Udruge Kanata iz Zadra i Frkata iz Ugrinića na otoku Pašmanu, te brodogradilište Filipi iz Sukošana, tri su od 57 ponosnih nositelja priznanja Hrvatska nematerijalna baština za umijeće plovidbe latinskim i oglavnim jedrima.

Njegova vrijednost ogleda se prije svega u izgradnji pomorskog identiteta na hrvatskoj obali – neprekidnom kontinuitetu prijenosa vještine plovidbe tradicijskim jedrima i tehnika gradnje plovila s jedrima, vještini izrade i čuvanja jedara, nazivlja i obredima.

Stoga smo s Tomislavom Tičićem, predsjednikom udruge Kanata, te braćom Ljubomirom i Josom Zrilićem iz brodogradilišta Filipi, nositeljima ovog važnog priznanja, razgovarali o budućnosti tradicijske brodogradnje i plovidbe u Hrvatskoj, kao i bremenitoj ulozi promicatelja tradicijske nematerijalne baštine plovidbe latinskim i oglavnim jedrima, koje ponajprije podrazumijeva vještinu upravljanja plovilom korištenjem snage vjetra te niz drugih vještina i znanja kao što su poznavanje materijala pogodnih za izradu jedra, krojenje jedra, izradu jarbolja i snasti, kormila i ostale opreme.

Umijeće jedrenja

Opremanje i upravljanje brodicom s jedrima umijeće je koje se prenosi generacijama unutar zajednice i obitelji. Jedrenje tradicijskim jedrima popularno je duž cijele jadranske obale, a nositelji očuvanja toga umijeća okupljeni su najčešće u udruge posvećene očuvanju pomorske baštine.

Latinsko i oglavno jedro, uz sošno jedro bilo je rasprostranjeno duž cijele hrvatske obale. Jedro je bila nužna potreba i uz brod je bilo na najvišoj ljestvici hijerarhije obiteljskih prioriteta.

– Kako su motori kao pogon brodova početkom, a pogotovo sredinom prošlog stoljeća počeli prevladavati tako se i jedro kao pogonsko sredstvo sve više nalazilo u našim konobama i čufitima, a ne na brodovima gdje i pripadaju.

S time su i generacije koje su imale umijeće upravljanja i jedrenja takvim jedrom iščezavale do 1998. godine. Ako pogledamo stare slike i razglednice Zadra, a pogotovo uvale Foše, uočljiva je vizura gajeta i leuta opremljenih latinskim jedrom. Naš cilj je da se ponovo u Foši nađe mjesta za takve brodove, kazao je Tičić.

Dodaje kako je u Hrvatskoj trenutno aktivno 20-ak udruga koje imaju za cilj zaštitu i promicanje maritimne baštine.

– Samo umijeće upravljanja latinskim i oglavnim jedrom ima svoje specifičnosti, a s time i opasnosti. Mnoge su gajete s posadama završile tragično, a jedan od podsjetnika je iz 1891. godine kada je 16 prijeških lavandijera stradalo u prevrtanju broda kojim se u Zadar prevozilo čisto rublje za gospođe i gospodu iz Zadra, pojasnio je Tičić.

Naglašava kako brodovi ovise o posadama i njihovim umijeću.

– Upravljanje brodom s latinskim jedrom ima svoje osobitosti zato kao udruga nastojimo ta znanja kroz svoje aktivnosti prenijeti pogotovo na mlađe naraštaje, istaknuo je Tičić.

Citirao je profesora Vladimira Skračića kazavši kako je njihov cilj postupno obnoviti i u život vratiti svijest o načinu postojanja u arhipelagu, kako u prošlosti tako i danas, da bi pokazali kako se idrilo i marendivalo, vozilo i hodilo na ribu, slavilo i tugovalo zajedno s brodom.

– Umijeće jedrenja, pogotovo latinskim jedrom je prije 20-ak godina na našoj obali bilo pred izumiranjem. Naime, 1998. godine u Murteru je pokrenuta inicijativa ponovne plovidbe latinskim jedrom na kojoj se okupilo sedam brodova iz Betine i Murtera da bi 20 godina kasnije ta brojka narasla na više od 80 brodova na najposjećenijoj murterskoj regati Latinskom idru.

