Dani u Brazilu traju dugo, pa ipak prolaze prebrzo. Sviće već oko 5, a radnici u marini počinju raditi oko 6. Znamo to jer i čujemo kako hodaju po pontonu i pjevaju – da, pjevaju na glas dok dolaze na posao, pjevaju dok rade. U supermarketu jedna gospođa slaže jogurte i pjeva kraj frižidera – na snazi jesu restriktivne mjere i zabrana okupljanja i plesa, ali veseli duh ovog naroda malo je teže obuzdati. Korona virus je u Brazil stigao prije nešto više od mjesec dana, a oni već imaju radijski hit koji pjeva o koroni, svira svakih sat-dva i zarazna je melodija. Upitali smo o čemu tako veselo pjeva – kaže refren da nema razloga bojati se korone, jer tko god je volio ženu, prebolio je i preživio i puno gore. Tierry – Eu já peguei coisa pior, poslušajte.

Osim što pjevaju dok rade, Brazilci su i vrijedni. Latinoamerikanci pa još u tropskom području, očekivali bi da je sve sporo i neefikasno, no to su predrasude koje se brzo razbiju, već pri prvom susretu. Dva različita mobitela koja su stradala na moru odnijeli smo u najbliži servis, majstor je pogledao i rekao da dođemo sutra – isto popodne nazvao je i javio da su oba mobitela popravljena. U praonicu smo odnijeli vreću rublja iza 18 sati. Gazda je upitao kad ga želimo – može sutra do 10? Može. Oprano i ispeglano, dočekalo nas je u dogovoreno vrijeme. Prije polaska valja ostrugati brod ispod vodene linije – u toplom smo moru, pa se alge i školjke brzohvataju i još brže rastu. Pitamo u marini imaju li koga, jer je more oko nas toliko prljavo i Saša se ne bi kupao ako baš ne mora. Dan kasnije, brod je savršeno očišćen i spreman za polazak.

Spremni smo i mi – obavili smo sve sitne popravke, kupili gorivo, napunili sve kanistere vodom koju smo ručno prefiltrirali. Obavili smo i kupovinu svježeg voća i povrća. Ja ne mogu prežaliti činjenicu da zbog pandemije tržnice ne rade. To bogatstvo boja i obilje raznovrsnih egzotičnih plodova, brašna i mahunarke u jutenim vrećama, duhan u balama, vudu-trgovine koje prodaju sastojke za bacanje uroka i candoblé svećenici koji prodaju lijekove protiv istih, žive životinje i morski plodovi koji migolje u košarama – stotine malih štandova i na svakom nešto novo i neobično.

Tržnica je doživljaj za sebe i nema tog supermarketa koji to može zamijeniti, osobito kad je riječ o brazilskoj tržnici. Ipak, kad su tržnice zatvorene, zahvalni smo i na marketu, pa smo se opskrbili sa svježim namirnicama u velikom Walmartu i u kvartovskom dućanu. U kvartu su cijene drastično niže, pa tu kupujem papaje, mango, avokado, pinhu i male banane. Kupujem i jednu pinhu koju ću podijeliti s novim prijateljem – sagui majmunčetom iz susjedstva.

Ulice su pune pasa, valjda svaka kuća hrani nekog psa, no mene je privuklo jedno dvorište u kojem se nalazi mala majmunica, tek pet mjeseci stara. Silno je umiljata, ali se i lako naljuti. U Brazilu ništa neobično, da umjesto mačeta za rođendan dobijete majmunče, pa je tako susjeda od dečka dobila Brucea. Bruce je zaigrana i voli voće, pa joj nosim svaki dan nešto – mango, bananu, pinhu. Pinha nam je najdraža – plod nalik šišarki s puno velikih ‘pinjola’, obloženih slatkim bijelim ovojnicama.

Nekad su mornari na odlasku iz Brazila rado uzimali majmune i papige, nebrojeno je romana koji spominju brbljave papige i kapetanovog majmuna koji izaziva nevolje, no danas su druga vremena i nije baš lako prelaziti granice ni sa psom s pedigreom, a kamoli sa divljom životinjom, pa moje oduševljenje majmunčetom mora ostati u Brazilu.

Vrijeme je za polazak – meteorološka situacija se malo stabilizirala, čini se da bi moglo biti nekoliko dana s povoljnim vjetrom pa smo odlučili iskoritstiti to i isploviti za vikend. U četvrtak odlazimo u grad obaviti formalnosti, na Federalnu policiju i u Kapetaniju. Federalna policija ne radi. Je li zato što je gradonačelnik proglasio neradni tjedan povodom proslave sv. Ivana (koji je kasnije u lipnju, ali ga je gradonačelnik Salvadora odlučio proslaviti ovaj tjedan?!) ili zbog pandemije, teško je reći, nikakve obavijesti nema. Upućuju nas na marinu u centru grada gdje ljubazni službenik skoro dva sata pokušava otkriti gdje se možemo odjaviti – bez pečata u putovnicama ne možemo napustiti Brazil. Ili ipak možemo?

Fran i Lindiane Hržić – naši domaćini u Salvadoru

Nova procedura, o kojoj nitko pojma nema, jest online odjava pa moramo poslati sve potrebne dokumente na neku email adresu i onda će nam se netko javiti. Malo nam je to sumnjivo, pa zovemo naše veleposlanstvo u Brazilu i molimo za pomoć, da provjere tu informaciju i pomognu nam s procesom. Dok oni rješavaju pitanje policije, mi odlazimo na Kapetaniju. Četiri sata kasnije, debelo nakon kraja radnog vremena Kapetanije, imamo u rukama i potvrdu od Federalne policije i dozvolu za isplovljavanje iz Salvadora. Kao i uvijek, jedan cijeli dan potreban je za birokraciju i formalnosti, ali u ovim izvanrednim okolnostima sretni smo jer smo očekivali da će trajati i dulje. Odlazimo kod prijatelja Frana i Lindiane na oproštajno druženje. Spavanje u pravom krevetu i tuširanje toplom vodom. Male stvari koje naučiš cijeniti kad si dugo na moru, pa uživaš u onome što inače uzimamo zdravo za gotovo.

Pred nama je Atlantski ocean – dvije tisuće milja do Zelenortskih otoka. Koliko ćemo ih stvarno preploviti i koliko će nam vremena trebati, teško je reći. Ali veselim se još jednom prelasku Ekvatora i povratku u Mediteran. Nadam se uloviti još malo ljeta na Lošinju i kupanju u našem prekrasnom, čistom i bistrom moru.