Pješčane su obale na našoj, istočnoj strani Jadrana relativno rijetke. Najčešće se radi tek o izoliranim uvalicama čije je dno zbog specifičnog strujanja ispunjeno pješčanim talogom. No na nekim je pozicijama taj pješčani talog velik i širok, tako da podsjeća na one surferima drage oceanske plaže.

Vrste koje nastanjuju taj dio podmorja nisu udičarima toliko interesantne kao one vrste koje nalazimo na kamenu, što nipošto ne znači da na pijesku nema života ili još gore, ribolova. Naravno da ga ima, samo ga treba znati potražiti i iskoristiti.

Na našoj obali možemo u principu naići na dva tipa pješčanog dna.

Prvi je lagunarni, ravan, bez znatnijih oscilacija u promjeni dubine, i nalazimo ga najčešće na plitkim zavučenim terenima gdje kurenti i vjetrovi nisu izraženi. Na takvim terenima je pješčani nanos često miješan sa šljunkom i sitnijim kamenjem. Razlog tome je upravo izostanak snažnih strujanja koja formiraju i oblikuju pješčano dno. Na ovakvim se terenima taj proces odvija znatno sporije nego na izloženim obalama. Nakon prvog plitkog kamenito-pjeskovitog pojasa koji završava na rubu zone plime i oseke, nastupa pješčana zaravan, koja nakon što postepeno dosegne dubinu od nekih pet do sedam metara prelazi u gotovo potpuno ravno pješčano dno, pri čemu je kut pod kojim ‘tone’ blag i gotovo neprimjetan.

Na takvim terenima, na krajnjem dometu ribolovnog pribora, dubina rijetko iznosi više od 12 do 15 metara. Dno je jednolično sivo, nastanjeno mahom trpovima, zvjezdačama i nižim beskralježnjacima. Otvori u pijesku odaju školjkaše i crve, a udubljeni prugasti tragovi rakove samce i volke. Tek rijetke skupina kamenja, livada posidonije ili purića, kakva olupina ili neki drugi otpad poput odbačene automobilske gume, a što nažalost nije nikakva rijetkost, izvrsno su sklonište u tom ogoljenom podmorju koji ribe itekako koriste. Zabacivanje pribora u neposrednu blizinu takvih zaklona u pravilu rezultira ulovom

Drugi je teren u kojem kurenti i vjetrovi imaju presudnu ulogu u formiranju konfiguracije dna. Za razliku od prvog na kojem se još i može naići na poneki kamen ili zarašteni dio dna, na ovom drugom je pijesak koji se neprestano seli i premješta, prekrio i obrisao sve alge, trave i kamenite površine. Na takvom dnu kurenti i sila vjetra neprestano oblikuju i transformiraju dno. Taj je proces jednak onome koji oblikuje dine u pješčanim pustinjama. Pa iako se podmorski krajolik neprestano mijenja, neke zakonitosti u tome ipak postoje.

Nakon beživotnog uzbibanog pojasa koji se uglavnom proteže na nekih desetak metara od obale, nailazimo na nešto mirnije i tvrđe dno. Na ovom se dijelu mogu vidjeti male piramide tamnijeg pijeska s rupicom u sredini. Te piramide formiraju školjkaši izbacujući pijesak iz dubljih slojeva na površinu. Dubina u tom pojasu oscilira no rijetko kada prelazi tri metra, da bi se nakon izvjesne udaljenosti od nekih 80 do 100 metara od obale ponovo smanjila, nerijetko do dubine i ispod koljena. Nakon tog ‘pješčanog vala’, dubina se naglo, pod relativno oštrim kutem povećava. Uz malo sreće, negdje prije krajnje granice dometa našeg ribolovnog pribora, dubina bi trebala naglo strmo pasti.

Prije tog finalnog obrušavanja dna najčešće se nalazi lagano izdignuće poput grebena. Neposredno iza tog pješčanog grebena, strujanje je konstantno, bez oscilacija, a dno ujednačeno, mirno i stabilno, nerijetko posuto oskudnim livadama purića. I upravo na tom vanjskom rubu mogu se pronaći krupniji primjerci riba.