U našoj udruzi je trenutno deset drvenih brodova opremljenih latinskim jedrom, a nadamo se da će se taj broj samo povećavati, ponosno je istaknuo Tičić.

S Murtera u Sukošan

Obitelj Filipi se smatra začetnicima drvene brodogradnje na ovom dijelu Jadrana i šire. Sredinom 18. stoljeća Paško Filipi s obitelji doselio je iz Korčule u Betinu 1745. godine te sa sobom donio znanje i alat za izradu drvenih brodova, a 1932. godine njegovi potomci Ante Filipi sa sinovima Šimom, Krstom i Ljubom osnovali brodogradilište u Sukošanu.

Obitelj Filipi je od sredine 18. stoljeća u Betini na otoku Murteru imala više manjih brodogradilišta. Svojim radom stekli su velik ugled i postali jedni od vodećih majstora na području sjeverne Dalmacije.

Uslijed migracija karakterističnih za malu drvenu brodogradnju s početka 20. stoljeća, jedna loza obitelji Filipi, zvani Tošulovi, preselila se iz Betine u Sukošan i osnovala novo brodogradilište.

Vlastitim snagama, uz pomoć sukošanskih vrijednih težaka, ručno su motikama i škipima (drveno korito) izgradili prostor škvera. Na glavi u škipu su prenosili veće komade kamenja s kojim su gradili rive i navoz brodogradilišta.

Ovo tradicijsko brodogradilište ove godine ima još jedan razlog za slavlje, a to je 90. obljetnica postojanja ove nemjerljive obiteljske tradicije i brodogradilišta.

– Naši preci, vrsni betinski brodograditelji izgradili su i brodice »Cicibela« i »Marija«, koje danas krase fundus Muzeja betinske drvene brodogradnje, na što smo mi iznimno ponosni, kao i na činjenicu da od 1932. godine kontinuiramo baštinimo umijeće izgradnje drvenih brodova.

Naš je škver jedini sačuvani škver u Zadarskoj županiji koji i dalje funkcionira po starim principima i stoji u izvornom stanju, kazao nam je Ljubo Zrilić.

– Vlasnici drvenih brodica uvijek su za njih emotivno vezali, jer se uz njih uvijek vezuje bogata obiteljska tradicija, kazao je Joso.

Povratak tradiciji

S bratom nas je proveo škverom, koje obiluje starim alatima, maketama i obiteljskim fotografijama, pa čak i dokumentom kojim se obitelji Filipi daje dozvola za izgradnju obiteljskog brodogradilišta.

– Od početka 20. stoljeća brodogradnja je buknula i postala dobrim izvorom zarade. Brod je tada bio sve. Bez gajete se nije moglo živjeti ni na otocima ni ovdje uz obalu. Ona je bila izvor zarade i hrane. Godinama se razvijala. Nije bez razloga ovako lijepa i ovako funkcionalna, pojasnio je Joso.

Joso je kapetan duge plovidbe, dok je Ljubo, inače brodostrojar odlučio ostati na kopnu i brinuti se o obiteljskom škveru.

– Ploviti u drvenoj brodici znači imati jedinstveno iskustvo u kojem se spajaju čovjek, more, drvo i vjetar, poručio je Joso, dok je Ljubo istaknuo kako se i vrsni jedriličari nemalo iznenade kada plove na drvenoj brodici.

– Energija neprekidno kola prirodnim materijalima, tako da nam pruža jedinstvenu terapiju. Zbog toga se sve više ljudi vraća tradiciji i trudi očuvati tradicijsku brodogradnju, kazao je Joso i naglasio kako je kvalitetna prezentacija baštine i umijeća brodogradnje ključna za opstanak ove tradicije.

– U jednom smo momentu došli do kritične točke i što se tiče tradicijske brodogradnje i jedrenja, gdje je trebalo ozbiljno zapeti i pokrenuti kotačiće očuvanja tradicije, dodao je Tičić, dok je Ljubo istaknuo kako se ljubav prema moru i plovidbi prenosi s koljena na koljeno, tako da u većini slučajeva čuvari tradicije dolaze iz obitelji koje štuju maritimnu baštinu.

