Dogodila nam se još jedna loša godina na moru – ovog su ljeta rebraši opet doslovno preplavili zapadne obale Istre! Kupači na mnogim popularnim plažama Pule i okolice zaziru od ulaska u more i od dodira s »ljigavcima« pa se već i otvoreno strahuje da bi daljnja ekspanzija mogla ugroziti sjevernojadranski turizam. Stranci plaćaju radosti na moru, a kupanje s rebrašima više izgleda kao kazna nego zadovoljstvo. No, rebraši vrste morski orah prvenstveno su jako loša vijest za bioraznolikost našeg mora i za naše ribarstvo!

Kad su 1980-ih s balastnim vodama stigli u Crno more, u kratko su vrijeme uništili riblji fond i ribarstvo Rumunjske, Bugarske i Turske. Prisutni su kod nas već gotovo cijelo desetljeće, a jesu li već uočljive neke slične posljedice njihovog prisustva, pitali smo profesora Paola Paliagu s Fakulteta prirodnih znanosti u Puli.

– Da, posljedice pojave rebraša zabilježene su i kod nas, posebno u pogledu stanja ribljeg fonda. U suradnji našeg fakulteta s Aquariumom Pula i Institutom za oceanografiju i ribarstvo u Splitu proveli smo istraživanje u kojem smo pratili lokacije na kojima su se pojavljivali rebraši te područja gdje se uobičajeno pojavljuju inćuni. Uočili smo kako je populacija inćuna bila prisiljena migrirati na druge lokacije jer su rebraši konzumirali velik dio njihove hrane. To je, naravno, negativno utjecalo na brojnost inćuna, kaže Paliaga.

Ovaj znanstvenik prati rebraše od njihove pojave u Jadranu 2016. Na temelju svojih istraživanja napisao je više znanstvenih publikacija, a ujedno je i mentor na doktoratu koji u fokusu ima upravo rebraše.

NEGATIVNI TREND

Lovostaj sitne plave ribe i druga ograničenja već su standardni postupci sprječavanja pretjeranog izlova i očuvanja ribljeg fonda. Ribari su disciplinirani, stanovništvo se naviklo da u određenim mjesecima na stolu neće biti friške srdele i sardona. Kažu ribari plivaričari da sve to daje rezultate, da ulov zna biti bolji, a riba veća nego prije poduzetih mjera. No, ako je suditi po riječima pulskih znanstvenika, rezultati lovostaja bili bi i kudikamo bolji da u našem moru nema invazivnog ljigavca.

– Uočljiv je taj neki generalni negativni trend po pitanju ribljeg fonda. Ako pogledate podatke Hrvatskog zavoda za statistiku, vidjet ćete da količina sitne plave ribe u Jadranu zapravo pokazuje pad i to upravo od onih godina kada su se rebraši pojavili kod nas. Naravno mogu uzrok tome biti i drugi faktori, ali imamo itekako dobre razloge i argumente da mislimo da su rebraši barem dijelom negativno utjecali na brojnost sitne plave ribe, kaže Paliaga.

Otkud ta veza rebraša sa srdelom i inćunom? Ljigavci, kako ih narod zove, hrane se zooplankton, koji se uglavnom sastoji od sitnih račića, ali i larvalnih faza riba, trpova, školjkaša… Rebraši filtriraju vodu i tako doslovno žderu sve pred sobom. Ne biraju, samo gutaju resurse mora! A taj zooplankton je ujedno i hrana sitnoj plavoj ribi koje ona više nema na raspolaganju u prijašnjim količinama. I ne samo to: kako skoro svi morski organizmi imaju larvarnu fazu, u kojoj postaju dio zooplanktona, tako najezda »morskog oraha« može poremetiti i ravnotežu drugih stanovnika mora.

