Preživio je havariju tankera "Petar Zoranić": Na čelu mi je ostao ožiljak, kad se pogledam u ogledalo, sjetim se poginulih kolega

Nosila nas je jaka struja. Obala je strma, nismo mogli na nju izaći, iscrpljeni, mnogi s teškim opeklinama. Tko zna što bi bilo s nama da nam Turci nisu bacali konope s obale... Zima, noć, njima kuće gore, a oni nas spašavaju, prisjeća se Đuranović koji je na »Petru Zoraniću« bio prvi časnik stroja

povezane vijesti

U jednom od nedavnih tekstova podsjetio sam na 60. obljetnicu tragedije tankera »Petar Zoranić«, najteže nesreće u povijesti hrvatskog pomorstva. Hrvatski brod stradao je u prosincu 1960. godine u tjesnacu Bospor i tom su prigodom poginula 53 pomorca, od kojih 21 s našeg broda.

Prazan grčki tanker »World Harmony« udario je velikom brzinom u prednju desnu stranu pramca »Petra Zoranića«. Brod pod jugoslavenskom zastavom plovio je u suprotnom smjeru, znatno manjom brzinom, budući da je bio nakrcan naftnim derivatima. Istog trena odjeknula je strahovita eksplozija i izbio veliki požar na oba broda. Za mnoge pomorce pomoći nije bilo. Nakon udesa »Petar Zoranić« gorio je još 55 dana.

Odmah po objavi teksta nazvao nas je Srećko Đuranović iz Rijeke, jedan od preživjelih pomoraca s »Petra Zoranića«. Želja mu je bila progovoriti o tragediji, iznijeti činjenice, a nadasve demantirati one koji su taj događaj zaogrnuli određenim misterijem.

Srećko Đuranović
Foto Marko Gracin

– Nemojte puno pisati o meni, nikako u prvom licu jednine, nisam ja bitan. Želim pričati zbog mojih kolega koji su tamo ostavili živote i njihovih obitelj. Možete zamisliti, zajedno smo večerali, doručkovali nismo više nikada. Nema dana da ih se ne sjetim. Na čelu mi je ostao ožiljak od vatre, svakog jutra kad se pogledam u ogledalo, sjetim se njih i stravičnog događaja. Ne može se to zaboraviti.

Plovili po propisima

Na »Petru Zoraniću« bio je prvi časnik stroja. Gotovo kompletan časnički kadar, ističe Srećko Đuranović, od zapovjednika na niže, bio je iz našeg kraja, iz Rijeke, Kostrene, Bakra, Crikvenice. Izuzetak su samo dva treća časnika. Posada je najvećim dijelom bila iz Zadra i sa zadarskog otočja, ali i s ostalih dijelova obale, Lošinja, Istre, iz kontinentalnog područja, čak iz Crne Gore.

– Navigacija kroz Bospor je zahtjevna. Mi smo plovili po propisima, lijevom stranom i s pilotom, iz Crnog prema Mramornom moru. Grčki tanker World Harmony udario je u nas, ušao 15 metara u trup, u prednjem dijelu nakrcanom lakozapaljivim benzinom. Potvrdila je to i istraga. Međunarodnu komisiju činili su vrhunski stručnjaci raznih struka iz Turske, također iz Jugoslavije i Grčke. Njihov je zaključak bio da je World Harmony kriv 87, a Petar Zoranić 13 posto. U pomorskim nesrećama nikad nema krivnje 100 posto.

Od Ulcinja do Rijeke

Čim je progovorio, Srećko Đuranović nije mogao sakriti naglasak.
– Da, ja sam iz Crne Gore, rođen sam u Ulcinju, 1932. godine. Srednju pomorsku školu završio u Kotoru, pa došao u Rijeku na višu pomorsku, kasnije završio i fakultet. Došao sam u Rijeku i zauvijek ostao. Ovdje sam od 1955. Kratko vrijeme plovio sam na Jugoliniji, a potom do mirovine na Tankerskoj, 40 godina.

– Vlasnik grčkog tankera bio je poznati brodovlasnik i milijarder Stavros Niarchos, u to vrijeme jedan od najvećih svjetskih brodara. Već tijekom noći, u četiri sata, on je doletio u Istanbul. Okupio je novinare u hotelu i izjavio da su »jugoslavenski gusari izazvali katastrofu«. Te su njegove riječi imale velikog odjeka u svijetu, a potkrijepili su ih i turski mediji sa sličnim senzacionalističkim tekstovima. Bili smo iz Jugoslavije, za njih komunističke i nisu nam bili skloni. Istina ih nije zanimala.
O trenutku nesreće, agoniji ljudi i brodova, nemogućim uvjetima spašavanja u hladnoj zimskoj noći, danima provedenima u Istanbulu i tužnom povratku u domovinu, Srećko Đuranović nerado priča.

