Naša najveća nautička kompanija – ACI, koja u svom sustavu ima 22 marine, objelodanila je vijest što poslovno nije dobra, ali je u sadašnjem trenutku koronapandemije posve logična. Moglo bi se reći i – očekivana. Sezonske ACI marine Rab, Palmižana, Žut i Piškera nisu otvorene 1. travnja, kao što je bila dugogodišnja tradicija. »ACI d.d. kontinuirano prati razvoj situacije u zemlji i svijetu vezano uz pandemiju koronavirusa te s optimizmom i vjerom u povoljnije okolnosti poduzima sve potrebne radnje kako bi i sezonske ACI marine otvorile svoja vrata čim to prilike dopuste.

Također, zahvaljujući pomnoj pripremi, odgovornom pristupu i primjeni svih preporučenih zdravstvenih mjera s ciljem zaštite zdravlja svakog zaposlenika i gosta u ACI marinama diljem obale, sve ostale ACI marine rade neometano. Štoviše, ACI d.d. je ponosni sudionik projekta Safe Stay in Croatia te jamči sve potrebne uvjete za što sigurniji boravak u našim marinama«, navodi se u informaciji iz ACI-ja.

Ljudi ne mogu na brodove

Citirana vijest objavljena je neposredno prije Uskrsa, blagdana što je tradicionalno označavao početak nautičke sezone. Tradicije postoje zato da se ruše i prekidaju, prokomentirat će lakonski mnogi, ne sagledavajući dugoročno njeno značenje i posljedice. Nije problem sama činjenica što su četiri marine ostale zatvorene, što na njihovim vezovima nema brodova, što njihovu infrastrukturu nitko ne koristi.
U ovom trenutku u nas nema nautike ni nautičara. Zacijelo i sada netko plovi našim morem, uvijek ima pojedinaca koji pronađu rješenje i izlaz iz svake situacije. To su, međutim, tek rijetki pojedinci, iznimke, a nikako pravilo. Nema nautičara i ne znamo kada će zaploviti hrvatskim Jadranom. Nema ih ni na ostalim morima, ako nam je to utjeha.

Na inozemnim nautičkim portalima Hrvatska je česta tema. Uglavnom pišu o tome kako putovati, što su uvjeti za prelazak granice, gdje se i kako testirati, kako do svog plovila u marini… U svakom slučaju, nije jednostavno. Jer, najprije treba napustiti svoju zemlju, a to je ponekad teže nego sam ulazak u Hrvatsku. Ili im je kasniji povratak otežan i kompliciran. Lako je pričati i nekoga uvjeravati kako je boravak na brodu maksimalno siguran, posebno ovih dana, kada na dijelovima naše obale ni ugostitelji ne rade.
Zanemarimo na trenutak meteorološke prilike za koje ne možemo reći da su idealne. Naprotiv, ne nude užitke, opuštanje i lagodan boravak na moru. Ali, netko guštira i u takvu vremenu, nadasve vještiji ljubitelji jedriličarskog sporta. Ne plove svi samo u ljetnim mjesecima, po lijepu vremenu i bonaci, kada u svakom trenutku mogu skočiti s palube u more. Da je tako, ne bi se u normalnim godinama sezonske marine otvarale već 1. travnja.

Sezonske marine samo su pokazatelj trenutnog stanja u nautičkom sektoru. Ljudi ne mogu na brodove, ni vlasnici, ni oni koji bi plovili na unajmljenoj jahti ili jedrilici. Velika charter flota još je na čvrstom zimskom vezu. Da su nautičari zainteresirani za krstarenje, nema sumnje, mnoštvo brodova u trenu bi bilo spremno za isplovljenje. Vlasnici samo čekaju da se netko javi. Zabrinuto čekaju i – očajavaju.

Čarteraši traže pomoć

Godina je duga, treba živjeti i preživjeti a, u ovom trenutku, najave ne nude optimizam. Mnoge pritišću krediti, mora se plaćati vez, porez, razne pristojbe… A prihoda nema, prvi tjedan plovidbe nije na vidiku. Rezervacija nešto imaju, uglavnom još od lani. Problem potencira činjenica što je i lanjska sezona bila malo bolja od nikakve. Neki nisu uprihodili ni toliko da poslovnu godinu zaključe na »pozitivnoj nuli«. Kako riješiti probleme i što poduzeti da bi sezona bila barem donekle dobra? Tko od čarteraša ovih dana o tome ne razmišlja. Raspravljalo se o tome i na nedavnoj sjednici Strukovne grupacije pružatelja usluga na plovilima – charter HGK Županijske komore Split.

Na tom je skupu istaknuto da postojeće stanje ugrožava poslovanje i opstanak charter djelatnosti, ali i mnogih njihovih kooperanata. Zato od nadležnih traže hitnu pomoć. Prvenstveno traže produženje moratorija na kredite, uz mogućnost subvencije kamata. Također, na regionalnoj razini traže bespovratne potpore za plaćanje vezova. Ističu da im je to najveći trošak, a njega ne mogu eliminirati. Samo razumijevanje i izravna pomoć, ističu oni, omogućit će likvidnost poslovanja i očuvanje radnih mjesta.

Apel što su ga s online sastanka odaslali dalmatinski čarteraši, mogli su uputiti njihovi kolege s bilo kojeg dijela naše obale, iz bilo koje jadranske županije. I ne samo jadranske. Neke charter tvrtke imaju sjedište u kontinentalnom dijelu zemlje, posebno u Zagrebu. Problemi su svima zajednički, pomoć im je potrebna. Još lanjskog ljeta slušao sam glasno razmišljanje jednog čarteraša. »I nama bi država trebala refundirati plaće s četiri tisuće kuna mjesečno, mi također nismo radili«. Nemam povratne informacije je li netko od čarteraša to tražio i – je li mu traženi novac isplaćen.