Bilo je to u listopadu 1940. godine, kad je ratni vihor u Europi trajao već godinu dana. Četvrtog listopada parobrod »Vido« iz Carigrada (Istanbul) zaplovio je put Braile s teretom bala jute. Pučina Crnoga mora bila je lagano namreškana.

Sljedećeg dana parobrod je doplovio do ušća Dunava. Bila je magla, svjetionici se nisu vidjeli, »Vido« se usidrio. Palubna momčad je obavljala uobičajene brodske poslove, a prvi časnik palube Drago Bego izmjenjivao se na straži na zapovjedničkom mostom sa zapovjednikom.

Žuta zastava

Sljedećeg jutra nije bilo magle, podignuto je sidro i »Vido« je zaplovio prema luci Sulina. Drago Bego se spremao na jarbol podignuti žutu zastavu, znak da je posada – zdrava. Najednom, jaka eksplozija zaustavila je parobrod.

Letjeli su u zrak dijelovi s palube, čamac za spašavanje bio je smrskan, parobrod se nagnuo, a drveni zapovjednički most se odvojio od trupa. Parobrod je tonuo. Kako je jedan kraj žice kojom se daju znaci zvižducima brodske sirene bio spojen sa zapovjedničkim mostom, a drugi kraj uz brodsku sirenu na brodskom trupu koji je tonuo, sirena se aktivirala.

Posmrtni pozdrav… »Vido« je potonuo za sedam minuta – potonuo je prvi parobrod u Drugom svjetskom ratu u Crnome moru.

U preostalom čamcu za spašavanje nalazila se sva brodska posada, na petnaestak milja od obale. Srećom, svi su se spasili i prošli s manjim ozljedama, osim prvog časnika kojem je slomljena ruka.

Trebalo je donijeti odluku na koju stranu da veslaju: prema rumunjskoj ili ruskoj obali.

Tada se nad čamcem pojavio zrakoplov koji je ispalio mitraljeski rafal pred pramac čamca – jasna naredba da se ne miče. Približio se, velikom brzinom, ruski borbeni čamac. Ruski mornarički časnik ih je zapitao žele li biti spašeni. Ubrzo su zaplovili prema ruskoj obali.

Mina ili torpedo? Odgovor je dao naoko sitan i beznačajan detalj. Dok su bili vezani u Carigradu, brodska straža je uočila čovjeka koji je fotografirao brod sa svih strana. Neki zaljubljenik u brodove?

Jugoslavija, čiju je zastavu brod vijao, bila je neutralna, a to što brod nije imao englesku dozvolu za plovidbu, nije bilo od značaja, jer u tim morima još nije bilo rata. Brod je fotografirao špijun…

Promjena barjaka

U to isto vrijeme, nekoliko tisuća milja daleko dubrovački brod »Durmitor« plovio je pod zapovjedništvom kapetana Iva Bega, brata prvog časnika s »Vida«, s teretom soli iz španjolske luke Torrevieja (kod Alicantea) za Japan.

Sueski kanal je bio zatvoren i parobrod je morao oko rta Dobre nade. Za tako dug put, zalihe ugljena nisu bile dovoljne pa je odlučeno da se zalihe obnove u Durbanu. No, Durban je bio engleski posjed, vlasnik se nije izjasnio hoće li pomagati savezničku stvar i Englezi su odbili isporučiti ugljen.

Krenuli su prema tada neutralnoj portugalskoj luci Lourenco Marques (današnji Maputo), ali bila je tvrtka koja je prodavala ugljen. Pogašenih kotlova »Durmitor« je čekao gotovo mjesec i pol dana dok nije sklopljena nagodba o kupnji ugljena.

brod Atlantis

Kada se približio Bataviji (današnja Jakarta), prvi časnik Srđan Rathman probudio je zapovjednika: na obzoru se pojavio trgovački brod. Ništa neobično, ali Ivo Bego se odjenuo i popeo na zapovjednički most, uzeo dalekozor i vidio norvešku zastavu…

Oba broda išla su si ususret, a onda se nad »Durmitorom« pojavio zrakoplov… Norvešku zastavu zamijenila je – njemačka ratna zastava s kukastim križem. Signalizirane su naredbe: zaustavite brod, ne upotrebljavajte radio, dolazimo na vaš brod. Bio je 22. listopada.

Bio je njemački raider »Atlantis«, crnoga trupa, bijelog nadgrađa, iz spremnika na palubi pojavile su se četiri topovske cijevi. Na palubi su se vidjela dva brza motorna čamca i nešto prekriveno ceradom – navodno pumpa kojom se moglo u samo dva sata prebojiti cijeli brod.

Čamcem su na »Durmitor« došla 32 do zuba naoružana mornara predvođena bivšim drugim časnikom na njemačkim trgovačkim brodovima. Posada je zatvorena u kabine, njemački časnik je preuzeo zapovjedništvo i usmjerio plovidbu na jugozapad.

Stali su u zoru sljedećeg dana: s »Atlantisa« su na »Durmitor« prebačene posade s devet brodova koje je potopio, ukupno njih 320 (francuski »Commissaire Ramel«, norveški »Talleyrand«, britanski »Scientist«, »City of Bagdad«, »Kemmendine«, »King City«, »Athelking« i »Benarty«). U pratnji raidera »Durmitor« je zaplovio na – zapad.

Neposluh

Ugljena je bilo sve manje, hrane i vode gotovo nestalo. Od cerada sašivena su jedra. Danju se plovilo pomoću strojeva, noću na jedra. Uskoro su došli do obale talijanske Somalije, pred malo naselje Warsheik, dva dana prije dolaska u kotlove je bačeno sve što je moglo gorjeti.

Bio je 22. studenoga. Nitko nije znao za sudbinu »Durmitora«, jer ni Nijemci se nisu pohvalili zarobljavanjem.

Posade su odvedene u logor u Mogadishu gdje su boravile dok ih Britanci nisu oslobodili nedugo nakon dolaska u logor. »Durmitor« je otegljen i luku Kisimayo, a posadu je iz Mombase prevezla krstarica »HMS Southampton« na brod.

Parobrod je bio u lošem stanju: goli trup i sol u skladištu. Šest mjeseci je trajalo osposobljavanje za plovidbu. U travnju 1941. Britanci uzimaju brod u zakup i postaje »Radwinter«. Posada je ostala na brodu do Calcutte i odatle je repatrirana, ali ne u domovinu, već u SAD, jer je Jugoslavija bila okupirana.

Kapetan Ivo Bego je otputovao u Keniju, pa u Egipat, te kao časnik sušačkog broda »Lucijana« (kasnije »Livno«) do Engleske, pa kao zapovjednik na »Timoku« (kasnija »Sutjeska«).

Kasnije se saznalo da je zapovjednik »Atlantisa«, B. Rogge, imao zapovijed da ubije sve pomorce. Odbio je, pa je smijenjen zbog neposluha te je postavljen za zapovjednika tankera koji je »Atlantis« opskrbljivao gorivom. Stradao je na tankeru.

U rujnu 1941. godine, dok se opskrbljivao gorivom s podmornice U-126, oko 500 nautičkih milja jugoistočno od St. Paul Rocksa, granatirao ga je i potopio »HMS Devonshire« iako se pokušao predstaviti kao norveški brod. S obzirom da su se u blizini nalazile još dvije njemačke podmornice i opskrbni tankeri, izgubljeno je samo sedam članova posade.