Starac i more, nadahnjujuća knjiga Ernesta Hemingwaya o suživotu čovjeka i prirode gdje more nije samo krajolik već svakodnevni izvor hrane i života, dovela nas je u Funtanu, malo ribarsko mjesto na zapadnoj obali Istre, gdje smo našli sličnu ljudsku priču o tom vjernom odnosu ribara i morske pučine.

Mario Ipša, iako mu je 91 godina, još uvijek je aktivan morski vuk, četvrta je generacija obitelji koja je život posvetila moru i mrežama. Našli smo ga u kući koja se svojom stražnjom stranom naslanja na Ribarsku ulicu, svega stotinjak metara od mora gdje je vezana i njegova barka. Puno je simbolike povezane s morem u Marijevu životu, a sve je počelo na pučini ispred Funtane tamo još u listopadu daleke 1934.

– Otac i majka su taj dan barkom išli preko na Veliki otok i nju su uhvatili trudovi. Tada su barke bile na vesla i otac nije stigao do obale prije nego me majka rodila, tako da je moje službeno mjesto rođenja na moru, započinje Ipša svoju priču o pupčanoj povezanosti s morem.

DUGI RIBARSKI STAŽ

– Moj pradjed, djed i otac su bili ribari, tako da sam i ja pošao njihovim stopama. Posljednji sam ribar u četiri obiteljske generacije jer sin Mirando je vodoinstalater tako da sa mnom završava ta naša ribarska priča.

Premda je i prije znao ići na more, Mario se kao profesionalni ribar službeno vodi od svoje nepune 14. godine što zbrojeno s današnjim godinama znači da ribari već punih 77 godina.

– U Funtani je poslije Drugog svjetskog rata bila osnovana Ribarska zadruga »Slavica«, te veljače 1948. su mi sa socijalnog poslali jednu cedulju na kojoj je pisalo da sam primljen na posao i da mi ide i radni staž premda sam imao svega 13 i pol godina. Tako sam radio do svoje dvadesete dok nisam krenuo u vojsku gdje sam u tri godine mornarice ponovo bio na brodu i prošao cijelu obalu od Pule do Boke, prisjeća se Mario.

Uz odlazak u vojsku, tu godinu je obilježilo i vjenčanje s Linom, djevojkom koja je bila samo dva mjeseca mlađa od njega. Osam dana nakon njegova pristupanja armiji, on i supruga postali su roditelji prve kćeri, da bi kasnije dobili još jednu kćer i sina. Tadašnji mladenci ove godine su proslavili 72 godine braka što iz današnje perspektive djeluje nevjerojatan podvig. Ljubav i tolerancija su nekakve vrijednosti koje su ih, po Mariju, vodile kroz život i održale u dugoročnom »zagrljaju«.

– Ja pravednije žene nisam mogao naći, iskreno će Marijo, pa nastavlja: » Cijeli život se slažemo i poštujemo, uvijek smo sve probleme rješavali dogovorom. Ja bih išao na more, ona je brinula o kući i djeci. Nije bilo lako ni meni ni njoj, više sam vremena provodio na moru nego doma, više na brodu nego u krevetu, ali znali smo da samo tako možemo ići naprijed.«

Nakon povratka iz vojske ponovno se posvetio ribarenju i radu na moru. Položivši državni ispit u Izoli, stekao je zvanje kapetana te postao zapovjednik broda »Kapica« u lokalnoj ribarskoj zadruzi.

– Bilo je to vrijeme kada su mnogi naši ribari prelazili u Delamaris iz Izole, jer su ondje imali bolje brodove, suvremeniju opremu za ribarenje i, naravno, bolje plaće. Ipak, ja sam ostao u Funtani, vjeran našoj ribarskoj zadruzi. Kao kapetan broda, pažljivo sam birao svoju posadu i ljude od povjerenja, jer na moru su zajedništvo i međusobno povjerenje najvažniji. Uvijek sam nastojao nesuglasice među članovima posade rješavati razgovorom i mirnim pristupom. Moram istaknuti da, iako je na drugim brodovima znalo dolaziti do žestokih svađa, pa čak i tučnjave, tijekom cijelog svog radnog vijeka nikad nisam imao ozbiljnijih problema na brodu. Od 19 brodova u sklopu udruge »Školjka« iz Poreča koja je okupljala ribarske zadruge od Vrsara do Santa Marine u Vabrigi, »Kapica« je uvijek bila među najuspješnijim brodovima, kako po ulovu tako i po profitabilnosti.

U MIROVINI 40 GODINA

Premda je te 1986. godine napunio tek 52 dvije godine, Mario je otišao u mirovinu.

– Jedan dan su me samo pozvali sa socijalnog i rekli mi da po sili zakona moram poći u mirovinu. Ja sam se osjećao dobro i govorio sam im da imam iskustvo i znanje da me je šteta umiroviti, ali oni su se držali zakona i nije mi bilo druge nego poći u penziju. Sljedeće ljeto će biti 40 godina od toga, tako da sam više vremena proveo u mirovini nego što imam radnog staža, sa smiješkom će Mario.

– Nastavio sam ja ići na more i dalje, samo sam veći brod zamijenio mojom malom pasarom koju sam još 1974. kupio u Labinu. Još i danas, nakon više od 50 godina uz promijenjena tri motora barka me i dalje služi.

