Unatrag dva tjedna Zadar je bio domaćin dva značajna skupa na nacionalnoj razini. Jedan se bavio ribarstvom i marikulturom, a drugi nautičkim turizmom. Tko barem malo poznaje te djelatnosti, složit će se da je Zadar pravo mjesto za raspravu o njima, njihovoj sadašnjosti i budućnosti, te pozicioniranju na međunarodnom tržištu. Zadar i Zadarska županija centar su hrvatskog ribarstva i marikulture, također i nautičkog turizma. O jednome od njih naš je list opsežno izvijestio, nema potrebe bilo što dodavati. To je onaj nautički.

Drugim ću se ovdje baviti, godinama sam o tome pisao. Pamtim davni razgovor s istaknutim ribarstvenim stručnjakom, također sa zadarskog područja, više privatni nego službeni, za novine. Po prirodi bio je pričljiv, pa mi je dva, možda i tri sata detaljno objašnjavao, usput me i uvjeravao, kako Hrvatska u dogledno vrijeme može proizvesti 100.000 tona hrane iz mora, iz ulova i marikulture. Taj segment ribarstva bio je njegova specijalnost pa je u svakoj prigodi isticao potrebu povećanja marikulturne proizvodnje, količinski i kvalitetom. Pod kvalitetom mislio je na raznovrsnost, »ne samo orada i lubin, nego i ostale vrste kvalitetne bijele ribe, također i više školjki, odmak od dagnje i oštrige«, govorio je tada. Čak me svojedobno upoznao s mladim znanstvenikom kojega je nagovarao da se posveti uzgoju škampa, da »Amerikanci s time rade veliki biznis«.

Smanjenje proizvodnje

Njegovih 100.000 tona još nismo dostigli, i pitanje je kada ćemo. Ukupna proizvodnja ribe i drugih morskih organizama manja je za 5.870 tona, odnosno 6,5 posto u odnosu na godinu ranije. Marikultura nam raste, ali ne onom dinamikom kako je on očekivao. Istodobno, ulov se konstantno smanjuje. U njegovo vrijeme samo smo razmišljali o EU-u, taj zanesenjak ribarstva nije mogao ni zamišljati kakva će nam ograničenja ona nametati. Sada se još na skupu u Zadru postavilo pitanje »konflikta«, odnosno mogućnosti suživota marikulture i turizma. Sjećam se, taj mi je sugovornik isticao da će marikultura obogaćivati našu turističku ponudu, da gostima moramo nuditi što više svježe jadranske ribe, »umjesto uvozne, dubokosmrznute i nekvalitetne«. Previše idealistički je sve to zamišljao, od prvih lubena što ih je uzgojio u kavezu, u Novigradskom moru, tamo nekih davnih godina.

»Stanje u akvakulturi je dobro, godinama postoji kontinuirani rast, s tim što je najviše izražen u proizvodnji bijele ribe i tune, nešto manje u školjkarstvu i uzgoju slatkovodne ribe… U prethodnom planu nije postignut cilj od 24 tisuće tona ribe do 2020. godine, ostvareno je 21,5 tisuće tona«, istaknuto je na zadarskoj konferenciji nazvanoj »Održivo ribarstvo i akvakultura«. O navodnom »konfliktu« turizma i akvakulture progovorio je Ivan Leko, predsjednik uprave zadarskog Cromarisa, jednog od vodećih marikulturnih proizvođača bijele mediteranske ribe na europskom tržištu. On je, između ostaloga, rekao: »Mislim da umjesto riječi konflikt trebamo koristiti riječi suživot i suradnja. Mi svi dijelimo isti resurs i u interesu nam je da pametno gospodarimo morem. U interesu nam je jak turizam, to je snažna poluga potrošnje ribe iz uzgoja. Turizmu je u interesu da može ponuditi svjež i autohtoni domaći proizvod. Hrvatsko tržište je pod velikim utjecajem sezone. Oko 70 posto potrošnje bijele ribe iz uzgoja dogodi se u sezoni, a tek 17 posto naše proizvodnje završi u Hrvatskoj. To je 6 posto obroka, odnosno svaki 16. ili 17. obrok u Hrvatskoj sadrži ribu, vjerojatno jednom tjedno. Treba promovirati brend hrvatske ribe i educirati mlade potrošače«.

Osigurati održivo ribarstvo

Sada je još dobro, kako je bilo ne tako davno. Naši ljudi, međutim, ribu i dalje nedovoljno konzumiraju. »Da bismo se hranili prema kriterijima Svjetske zdravstvene organizacije, nedostaje nam više nego dvostruko ribe, i to bez turizma i gostiju«, zaključeno je na zadarskoj konferenciji. Dakle, stvarno bi nam trebalo i više od 100.000 tona. Da bismo u tome uspjeli, nije dovoljno samo povećati ulov i uzgoj ribe i ostalih morskih organizama. Puno je važnije mijenjati prehrambene navike stanovništva, da riblji obrok imamo više nego jednom tjedno. Znam, mnogi će prigovoriti da je riba skupa. Kao da je meso jeftino… Kupci u ribarnicama i supermarketima sigurno su zapazili da je u posljednje vrijeme riba iz uzgoja dostupnija od mnogih vrsta iz ulova. Samo treba prevladati predrasude da ta riba nije dobra.

Kada se povede razgovor o ulovu, odmah uslijede pitanja i komentari o pretjeranoj eksploataciji našeg mora, potrebi njegove zaštite, očuvanju prirode općenito. I tu smo svi stručnjaci, sve znamo. Prekomjerni ulov u Jadranu ne može se zanijekati, ali on nikako nije jedini problem. Ima i onih na koje se ne može izravno utjecati, a izuzetno su značajni, kao što su klimatske promjene. Zanimljivo, o njima govorimo samo u kontekstu poljoprivrede.

»Mi smo još 2014. godine krenuli s mjerama koje potiču održivo ribarstvo, što nije bila laka zadaća jer mjere upravljanja i zabrane morate uskladiti sa socio – ekonomskim aspektom. S obzirom na to da ćemo morati osigurati održivo ribarstvo, što znači smanjenje pojedinog dijela ribolova i ulova u njima, dobra je vijest da imamo porast vrijednosti, odnosno rast cijene kako bi se flota mogla sačuvati kroz isti ili veći financijski rezultat«, rekao je u Zadru Ante Mišura, ravnatelj Uprave ribarstva Ministarstva poljoprivrede.