Dramatična i teška događanja zauvijek ostaju u čovjeku, vrijeme ne liječi rane.
– O tome je svašta proizvoljno napisano. Ljudi nikada nisu plovili, niti bili na brodu, nemaju veze s pomorstvom, a postavljaju se kao svojevrsni arbitri, mjerodavni eksperti. Grozne su bile scene, na moru i kasnije na obali kad su nas izvlačili. Morska struja u Bosporu je izuzetno jaka, nema šanse da bi se netko spasio plivanjem, pa još u noćnim uvjetima gdje okolo sve gori. Nosila nas je jaka struja, more nas je izbacivalo. Obala je strma, nismo mogli na nju izaći, iscrpljeni, mnogi s teškim opeklinama. Tko zna što bi bilo s nama da nam Turci nisu bacali konope s obale… Zima, noć, njima kuće gore, a oni nas spašavaju.

Visok plamen

Pitam ga gdje se nalazio, odnosno što je radio u trenutku nesreće? To nije gvardija prvog časnika.
– U trenutku sudara nalazio sam se u kabini. Kroz prozor sam vidio što se događa i odmah izašao na palubu. Imao sam sreće, moja kabina nalazila se na palubi čamaca, s nje sam skočio u more. Nisam to učinio odmah. Kad se brod zaustavio uvidio sam da nema spasa, pa sam skočio. Nas trojica ostali smo opkoljeni vatrom, male su bile šanse za preživljavanje. Plamen je bio visok 20 – 30 metara, koga je zahvatio nije mu bilo spasa. Čim sam se našao na kopnu prebacili su me u bolnicu. Članovi posade koji su se zatekli na krmi i odmah skočili u more spasili su se zahvaljujući morskoj struji. Stradali su svi koji su bili u službi na mostu, kao i dio posade koji je spavao u kabinama. Oni su tražili spas skakanjem u more, ali ih je zahvatila vatra.

Materijal za knjigu

Uz opsežnu priču, Srećko Đuranović ponudio je popriličnu količinu papira, dio svoje bogate dokumentacije i prepiske. Mnogo toga je zanimljivo, ali – gdje sve objaviti? Nešto smo izdvojili, pa i taj odabir reducirali. Usmjerili smo se samo na »Petra Zoranića«. Ostalo, možda u nekoj drugoj prigodi. Nažalost pomorstvo, naše i svjetsko, obiluje tužnim događajima i njihovim obljetnicama. Šteta, trebao je te materijale i sjećanja što su još uvijek svježa, pretočiti u čitanu knjigu.

Spas, gotovo bez ozljede, nije značio i brzi povratak kući.
– Nas četiri, pet morali smo ostati zbog istrage. Od preživjelih i onih koji nisu bili u bolnici, ja sam bio najviši po činu, ostao sam 15 dana u Istanbulu, smješten u jedan hotel, bez mogućnosti da se bilo kome javim. Pozivan sam i na identifikaciju stradalih. Većina tijela bila je u takvu stanju da se nisu mogli po ničemu prepoznati. Nije tada bilo današnjih metoda. Ti prizori zauvijek su mi se urezali u sjećanje. Svi su pokopani u zajedničkoj grobnici u Istanbulu, Jugoslaveni i Grci.

Tanker nema prostora za rakete

– Prije otprilike dvije godine u vašem listu objavljen je članak pod naslovom: »Tanker Petar Zoranić« »I nakon gotovo 60 godina najveća pomorska nesreća u hrvatskoj povijesti još uvijek bez jasnih odgovora«. To je bio razgovor novinarke s gospođom koja je napravila seminarski rad na temu »Tragedija M/B Petar Zoranić iz kolegija Zaštita od požara u prometu«. Članak spominje i mene, budući da je autorica seminarskog rada sa mnom razgovarala. U članku su, međutim, navedeni podaci koji su dobiveni i iz drugih izvora, a koji ne odgovaraju istini. Uputio sam reagiranje koje mi nikada nije objavljeno. Zato mi dopustite da sada iznesem stvarne činjenice.
– Ne slažem se s konstatacijom iz naslova da »još nema jasnih odgovora«. O ovoj pomorskoj tragediji sve je rečeno i sve je jasno! Veći i prazan brod udario je u nas, a mi smo plovili po propisima. Primjedba inženjerke da je raspored tereta na tankeru »Petar Zoranić« bio neodgovarajući pripada, najblaže rečeno, nedovoljnom poznavanju materije. Svaki brod ima svoj plan krcanja tereta. Netko tko nije stručna osoba to ne mora znati, ali niti pisati o stvarima u čemu je amater, kao što se ispostavilo u navedenom tekstu. Podatak da je svaki član posade »Petra Zoranića« od osiguranja dobio po 5.000 dolara apsolutno je neistinit. Kompletna posada, preživjeli i stradali, nije dobila odštetu, koliko je dobila svaka od obitelji s grčkog tankera. U nekim medijima autorica seminarskog rada spominje prijevoz raketa. Ne morate biti pomorac pa zaključiti da tanker ima tankove samo za prijevoz tekućih tereta, nema prostora za rakete, pa niti za ruske rakete. Do kobnog dana »Petar Zoranić« čitavo je vrijeme plovio istom rutom, iz Crnog mora prema zapadnoj Europi. Nikakva Kuba nije bila na toj ruti…