Prisjeća se Mario prošlih vremena kad je ribe bilo puno više nego danas.

– Uh, bilo je ribe, naročito plave, jer se za vrijeme svjetskog rata nije ribarilo pa se u moru nakupilo svega. Malura, područje ispod Pule, bilo je najbogatije ribom, tamo smo znali gubiti mreže zbog silnih količina. Po dva-tri vagona ribe bismo zapasali, ali nije bilo šanse da to izvučemo jer bi mreže jednostavno popucale.

Danas je ribe znatno manje. Naročito u posljednje vrijeme kad je u Jadran ušla neka invazivna vrsta, strelka, i napravila dosta štete u moru, objašnjava ovaj iskusni ribar. Razgovor s Mariom je poput vremeplova, lakoćom vas vraća u prošlost. Premda već u godinama sjeća se starih vremena koja su po njemu, premda grublja i teža, bila puno veselija i zabavnija nego danas.

– Usprkos svemu, nije se loše živjelo. Mogu vam reći da smo od 60-ih do 80-ih ovdje živjeli kao u Americi. Išlo se po oštarijama, plesalo se i pjevalo. Kad bismo se navečer vratili s mora, znali bi dolaziti ljudi iz kampa, postavili bismo stolove, pripremala se riba, gosti bi donijeli piće i slavilo se. Bila bi to prava fešta. A danas toga više nema. Kad bi sad netko pjevajući prošao ulicom, odmah bi ga proglasili ludim, kaže Mario.

I ribarski posao nekad i danas ne mogu se usporediti.

– Premda je ribarima danas možda fizički nešto lakše, pojavili su se problemi druge vrste. Nekad smo išli na more zadovoljni i s manjim ulovom jer smo znali da ćemo ribu lako prodati. Danas netko ulovi kašetu ribe i kaže da se ne isplati jer su velika davanja za obrt, a ribu je sve teže prodati. Zatim, mi smo u ono vrijeme po cijele dane znali krpati mreže, a danas to više nitko ne radi jer novu mrežu kupiš za 50 eura i ideš dalje. Ovi mladi ne da ne znaju krpati mreže, oni više nemaju ni vesla niti veslaju nego samo upale motor i idu. Prije je sve bilo puno teže, i ribar je bio samo onaj tko je taj posao stvarno volio. Ostali su se uglavnom bavili poljoprivredom, obrazlaže današnje stanje u odnosu na prijašnja vremena Mario.

POČECI TURIZMA

On i otac se nikad nisu bavili poljoprivredom osim vrta oko kuće, uvijek su preferirali more i ribarstvo. Imali su svoju privatnu barku koju su uglavnom koristili kad je bilo lošije vrijeme, jer za lijepog vremena su morali ići na brod od zadruge. Međutim i ondašnji zakoni su znali sadržavati restrikcije prema malom čovjeku i otežavati mu bavljenje dodatnom djelatnošću.

– Tadašnji zakoni bili su takvi da je onaj tko je imao dozvolu za ribarenje automatski gubio pravo na dječji doplatak, koji je tada predstavljao važan izvor prihoda. Mi profesionalni ribari morali smo se odreći dječjeg doplatka da bi nastavili ribariti, prisjeća se te dodaje kako su se iz tog razloga mnogi koji su imali nešto zemlje povukli iz ribarstva i dali u poljoprivredu. No ni zemlju nisi smio imati na svoje ime ako si želio primati dječji, pa su ljudi masovno prepisivali zemlju na braću, sestre ili rodbinu. Što je kasnije dovodilo do brojnih obiteljskih svađa i problema oko ostavštine.

Sjeća se Mario i kako je krenuo turizam u Funtani, koja je oduvijek bila samo malo ribarsko mjesto.

– Prvi turisti kod nas su se pojavili krajem 50.-ih godina kad su turistički vodiči dovodili manje grupe stranaca iz obližnjeg Poreča koji su znali kupovali domaće proizvode, vino, rakiju i maslinovo ulje. U to vrijeme se u Plavoj Laguni počelo s gradnjom bungalova, što je također doprinijelo razvoju turizma u ovom kraju. S vremenom su turisti počeli i sami dolaziti u Funtanu i do naših brodova po svježu ribu, gdje smo ih rado ugošćavali, kaže Mario. Danas je turizam preuzeo primat u mjestu i većina ljudi živi od iznajmljivanja apartmana, a manje od ribolova i poljoprivrede.

Mario danas živi mirnim životom, a zdravlje ga i dalje dobro služi. Gledajući ga sa strane, čovjek mu nikad ne bi dao godine koje ima. Osim dobre genetike, jer kako kaže djed je doživio 93, a otac 87 godina, Mario je cijeli život aktivan, osim rada na moru u mladosti je igrao nogomet u lokalnom klubu, a kasnije nastavio s boćama. U njegovoj prehrani uvijek je prevladavala svježa riba i čaša domaćeg vina, što je, vjeruje, također pridonijelo njegovoj vitalnosti. Od svih riba, najdraža mu je salpa, odnosno ovčica, a osobito pazi na jedan detalj.

– Nikad još nisam pojeo ribu iz uzgoja. Na mom tanjuru uvijek je divlja riba, kaže Mario, vjerojatno na taj način izražavajući poštovanje prema ribolovu i ribarskom zanatu, a ne prema ribljem tovu.