– S pričom o latinskom jedru i drvenog broda mi kao domicilno stanovništvo dokazujemo da se ovim ne bavimo od jučer, poručio je Joso, dodavši kako su njihovi preci preživjeli i opstali na ovom prostoru Jadranske obale upravo zahvaljujući vještinama gradnje i umijećem plovidbe drvenim brodom.

Baza za obrazovanje

– Drvenih brodova nema bez meštra brodogradnje, tako da surađujemo sa Srednjom školom Biograd na Moru, tj. učenicima smjerova brodski mehaničar i brodograditelj nemetalnog broda. Trudimo se animirati mlade i prenijeti im naše znanje, kako bi u našim redovima imali potencijale mlade vrsne brodograditelje, poručio je Ljubo.

Joso je istaknuo kako im je intencija njegovanje baštine i prijenos umijeća na mlade generacije.

– Upisom u registar nematerijalne baštine svi će naši napori i inicijative dobiti na jačini te će prestati biti samo produktom entuzijazma nekolicine zaljubljenika u more i plovidbu, kazao je Ljubo.

Joso naglašava kako se svi nadaju s da će ovim formalnim priznanjem udruge koje skrbe o zaštiti maritimne baštine napokon dobiti priznanje koje zaslužuju, te da će njihovi napori, ideje i inicijative biti prepoznate i financijski poduprte, kako bi napokon dobile na težini i važnosti.

– Mi smo entuzijazmom uspjeli osigurati opstanak tradicije i samoodrživost. No, sada je pravo vrijeme da prestanemo biti samo šačica entuzijasta i da dobijemo pomoć koju zaslužujemo, poručio je Joso.

– Prošle je godine umijeće gradnje betinske gajete uvršteno na popis nematerijalne baštine, a sada i umijeće plovidbe i jedrenja, što znači da napokon imamo sve uvjete za stvaranje dobre baze da se osnuje razred brodograditelja u drvu i time osigura život ove tradicije, poručio je Tičić, dok je Ljubo naglasio kako drveni brod nikad nije star dok ima drveta, jer brod traži slugu, a ne gospodara.

I dom, i škver, a u budućnosti i – muzej

Sam prostor škvera Filipi nikad nije bio samo brodogradilište, već ujedno i životni prostor obitelji Filipi. Postojeća zgrada brodogradilišta, dijelom korištena za stanovanje, i pripadajući okoliš s jarulom (močilište za drvene trupce korištene pri gradnji brodova), navozima i dizalicama jedinstveni je živući škver. I danas se u jednom dijelu škvera stanuje, a u drugom se obavlja gospodarska djelatnost.

– Škver se sastoji od dva magazina i prostora za stanovanje, gdje smo ja i Ljubo odgajani, a gdje naši roditelji i dan danas stanuju, rekao je Ljubo i ispričao nam povijest obiteljske gajete – »Klementine«, koja je u svojoj povijesti promijenila nekoliko zanimljivih vlasnika te se na kraju vratila u rodni Sukošan.

– Galiju je izgradio naš dida, zbog čega smo se potrudili vratiti ju kući, s ponosom je kazao Ljubo i dodao kako s njom jedre regate latinskog jedra.

– U prošlosti kada je brodogradilište radilo punom parom, plaćalo je jednak iznos poreza kao i cijela tadašnja općina Zemunik, što dovoljno govori o njegovom ondašnjem značaju za lokalno stanovništvo. Planiramo daljnja ulaganja u rekonstrukciju brodogradilišta, te nam je plan produbiti i povećati prostor jarule, gdje bi izložili primjerke tradicionalnih brodica, najavio je Ljubo i dodao kako uz razvoj drvene brodogradnje žele sačuvati i prezentirati povijest i umijeće svoje obitelji.

– Iz Betine su na galijama doplovili na jedrima ili veslima. Spavali su u brodovima sve dok škver i kuću nisu osposobili, prisjetio se Joso, ističući kako su škver podigli golim rukama.

– Ideja nam je u budućnosti otvoriti i kuću tradicijske brodogradnje obitelji Filipi, koja bi bila smještena na katu našeg brodogradilišta, kako bi ponosno mogli izložiti našu obiteljsku baštinu, najavio je Ljubo.