Ušli smo u korizmu. Čista srijeda, ili Pepelnica, označila je njen početak. Ujedno, bio je to dan posta i nemrsa. U razdoblju od 40 dana priprave za najveći kršćanski blagdan – Uskrs, mnogi donose »jake« odluke o odricanju od stanovitih užitaka. Raznovrsnih, ne treba ih ovdje navoditi. Spomenimo tek da se umjereni odlučuju na nemrsni svaki korizmeni petak, a to preporučuje i Crkva. A zna se, kada na stolu nije meso, u pravilu, zamjenjuje ga riba. Pritom mnogi primjećuju, konzumirao bih ribu i češće, ali je skupa! Raspravu o tome koliko je što skupo i dostupno, odnosno nedostupno, danas preskačem. Bavit ću se cijenama ribe u nekom drugom vremenu, kada su vlasti određivale njenu cijenu.

Ni srdele ni oslića

Postupalo se tako u Rijeci! Gradsko vijeće Rijeke donijelo je 1449. godine »Pravilnik o reguliranju prodaje i raspodjele ribe na ribarnici grada Rijeke«. Taj dokument imao je snagu statutarnog propisa i precizno je određivao prodaju ribe i njene cijene. Pravilnikom su bile utvrđene prodajne cijene 13 vrsta riba koje su se najčešće pojavljivale na ribarnici. To su bile bugva, gavun, gira, iverak, kantar, list, mačka, palamida, raža, rumbač, salpa, volina i tuna.

Detaljno zagledavanje popisa puno govori o ribarstvu ondašnjeg i današnjeg vremena. Nema na tom popisu ni srdele, ni inćuna, vrsta koje danas najčešće kupujemo i koje su nam cijenom najdostupnije. Nema oslića, pišmolja, oborite ribe. Od vrsta koje danas nalazimo u ponudi ribarnica, također, ne spominju se muzgavac, hobotnica, sipa, lignja, škampi, kozice, školjke… Sigurno su se lovili i onda, ali na popisu je bilo 13 najvažnijih vrsta.

Usput, neke od vrsta navedenih u popisu godinama nisam vidio u ponudi riječke ribarnice. Prvenstveno mislim na giru, pretpostavljam da je riječ o oblici. Zadnji put sam je konzumirao prije puno godina, u Novalji za marendu, pečenu na žaru od lozja. Desetak manula, kako ih zovu u Novalji, feta kruha i žmulj crnoga… Gavuni su danas, također, rijetki, mislim na one ulovljene u Jadranu. Tune u prodaji ima gotovo svakodnevno, nije jeftina, a dolazi nam s nekih dalekih mora. U 15. stoljeću prodavala se isključivo jadranska! A list, rumbač, pa i iverak, cijenom danas spadaju u kategoriju delicija.

Najskuplje u korizmi

Pri utvrđivanju cijena u 15. stoljeću vodilo se računa o kvaliteti i veličini ribe, te godišnjem dobu. Najniže su cijene bile u razdoblju od Uskrsa do sv. Mihovila, kraja rujna, skuplje od tada do karnevala, a najskuplje u vrijeme korizme. Današnjim rječnikom – tržišno ponašanje. Mnogi će prokomentirati – pogodovalo se ribarima! Na cijene je, također, utjecao način i alat kojim su ribe ulovljene – mrežama potegačama, stajačicama, udicama ili ostima.

Spomenimo i cijene, iako nam one malo govore. Ali možemo spoznati njihove omjere, otkriti što je tada bilo na cijeni. Iverak, list i rumbač, te ribe koje borave na dnu obraslom travama, u toku proljeća i ljeta imale su cijenu od jednog i pol solida po libri. Nećemo ovdje ulaziti u novčane jedinice i težinske mjere iz tog vremena. Osnova su, očito, bili solid i libra. Jesensko – zimska cijena navedenih riba bila je dva, a korizmena dva i pol solida za libru. Iste cijene imala je i riba ulovljena mrežama stajačicama, osim pojedinačnih primjeraka kojima je težina bila veća od jedne libre. Gavun se prodavao na komade, a ne po težini, a sto primjeraka stajalo je tri lire? Raža se u Korizmi prodavala po jedan solid, dok je zimi imala nižu cijenu. Prije prodaje, propisivao je navedeni pravilnik, raži se moralo odrezati rep i njušku. Ostala landovina, koja je pravilnikom svrstavana pod volinu, bila je jeftinija od raže. Tokom godine ona je prodavana po šest denara za libru, odnosno pola solida, a za vrijeme Korizme osam denara.

