S Ugljana nam se javio Dino Šarović, ribolovac koji za sebe kaže da nije ribar nego ‘fermaš’ i koji je uspio čekajući podlanicu uloviti nešto sasvim neočekivano.

Evo što nam je Dino ispričao o tom svom doživljaju:

– Rodom sam sa Ugljana, iz mjesta Ugljan, ali evo, već 15 god priženjen i živim u Matuljima.

U Rijeci ne lovim jer ne stižem zbog posla.

Osim toga, da budem iskren, ne znam pošte, a i ne trudim se previše jer mi je k’o ‘otočkom ditetu’ nepojmljivo i dan danas u 41. godini života da moram ići s autom na more.

A tu se spustim do plaže, do grota, ili torbu na leđa i bicikla pa na poštu, tako da svaki slobodni trenutak bježim u rodni kraj i na štap – priča nam Dino.

– Lovim samo orade, tj. ciljam njih i ostale šparide i ne zanima ne ništa drugo zasad.

Tako je bilo i toga dana.

Nakon ručka, po najvećem zvizdanu krenem po velu oradu, mamitu.

Dođem na poziciju, naješkam bibija iz leda, zabacim štap na dubinu od nekih desetak metara i ne uspijem dobro ni ringove za signal postaviti kad dobijem griz i trenutno izvlačenje jedno par metara – nastavlja Dino.

– Lovim na freespool, uvijek pa tako i ovoga puta.

Potez stane, ide kontra ali ništa.

Poludim, naješkam opet i zabacim opet na isto mjesto.

Prođe možda desetak minuta i opet se dogodi isto, ali sad sam bio spreman pa nakon dugog izvlačenja čekam i bam!!!

Kontra nakon što je riba opet uzela ješku! Kačenje je uspješno i odmah vidim da je riba velika. To je ta orada koju čekam od početka godišnjeg odmora.

Borba strašna, prava oradaška.

Ja gore vučem, a ona desno, levo, u grote i onda na kraju punom snagom prema kraju i tu odjednom više ne osjećam težinu.

Već sam pomislio da je to sve i da sam izgubio ribu kad onda opet težina.

Vučem, vučem, namatam, i evo je, svijetli se u moru.

Nikad tih zadnjih 50 metara izvući.

A onda šok!

Što je to? Tko si ti, majko moja? Nisi orada…

Bio sam totalno, ali totalno razočaran.

Pomislio sam, evo napokon mamite u sred podne, a kad ono Nemo. Bas ono teški fail.

Da žena nije slikala, ne bi imali sad ovu priču.

A borio se k’o prava orada, sve isto, isti moti, od griza do izvlačenja.

I onda je krenuo malo Google, malo frendovi i na kraju saznam što je, ali pustili smo ga svejedno odmah, nek’ živi.

Adrenalin na maksimumu, pravi orada ili zubatac đir, a na kraju razočaranje.

Zapravo sve klasično za jednog hajdukovca, sve poznato…

Eto, to je ta moja štorija o kostorogu – ispričao nam je Dino Šarović