Ploviti se mora! Jedna od najstarijih, ako ne i najstarija izreka u povijesti čovječanstva ima duboko značenje. Nije to tek tako netko rekao. Iskusio ju je Srećko Đuranović, kao i mnogi brodolomci širom svijeta. Opet su plovili, Srećko je na brodu dočekao mirovinu.
– Dali su nam dopust šest mjeseci. Potom sam otišao u Pulu, na novogradnju što se završavala sredinom 1961. godine. Tankerska je naručila tri broda za rasuti teret, bulk carriera. Ukrcao sam se na Idriju, prva plovidba bila mi je za Ameriku. Plovio sam, radio, ali traume nisu prošle. Osjećao sam posljedice tragedije, dugo se liječio, to je trajno ostalo u psihi.

Nikada više kroz Bospor

Zanimljiv detalj što oslikava odnos velikih prema malima, tada i onima iz drugog političkog miljea, o odnosima moćnika svjetskog biznisa prema Jugoslaviji i njenim tvrtkama otkriva nam Srećko Đuranović. Na primjeru »Petra Zoranića« to je eklatantno došlo do izražaja.

– Sva tri broda što su stradala u Bosporu bili su osigurani kod Lloyda. Bez obzira na zaključak istražne komisije, oni su tražili da se nesreća prikaže kao »viša sila«. Tankerska se s time nije slagala, ali smo na kraju morali popustiti, jer je osiguravatelj zaprijetio da će jugoslavenskim brodovima drastično povećati premiju osiguranja. Grci su dobili veliku odštetu, mi skoro ništa, a obitelji naših stradalih pomoraca samo simbolično. Vlasnici izgorjelih kuća nisu dobili ništa. Nakon nesreće osnovan je Fond Petar Zoranić, što su ga pokrenuli tadašnji čelnici Tankerske plovidbe, a djelovao je na području čitave Jugoslavije. Iz njega su financirana djeca stradalih pomoraca, do završetka školovanja i prvog zaposlenja.

»Petar Zoranić« i »Trud«

»Petar Zoranić«, bio je najveći brod izgrađen dotad u jugoslavenskim brodogradilištima i u tom trenutku najmoderniji tanker na svijetu. Plovio je samo 108 dana. Izgrađen je u Rijeci, u brodogradilištu »3. maj«. Porinut je 20. rujna 1959. godine, a u flotu zadarske kompanije uključen 27. rujna 1960. Dužina mu je bila 192, širina 25 metara, istisnina 25.330 DWT. Dvije parne turbine ukupne snage 12.500 KS pokretale su ga maksimalnom brzinom od 17,5 čvorova. Bio je najsigurniji i najsuvremeniji tanker svog vremena, tako se isticalo.
Srećko Đuranović otkrio nam je zanimljiv podatak. U »3. maju« građena su dva jednaka tankera za grčkog naručitelja. U toku gradnje, on je odustao. Jednoga je kupila Tankerska plovidba, dok je drugi prodan u tadašnji SSSR, gdje je dobio ime »Trud«.
Stariji riječki brodograditelji i pratitelji lučkih kretanja zacijelo ga se sjećaju. U nekoliko navrata dolazio je na remont u Viktor Lenac. Po mjesec, dva bio je u starom doku u putničkom dijelu luke, ili vezan uz Rivu Boduli, tada se zvala Tršćanska obala. Za razliku od nesretnog »Zoranića«, »Trud« je plovio puno godina. Prema podacima Danila Prestinta, a on je više nego pouzdan, porinut je 24. travnja 1960. godine, a prvi naziv bio mu je »Fraternity«. Kupio ga je Sudoimport iz Moskve i promijenio ime, a iz flotnog sastava brisan je 1997.

Nakon stravičnih događanja u Bosporu i Istanbulu, prvi dani kod kuće nisu donijeli smirenje i odmak od teške stvarnosti
– Najteže mi je bilo po povratku u zemlju, kada sam obilazio obitelji stradalih kolega. Teške su to bile scene. Zamislite, obitelji moraš pričati kako im je stradao sin jedinac, mladić malo stariji od 20 godina.

Je li nakon nesreće plovio kroz Bospor?
– Nikada! Nisam htio, i ne bih želio. Otišao bih u Istanbul samo da posjetim groblje i zajedničku grobnicu stradalih kolega i prijatelja.

Mnoge su godine prošle, vrijeme čini svoje, živih sudionika tragičnog događaja svake je godine manje, što je razumljivo. Podsjetimo, tragediju je preživjelo 29 pomoraca s »Petra Zoranića« i dvije supruge pomoraca koje su bile na brodu. Zadarski tanker imao je 50 članova posade.
– Živih nas je još pet ili šest. Lani nas je bilo šest, ali su mi rekli da je jedan umro od korone. U Rijeci živi Božidar Franko, tada je bio drugi stroja, inače je iz Bakra. Okupili smo se u Zadru, 43 godine nakon nesreće.