Nemoguće je navedene cijene uspoređivati s današnjima, vremena su neusporediva. Teško je reći i to da li je, za ondašnje prilike, riba bila skupa, jer nam nisu dostupni drugi pokazatelji iz tih vremena, na primjer cijene kruha i mesa, odnosno zarada čovjeka iz puka.

Kazne i »nagrade«

Riječki gradski pravilnik o prodaji ribe bio je cjelovit pravni propis, ne dopuštajući bilo kakve manipulacije s ribom. Riba riječkih ribara, odnosno ulovljena na području što je spadalo pod nadležnost grada Rijeke, morala se prodavati u Rijeci. Strogo je bilo zabranjeno izvoziti i prodavati ribu izvan gradskih granica. Trgovce, odnosno preprodavače koji su otpremali i prodavali ribu izvan grada, »u bližim ili daljim naseljima«, kažnjavalo se globom od devet libara. Ribar uhvaćen u takvu prekršaju prolazio je još gore. Uz novčanu globu u istom iznosu, njemu je bilo zabranjeno ribarenje na širem riječkom području u trajanju od jedne godine. U samom gradu riba se smjela prodavati samo na jednom mjestu. Iz dokumenta donesenog u 15. stoljeću ne možemo saznati gdje se nalazila srednjovjekovna riječka ribarnica. Tek je navedeno da se svaka prodaja ribe izvan ribarnice kažnjava globom od deset libara.

Ribari ondašnjeg vremena, kao i današnji, i kao ribari čitavog svijeta, pronalazili su načina za kršenje i najstrožeg propisa. Činili su to iz razloga da bi negdje drugdje ribu prodali po višoj cijeni, da ne bi morali vlastima prijaviti sav

ulov, jer su prema količini ulova plaćali porez i ostala davanja. Da je takvih pojava bilo, svjedoče odredbe iz pravilnika što predviđaju nagrade onima koji prijave prekršitelje.

Globa za preprodaju ribe iznosila je devet libara, a trećina tog iznosa pripala je onome tko je prijavio preprodavača. U pravilniku je bilo zapisano i to, da će »tužitelj ostati anoniman«. Tko nije prodavao ribu prema hijerarhijskoj ljestvici bio je globljen s 40 solida, i opet je trećina globe pripala anonimnom dojavljivaču. Kasnije je »nagrada« za takvu prijavu bila povećana na polovicu naplaćene globe. Kažnjavan je bio i kupac koji je prebirao ribu. Za takav prekršaj plaćala se globa od pet solida, od kojih su dva solida pripala »podnosiocu prijave«. Trećinu naplaćene globe dobivali su i oni koji su prijavili prodaju ribe izvan ribarnice, odnosno izvan grada, onaj koji je vidio i prijavio ribara jer ulovljene raže nije dovezao na gradsku ribarnicu, te onaj tko je prijavio prodaju ribe po višoj cijeni. Posebno teškim prekršajem tretirala se prodaja skuša po većim cijenama od propisane u vrijeme korizme.

Stoljetne cijene

Gradski pravilnik o prodaji ribe, očito je bio toliko dobar i strogo primjenjivan da se godinama nije mijenjao. Sve njegove odredbe, uključujući i cijene, unesene su u Statut grada Rijeke iz 1530. godine, što znači da cijene ribe nisu mijenjane možda i više od jednog stoljeća.

Statut je regulirao i neke načine ribolova. Posebno se spominje lov sitne plave ribe, što povjesničari smatraju prvim pouzdanim zapisom o njenu lovu u Hrvatskom primorju. U Statutu stoji: »U doba kada se ne dopušta meso imaju se prodavati skuše (sgombri).« Propisano je da se šest primjeraka skuša prodaje po jedan solid, a u dane posta, te petkom i subotom »pet za jedan solid«.