U Rijeci je obilježen veliki jubilej Lučke kapetanije, riječke, a s njom i kompletnog sustava lučkih kapetanija na istočnoj obali Jadranskoga mora. Proslavljena je 250. obljetnica uspostave lučkih kapetanija. Slavilo se s pravom, imamo se čime ponositi. Lučke kapetanije, a nadasve njihovi ljudi značajan su čimbenik sigurnosti na moru, prisutni onda kada su najpotrebniji. Na svečanosti u Guvernerovoj palači mnogo je rečeno, izredali su se govornici, mediji su opsežno izvještavali, nema potrebe bilo što ponavljati. Ali može se, i mora, napisati još koja rečenica o toj službi što, eto, traje i izuzetno uspješno funkcionira dva i pol stoljeća. Zahvaljujući prvenstveno ljudima u njihovim prepoznatljivim uniformama.

Lučki kapetan – piloto! Suvremenoj generaciji to zacijelo nije znano, ali u jednom davnijem vremenu na našoj obali i otocima lučki kapetan bio je – piloto! Za većinu nas pilot je čovjek koji upravlja zrakoplovom, znatno manje ljudi zna za lučke pilote, a još manje za riječne. Mora se, međutim, raščlaniti – pilot je jedno, a piloto posve drugo. Cijenjena i poštivana osoba u svakom mjestu gdje je bio na službi. Ponekad odvojen od obitelji, a ondašnja prometna povezanost nije mu dozvoljavala česte susrete. Bio je taj naš piloto na raspolaganju svakome u svako doba, 24 sata, jednako kao i većina lučkih kapetana danas. Kakvo radno vrijeme. Otiskivao se na more kad god je zatrebalo. I još nešto moramo znati – taj stari piloto nije imao brzi i kvalitetni gliser sa snažnim motorom nego sporu drvenu barku. Neke lučke ispostave nisu uopće imale plovilo, znao sam takve, pa je piloto morao tražiti pomoć domaćih ljudi, ribara ili vlasnika kojeg većeg broda.

Bezimeni heroji

Velika djela činili su lučki kapetani, a tako se ponašaju i danas. Mnogi, za široku javnost uglavnom bezimeni heroji. Mediji obično objave informaciju o »uspješnoj akciji traganja i spašavanja«, navedu službe što su u njoj sudjelovale, a rijetko imena ljudi koji su tu akciju realizirali. Jasno, nisu to uvijek i isključivo djelatnici lučkih kapetanija, ali su uistinu rijetke akcije na moru bez njihova sudjelovanja. Praktički su nezamislive!

Poznajem i poznavao sam mnoge lučke kapetane iz raznih kapetanija i ispostava. Što reći, ljudi za koje imam puno lijepih riječi i pohvala. Odlazio sam s njima na more, po njihovu i novinarskom zadatku, plovio u svakakvim uvjetima na moru. Uvijek su iskazivali maksimalni profesionalizam, ugađali nama novinarima, skretali i produžavali tamo gdje nisu namjeravali. Kada se samo sjetim, koliko puta sam plovio s njima na lokalitete gdje linijskog prometa nema, ili se termini nisu poklapali. Spominjem samo jedan primjer o kojemu sam nedavno pisao.

Miljenko Žanić

Bilo je to dizanje Apoksiomena prije 25 godina. Kako do punte Velih Orjula? Najbrže i najjednostavnije gliserom Lučke kapetanije, sve ostalo bilo bi previše komplicirano. Telefonski smo za minutu dogovorili detalje, sljedećeg jutra gliser je čekao u lošinjskoj uvali Sveti Martin. Mogao bih nabrajati puno sličnih primjera, ali nema potrebe. Možda još spomenuti situaciju kada sam se brodom Kapatanije morao vraćati s Velih Srakana u Mali Lošinj, jer puhalo je jako jugo i brodska linija bila je u prekidu. Pa jedno isplovljavanje u Cavtatu, također po jakom jugu, kada se nitko od vlasnika mnoštva plovila nije usuđivao odmolati konope.

