže nego ikad prije, čitavih nekoliko sekundi. Kad su očekivali da će ‘M-303’ napokon ući u drugu periodu valjanja, na njihovo zaprepaštenje on se nije vraćao u ravnotežu. Naprotiv, sve se više naginjao kao da će cijelim bokom leći na nemirnu površinu. Tada se dogodilo ono najstrašnije. U tren oka čelni brod je nestao s površine… Tragedija je ovako zabilježena u brodski dnevnik: 03,45 sati isplovili iz Senja; 04,33 prevrnuo se komandni brod ‘M-303’; 04,34 komandni brod nestao s površine.«

Nekoliko minuta potom na mjesto potonuća doplovio je M 304, ali pomoći nije bilo. Na površini nikakva traga, ni ljudi, ni bilo čega od brodske opreme, ništa nije ukazivalo na tragediju što se netom dogodila. Ništa se nije vidjelo ni čulo! U plavoj grobnici.

U more su bačeni pojasi za spašavanje, u nadi da će možda netko isplivati na površinu, ili se tu negdje u blizini bori s valovima. Riskirajući vlastitu pogibelj, drugi minolovac napravio je krug oko mjesta nesreće, ali ničega nije bilo na površini, osim valova i morske prašine. Bura je bila prejaka da bi se duže zadržavali. Trebalo je spašavati svoj brod i ljude na njemu! Uspjeli su… Uz velike teškoće i maksimalnu opasnost ostala dva minolovca uspjeli su izbjeći sudbinu broda predvodnika.

OTEŽANA POTRAGA

Odmah po dobivanju obavijesti o nesreći zapovjedništvo Ratne mornarice poslalo je u Velebitski kanal veće brodove, u potragu za brodolomcima. Nije ni njima bilo lako jer jaka bura nije popuštala. Brzo su spoznali da po takvom nevremenu nitko nije mogao preživjeti. Prvog dana pronađena su tijela pet utopljenika, a sljedećeg još dva. Povlačenjem specijalnih mreža po dnu pronađena su još dvojica. Ostali zauvijek počivaju u plavoj grobnici, poput milijuna mornara na svim morima i oceanima.

S nadom da su utopljenici, možda, ostali u trupu broda, odlučeno je da se što prije izvuče na površinu. Nije to bio nimalo lagan i jednostavan zadatak. Najprije je trebalo čekati smirivanje vremena, pa pronaći lokaciju broda i tek onda pristupiti složenoj operaciji dizanja. Sve skupa trajalo je desetak dana. Potonuli minolovac ležao je na muljevitu dnu, na 62 metra dubine, uspravno na kobilici. Dignula ga je dizalica »Veli Jože«, tada najmoćnija na Sredozemlju. U brodu nije bilo nikoga od stradalih. Vidjelo se, također, da nema pojasa za spašavanje, što je trebalo značiti da se posada pripremila za najgore. I brodice za spašavanje bile su odvezane. Vremena za spuštanje i ukrcaj, očito, nije bilo. A i pitanje je bi li se po takvom orkanskom nevremenu u njima spasili. Telegraf strojarnice ostao je u položaju »svom snagom naprijed«. Može se zaključiti da su poduzete sve mjere da bi se brod izvukao iz oluje, odnosno za njegovo napuštanje i spašavanje posade.

PRED KUĆNIM VRATIMA

Prilikom udesa minolovca M 303 stradali su svi koji su se u tom trenutku na njemu nalazili, ukupno 26 poginulih – po 11 mornara članova posade i pitomaca, te po dva oficira i podoficira, danas su to časnici i dočasnici. Nekolicina ih je bila iz naših krajeva. Za dvojicu se može reći da su poginula u vlastitu dvorištu, skoro pa pred kućnim vratima. Pitomac Dragutin Margetić ili Margitić po jednim izvorima je iz Crikvenice, dok ga drugi smještaju u Kraljevicu.

Dvojica stradalih mornara bila su Istrijani – Mario Vitasović iz Vodnjana i Mario Rojnić iz Žminja. Mornar Ivan Milinović po jednom je autoru iz Rijeke, dok drugdje stoji iz Cesarice, što smatram logičnijim. Samo, ta Cesarica nije kod Gospića, kako navode dvojica autora, nego u podnožju Velebita, na morskoj obali blizu Karlobaga. Jedan je mornar i sa zadarskog otočja, Pave Mišlov iz Kali na Ugljanu.

UKRŠTENO MORE

Miljenko Žanić, dugogodišnji lučki kapetan iz Novog Vinodolskog, danas umirovljenik, bez sumnje je najbolji poznavatelj Velebitskog kanala i svih njegovih ćudi, lijepih i još više ružnih. O nesrećama u tom akvatoriju i akcijama spašavanja u kojima je sudjelovao mogao bi napisati debelu knjigu. U vrijeme nesreće minolovca M 303 bio je dijete, ali pamti važne detalje.

– Po čitave dane vrtio sam se po luci, među brodovima. Sjećam se hidroaviona što je tih dana nadlijetao more ispred Novoga. Kada je locirao mrlju, spustio je teške ronioce. Problem je bio što ih je brzo spuštao pa su upali u mulj do pasa. Sljedećeg dana operacija je ponovljena, spuštanje je bilo usporeno i ronioci su precizno spušteni na potonuli brod. U prvom zaronu, a na dubini od 60 metara ne smiju ostati duže od 15 minuta, uspjeli su pripremiti brod za dizanje. Došla je dizalica Veli Jože koja je nesretni brod dizala na površinu. Potrajalo je to više dana. Brod je postupno dizan, dok je »Veli Jože« istodobno lagano plovio prema kopnu.

