Čim smo napustili Gibraltar, u dugoročnoj prognozi vidjeli smo da se krajem tjedna sprema ciklona koja će zahvatiti cijeli Mediteran. U petak u podne prolazimo kraj rta Spartivento pod punim jedrima, te ulazimo u zavjetrinu Sardinije, s tek 25 milja do Cagliarija. Brzo popunjavam online formulare o zdravlju posade i šaljem sve u marinu, uz najavu da stižemo oko 17-18 h. U 15:30 smo već na 7.5 milja do cilja i jedrimo brzinom oko 4 čv prema luci.
Prekrasan je sunčan dan, toplo je i ja sam sretna što smo umakli nevremenu na vrijeme. Za ručak pravim tople sendviče sa sirom, a u sebi se veselim finoj napoletani za večeru, no ne govorim ništa poučena iskustvom sa Zelenortskih otoka kad nam na kraju nisu dopustili iskrcavanje. Saša je na kormilu od noćas i vidno je umoran, ali i on se veseli hladnom pivu i odmoru večeras. Vjetar naglo okrene i počne puhati sa sjevera, točno iz smjera luke, a iz oblaka koji jure iznad nas povremeno padne neka kišica. Saša me zove van da snimim puni luk duge na pučini, a ja primjećujem da smo izgubili na brzini i vjetar nas nosi suviše na istok.
Odjednom ne napredujemo više tako dobro – prolazi 18h, a mi smo još na 6 milja od marine s jakim vjetrom u provu. Vjetar pojačava na mahove, skidamo jedra i motoriramo, no snažan sjeverac stvara kratke strme valove i usporava nas. Bez riječi silazim u salon i javljam u marinu da kasnimo, te da ćemo valjda stići do 21h. Oblačim trenirku i nepromočive hlače, te flis. S večeri postaje svježe, a i vjetar pojačava. Lombardini se pati i ne uspijevamo probiti se kroz valove, pa dižemo drugi krat glavnog jedra da mu dodamo snage. Vjetar na mahove doseže i preko 30čv, te nas jedan takav udar naglo nagne i zaokrene, no nema panike – Saša čvršće primi kormilo, a ja shvaćam da će put do luke bit jako dug. S prvim mrakom pale se svjetla grada. Cagliari kao najveći grad na Sardiniji, ima stotine tisuća svjetala, sve jedno jače od drugog. U tom blještavilu nemoguće je razaznati navigacijske oznake, unatoč dobroj vidljivosti. Srećom, tu je GPS, vodimo se njime. Oko 21:00 nadomak smo luke, ali sjeveroistočnjak nam ne da prići luci. Označim točku gdje se nalazimo, pa 15 minuta kasnije provjerim kako napredujemo – nije dobro, krećemo se lateralno prema istoku, prema obali, a prema luci se nismo pomakli ni milimetar.
Prijatelji se javljaju – pišu da prate kako napredujemo na trekingu i da navijaju za nas. Brinu se. Nakon dugih 20 sati na kormilu, Saša konačno popušta i prepušta mi timun – spremno uskačem i prihvaćam ga, da se on bar malo odmori. Nema prometa, ni jedna barka ni brod nisu vani, sami smo u mrklom mraku, izloženi nemilosrdnom vjetru. Kroz kakofoniju svjetala povremeno nazirem zeleno svjetlo svjetionika, ali teško ga je zadržati u fokusu, pa jedrim po osjećaju i GPSu. Nad jarbolom nam u niskom letu prolaze avioni pripremajući se zaslijetanje. I oni očito imaju problema, jer nam isti avion i po desetak puta nadleti brod, svaki put sve niže i niže. Najpolaganije ikad prevaljujemo te zadnje dvije milje i približavamo se lukobranu. Tek što smo ga prošli, desno od nas otvara se ulaz u luku, no mi jedrimo još malo u vjetar da dobijemo prostora za prelet.
U trenutku kad smo spremni za manevar i ulazak u luku, točno u ponoć iz luke se pojavi trajekt. Željezna grdosija upravo izlazi van, a mi nemamo kamo. Naprijed jedva da idemo, natrag i desno u luku ne možemo, pa okrećemo lijevo da se sklonimo, no golemi trajekt ide ravno na nas! Shvaćamo da mu treba prostora da napravi manevar i skrene van iz luke, no mi dosta nemamo kamo niti se brže možemo skloniti, a nije da možemo stati u mjestu u tom trenutku. Nakon beskrajne minute eskapiranja zaključimo da je dovoljno i da je najbolje okrenuti HIR prema luci, no u tome nas omete pilot s blještavim reflektorom koji dojuri do nas galameći na talijanskom da jel ne vidimo brod!? Ma vidimo ga, evo, okrećemo upravo! Trajekt zaokrene i ode na pučinu, a mi se uputimo prema ulazu u luku. Saša skida glavno jedro i postavlja privezne konope na provu, a ja kormilarim. Između dva svjetionika dobrih je 100 metara, ali uz jaki bočni vjetar koji nas gura postrance nije mi svejedno – šapćem u sebi da je upravo golemi trajekt prošao ovuda, pa valjda ću i ja naših 3 metra širine provući nekako. U luci smo, u zavjetrini dvaju niskih lukobrana, Saši prepuštam kormilo dok žurim postaviti bokobrane. U tom trenu iz oblaka nad nama prolomi se pljusak, a vjetar se stušti na nas, u trenu olujne snage. More zakuha oko HIRa i ne vidi se dalje od 50ak metara. Iako u luci, bez jedara i pod motorom, kao ljuska oraha smo. Napravimo krug unutar luke, izbjegavajući plutače, jer nema šanse da pod ovakvim uvjetima pristanemo, no oluja potraje tek desetak minuta, pa vjetar malo splasne. Iskoristimo tu priliku da se provučemo do marine i pronađemo svoj vez. Pola sata iza ponoći iskačem na plutajući ponton s priveznim konopom i za par minuta HIR 3 je sigurno vezan u luci. Konačno! Ono što je u 15:30 izgledalo kao dva sata ugodnog jedrenja pretvorilo se u 9 sati borbe protiv sila prirode, a da najgore još nije ni počelo! Nikad sretniji nismo bili što smo se privezali – potpuno iscrpljeni i promrzli do kosti, ali s najvećim osmijesima na licu javljamo na društvenim mrežama da smo stigli i da nema više razloga za brigu. Svi možemo odahnuti. U subotu osvane prekrasan sunčan dan, no vjetar puše nemilosrdno i ore more – valovi unutar luke kratki su i oštri, pa Hir 3 poskakuje, iako je u zavjetrini pontona. Dodajemo još jedan privezni konop na krmu, no u roku dva sata on puca.
Shvaćamo da ovo nije šala, pa dodajemo nove konope, elastičnije, raspoređujemo ih po različitim hvatištima da rasteretimo krmenu bitvu, pa je uskoro Hir osiguran s čak tri jaka krmena konopa vezana na bitve i vinčeve, špring i konop na krmi. Unatoč tome, propinje se i bacaka na valovima kao podivljali bik na rodeu. Ne usudim se ni pomisliti napustiti ga, šetnja gradom morat će pričekati. Ipak, do večeri vjetar ipak popušta, pa možemo prošetati do obližnje pizzerije i pojesti onu sanjanu napoletanu. Prebrodili smo najgore. Dva dana kasnije, spremni smo za polazak. Preko Tirenskog mora i kroz Mesinski tjesnac, još je nekih 850 milja do Lošinja. Datum je još neizvjestan, ali dan povratka u matičnu luku konačno se nazire.