Svjedočio sam kontrolama sigurnosti plovidbe, susretima sa svakakvim nautičarima, ribolovcima, skiperima, ili samo vlasnicima barki u plovidbi. Bilo je svakakvih doživljaja, neugodnosti, a nadasve su me iznenadili komunikacijom na više jezika. Pamtim jedan ugodan detalj. Inozemnom nautičaru naplaćena je mandatna kazna, čini mi se zbog nekog nedostatka na plovilu, ne sjećam se više. Umjesto očekivanje ljutnje zbog kazne, vlasnik jahte zahvaljivao je što mu je ukazano na nedostatak, uz obećanje da će u najkraćem roku to ispraviti. Za finale, iz kabine je donio bocu viskija i svi smo morali potegnuti, uz srdačan pozdrav.

Plava vrpca ih mimoilazi

Uz saznanja o njihovu sudjelovanju u nebrojenim akcijama traganja i spašavanja, uz često izlaganje osobnoj pogibelji, logično mi je palo na pamet da su mnogi lučki kapetani dobitnici Plave vrpce Vjesnika, priznanja za »najvredniji i najhumaniji pothvat na moru«, kako ga je obrazložio utemeljitelj Ratko Zvrko, poznati književnika i tada, 1966. godine novinar Vjesnika. Iznenadio sam se, na listi dobitnika skromno su zastupljeni lučki kapetani. Kolega Damir Herceg, dugogodišnji tajnik Odbora Plave vrpce Vjesnika, potrudio se i izvukao mi imena svih dobitnika iz sustava lučkih kapetanija. To su:

Miljenko Žanić, lučki kapetan iz Novog Vinodolskog, 1977. godine u pojedinačnoj konkurenciji za spašavanje većeg broja ljudi u više akcija. Žanić je zajedno s ribarima iz Klenovice dobio momčadski trofej 1982. za spašavanje 17 osoba s turističkog leuta. U momčadskoj konkurenciji 1994. godine priznanje su dobili djelatnici Lučke ispostave Mali Lošinj, predvođeni kapetanom Zoranom Tomićem. Isti trofej 2005. godine dobila je posada ophodnog broda »Šibenik«, Lučke kapetanije Šibenik, za spašavanje sedmero domaćih nautičara. Dobitnik u pojedinačnoj konkurenciji 2012. godine bio je Đuro Gašparić, zapovjednik broda »Pojišan«, Lučke kapetanije Split, za spašavanje mlade strane turistkinje kod Drvenika Velog.

– Kroz minule godine za to priznanje često su nominirani upravo djelatnici lučkih kapetanija s naše obale i otoka. Naposljetku, oni su prvi koji će priteći u pomoć nevoljnicima na moru. Tako su 2022. nominirani ribar iz Klenovice Denis Cvitković i kapetan Lučke ispostave Novi Vinodolski Želimir Zorićič, koji su u Velebitskom kanalu 23. prosinca 2021. spasili dvojicu članova posade potonule ribarice. Godinu ranije nominiran je tadašnji lučki kapetan iz Milne na Braču, koji je noću prvi došao na mjesto strašnog sudara dviju brodica kod Splitskih vrata. On je znalački i brzo na svoje plovilo prebacio sedam najteže ozlijeđenih osoba koje je potom prevezao do Splita, rekao mi je Damir Herceg.

Završetak lovostaja

Današnja tema nije ribolovna, ali moram podsjetiti – jučer je bio zadnji dan lovostaja za malu plavu ribu, preciznije rečeno zabrane rada s okružujućom mrežom plivaricom – srdelarom. Ako bude sve kako treba, u ponudi ribarnica već danas mogli bi se naći srdele i inćuni. Možda. U vrijeme pisanja ovog teksta to nisam mogao znati, vremenske prilike jako su nestabilne, a i Mjesec je visoko. Da sam pisao sinoć, oko 22 sata, puno toga bilo bi jasnije.

Ako danas i ne bude plave ribe u prodaji, sljedećih dana sigurno će se nuditi u ribarnicama. Nema sumnje, mnogi jedva čekaju njen povratak.