– Kad su doplovili do vrha lukobrana, potonulom brodu iz mora je virilo samo nadgrađe. Luka je bila puna naroda, skupili su se domaći, došla je rodbina nastradalih nadajući se da su tijela njihove djece u trupu broda. Pomalo je izranjao na površinu, pa je malo nagnut, da se more isprazni. Na kraju je dignut na vrh lukobrana, nakon sedam dana mukotrpnog rada. Razočaranje je bilo veliko kad se shvatilo da u brodu nema nikoga od stradalih.

Još jedno objašnjenje iskusnog moreplovca, vrsnog poznavatelja svakog djelića lokalnog akvatorija ponudio je Miljenko Žanić. Riječ je o lokalitetu potonuća.

– Tu dominira neka posebna mikroklima, sudaraju se vali i vjetar na malom prostoru stvara se ukršteno more. Puno puta prošao sam tim komadićem mora, dobro ga iskusio. U blizini minolovca ronioci su otkrili potopljeni novljanski drveni krstaš što je nestao za vrijeme Drugog svjetskog rata, a čija se sudbina nije znala. Očito, imao je istu sudbinu. Stajao je na mulju uspravno, s čitavim jarbolom.

OSOBNO SJEĆANJE

Osobno se sjećam udesa mornaričkog minolovca. Bio sam dijete, nisam išao u školu, ali su mi neke slike i danas pred očima. Noć prije tragedije tri jednaka »ratna broda« – što sam tada mogao znati o brodovima i njihovoj namjeni – prenoćili su u Novalji. Dugo sam se zadržao pokraj njih, bili su vezani na Veloj rivi, jedan uz drugoga. Identični, friško opiturani djelovali su lijepo, na njima je vladala živost. U Novalji to je bilo uobičajeno, mornarički brodovi vezivali su se u predvečerje, isplovljavali rano ujutro.

Nakon par dana krenula je priča da se jedan od njih »potopio ispod Senja, da je stradala posada, da su se spasila samo trojica«. Ne znam jesu li ondašnje novine o tome uopće nešto pisale, znamo kako je vojska skrivala ono što im ne odgovara. Tada još nisam znao čitati.

Petnaestak, možda i više od 20 dana potom, teško je sada procjenjivati, u predvečerje, opet su bili vezani u Novalji uz istu rivu. Lako je bilo zaključiti koji je stradao. Boja mu je bila ružnosiva, ponegdje je probijala ruzina, tende pokidane, oštećenja na vanjskom dijelu zapovjednog mosta, na dimnjaku… Na brodovima nikoga se nije vidjelo, ni čulo, mrtva tišina…

Stradalnik je bio u sredini, vezan za dva sretnika, nije imao vlastita pogona. Nisam vidio kako su manevrirali…

DIO RATNIH REPARACIJA

Tri minolovca na kojima su praktična znanja stjecali mornarički pitomci bili su mali i zastarjeli brodovi. Za detaljne informacije o njima obratio sam se na dobro znanu i pouzdanu adresu – to je Zvonimir Freivogel, Hrvat koji desetljećima živi u Njemačkoj. Nadaleko nema boljeg poznavatelja ratnog brodovlja. Zanimljivo, to se mora istaknuti, po zanimanju je liječnik dentalne medicine, čitav radni vijek proveo je u zubarskoj ordinaciji. Kao i obično, poslao je opširnu informaciju o minolovcima klase M 301, mogao bih napisati odvojeni tekst. Prenosim dio teksta.

»U sklopu ratnih reparacija, a na temelju mirovnog ugovora iz veljače 1946. godine, Italija je, između ostaloga, Jugoslaviji isporučila sedam parnih čistača mina. U ljetnim mjesecima 1948. brodovi su pristigli u Split. Nalikovali su parnim remorkerima, s povišenim pramčanim kaštelom i niskom zaobljenom krmom, tipičnom za remorkere. Građeni su od čelika, iza nadgrađa i otvorenog mosta pravokutnog oblika postavljen je visoki i uski dimnjak, a jedini jarbol stajao je u sklopu nadgrađa, iza otvorenog mosta. Na glavnoj palubi nalazile su se sohe za pomoćnu brodicu, nisko nadgrađe iznad strojarnice, povišeno postolje za krmeni top i niska radna krmena paluba. Brodovi su građeni od 1917. do 1919. godine u Castellammare kod Napulja i Tarantu. Svi su pripadali istoj klasi, samo su tijekom gradnje postupno uvođena neka poboljšanja.

Svi su imali standardnu istisninu od 196 do 200 tona, punu istisninu od 220 do 240 t, duljinu na vodnoj crti 33,15 m, preko svega 33,15 do 35,5 m, širinu trupa od 5,4 do 5,82 m i gaz od 1,54 do 2,2 m. Pogon je činio jedan parni stroj trostruke ekspanzije snage 750 KS napajan parom iz jednog vodenocijevnog parnog kotla, a ukrcavano je od 32 do 40 tona ugljena i 15 tona kotlovne vode. Brodovi su imali samo jednu osovinu i jedan propeler. Najveća brzina iznosila je 12 čvorova, krstareća 7,7 čv, doplov brzinom 12 čv iznosio je 700 nautičkih milja, a brzinom 7,7 čv do 1050 milja. Za navigaciju je služio jedan magnetski kompas, zajedno s ultrazvučnim dubinomjerom. Brodovi su imali po 20 članova posade.«

Poslije nesreće M 303 nije popravljan, nego je odmah otpremljen u rezalište.