Prije stanovita vremena zateklo me iznenađenje na ulazu u riječku ribarnicu. Ne samo mene osobno nego većinu posjetitelja koji su tih dana ulazili u taj popularni gradski prostor. Namjerno pišem posjetitelja, a ne kupaca jer ribarnicu ne pohode samo oni koji kupuju, kao na primjer market, nego i mnogi znatiželjnici.

Dakle, iznenađenje na ulazu, ali ne zbog čekanja u redu i provođenja epidemioloških mjera. To nikomu nije smetalo. Ljude su neugodno iznenadile skele u čitavu prostoru ribarnice. Ne treba isticati kako su na njih reagirale prodavačice, koliko im skele otežavaju posao. Nezadovoljni su i posjetitelji, neki su se odmah okrenuli i – izišli!

U ribarnici se postavlja nova rasvjeta, zato su u njoj skele. Kako saznajemo, radovi će trajati oko mjesec dana. Razlog skelama uistinu je više nego opravdan. Ne znam, a nije to ni važno, koliko je stara postojeća rasvjeta. Vjerujem, nova će biti kvalitetnija, primjerenija prodavačicama za rad i kupcima za odabir. Valjda su projektanti vodili računa o tome. Samo, skele sada smetaju. To je činjenica i to treba istrpiti.

Treći paviljon tržnice

Jasno, u ribarnici sam imao priliku slušati svakojake komentare, a, zacijelo, čuju se svakoga dana. Pažnju su mi privukle riječi čovjeka u uniformi gradske tvrtke. »Nisu morali raditi baš sada, imali su vremena u siječnju, kad je bio lovostaj. Ribe je bilo malo, kupaca još manje, ne bi puno smetali. Sad je ribarnica malo živnula i stavili su skele. Rastjerat će ljude…« Raditi li u ožujku ili siječnju, eventualno u nekom trećem mjesecu, pitanje je o kojemu se može raspravljati, ne treba u to ulaziti. Svako »zašto« ima svoje »zato«, rekli bi naši ljudi.

Radovi u ribarnici prilika su da prozborimo koju riječ o njoj kao objektu, zgradi, a ne uvijek kao mjestu gdje se prodaje i kupuje riba. Ne samo riba nego i ostali morski organizmi, školjke, rakovi, glavonošci… Za većinu prosječnih posjetitelja ribarnica je tek jedan od triju paviljona središnje gradske tržnice. Rijetki, vjerujem, znaju da je to izuzetno vrijedno arhitektonsko zdanje starije od stotinu godina. Kad je već rasvjeta povod pisanju, istaknuti treba da je riječka ribarnica od prvog dana imala instaliranu električnu energiju.

Današnja zgrada ribarnice počela se graditi 1913. godine, a u funkciji je od 1916. Ona je bila, tada i danas, treći paviljon gradske tržnice. Nakon gradnje što je trajala godinu dana, tržnica je svečano otvorena 1. srpnja 1881. Tada je imala prva dva paviljona. Današnje ribarnice nije bilo s obzirom na to da se u neposrednoj blizini nalazila pokrivena ribarnica sagrađena 1866. godine. O gradnji nove ribarnice počelo se razmišljati u prvim godinama prošlog stoljeća, kada postojeća ribarnica više nije odgovarala higijenskim uvjetima.

Riječki arhitekt Carlo Pergoli izradio je projekt nove ribarnice 1904. godine, ali nikako da se odredi njezina lokacija. Kada spominjemo projektanta, treba mu odati priznanje. Želio je Rijeci podariti reprezentativno zdanje, što ribarnica uistinu jest. Skoro dvanaest godina trajala su natezanja i traženje lokacije za novu ribarnicu. Naposljetku je odlučeno da se nova ribarnica gradi na mjestu stare, a gradnja je počela u travnju 1913.

Bazen s morskom vodom

Prema proračunu gradskog Tehničkog ureda, gradnja ribarnice s pratećim skladištem trebala je stajati 170.000 kruna. Gradnja, međutim, nije tekla željenim tokom. Nepredviđene okolnosti znatno su je usporile. Počeo je rat i u srpnju 1914. radovi su obustavljeni. Nastavljeni su krajem godine, potrajali čitavu sljedeću, a siječanj 1916. određen je kao konačni rok do kojega su trebali biti završeni svi radovi. I troškovi su rasli pa su se već 1915. popeli na blizu 200.000 kruna, a na kraju svega još je podignut kredit u iznosu od 6.000 kruna. Tim je novcem kupljen električni transformator, tako da je nova ribarnica od prvih dana bila elektrificirana.

Važno je istaknuti još jednu, za ono doba važnu »tehničku novost« u novoj riječkoj ribarnici. Na donjem dijelu galerije bio je smješten bazen sa svježom morskom vodom, kapaciteta pet kubičnih metara. U njega se pumpala morska voda iz riječke luke, a oko 200 metara cijevi bilo je položeno u današnjoj Demetrovoj ulici te preko Rive Boduli do lukobrana. Bazen je u ribarnici bio smješten na povišenom mjestu, tako da je voda slobodnim padom dolazila do svakog prodajnog mjesta. Na taj se način riba mogla za vrijeme prodaje polijevati i osvježavati, a po završetku prodaje morem su se ispirala prodajna mjesta i odvodni kanali. Bazen s morskom vodom koristio se do 1969. godine. Tada je stanje mora u riječkoj luci postalo takvo da iz higijenskih razloga više nije bilo moguće njegovo korištenje.