Unatoč tome, cijelo su ljeto u vrijeme ribarskog mraka duž zapadne obale Istre gorjela svjetla plivarica na moru. Ponuda plave ribe bila je vrlo dobra na istarskim ribarnicama. Uskoro će i dalmatinski ribari masovno potegnuti na sjeverni Jadran u lov na sardelu i sardone. Hoće li sve to doći u pitanje zbog eksplozije rebraša i trebamo li se plašiti scenarija kakav je viđen na Crnom moru?

– Ne, to se neće dogoditi, jer se rebraši kod nas pojavljuju samo sezonski i nisu stalno prisutni u velikom broju. Oni izražavaju negativni trend u epizodama, krajem ljeta i u jeseni, dok u ostatku godinu nisu relevantni i ne vrše pritisak na ekosustav. To našem moru daje prostora za djelomični oporavak. Njihovo prisustvo ne ugrožava populaciju riba baš do temelja, ali svakako da im stvara kompeticiju i smanjuje im dostupne resurse, kaže Paliaga. Spomenimo da potpuna zabrana ulova plave ribe u Crnom moru uopće nije davala rezultate. I to pokazuje da se uvjeti u našem moru bitno razlikuju od crnomorskih.

SPORADIČNI SLUČAJEVI

Simptomatično je da se rebraš morski orah zadržava uz zapadnu obalu Istre, dok ga s istočne obale i u Kvarneru gotovo i nema. Ove godine su se kupači čudili pojavi rebraša na plažama južno od Raškog zaljeva, ali i to su bili tek sporadični slučajevi. U južnijim vodama Jadrana ovog nametljivog ljigavca praktički i ne poznaju.

– Rebraši su planktonski organizmi. Raspoređenost im ovisi o morskim strujama. Cirkulacija mora im ne omogućuje širenje prema istočnoj strani, ali se stvaraju i povremeni vrtlozi te morske struje mogu povremeno ići u suprotnom smjeru. Tako se dogodi da zađe negdje gdje ga inače nema. Nama dolazi voda iz ušća rijeke Po u Italiji i upravo nam ona donosi rebraše. Rebraši uspijevaju živjeti u vodama u kojima ima puno resursa, odnosno planktona. Takve se vode nalaze isključivo u zapadnom dijelu sjevernog Jadrana, jer je pod direktnim utjecajem rijeke Po. S druge strane, vode na istočnoj strani Istre, u Kvarneru pa i dalje na jug Hrvatske su bistre vode. One su vam ekvivalent pustinje i u njima rebraši ne nalaze nikakvu hranu. Ako slučajno i završe u njima, brzo umiru od gladi. Svojedobno sam ih pratio i uočio u Kvarneru kod Suska, bili su već u poluraspadnutom stanju. To vam govori da tamo nisu imali dovoljnu količinu hrane. Koliko im more sa zapadne strane Istre odgovara, toliko nas istočna strana zapravo spašava od njih, kaže Paliaga.

Njegov kolega s fakulteta, Neven Iveša, kao Premanturac i zaljubljenik u more, orijentiran je na krajnji jug Istre. Kaže da je rt Kamenjak inače pošteđen rebraša zbog strujanja mora, no ove godine bilo ih je čak i tamo.

Pexels

– Činjenica je da nam se ponovila jako loša godina po pitanju rebraša. Ako na Kamenjaku i vidimo pokojeg rebraša, onda znamo da je dalje uz zapadnu obalu Istre masa njih. U godinama kada su im povoljni uvjeti, poput hrane i cirkulacije vode, rebraši prezimljavaju u venecijanskoj laguni i odatle se šire prema nama. U uvjetima burovitih perioda, a ove smo godine imali dosta bure, kompenzacijska ih struja dovlači tu do nas. I sve se to ove godine i poklopilo, kaže Iveša.

IDEALNI UVJETI

Rebrašima inače odgovara toplo more, zato su i najprisutniji u ljeto i ranu jesen. A to što je ovog ljeta nešto niža temperatura vode nego proteklih godina, nije nešto što će ih omesti u razvoju do nevjerojatnih koncentracija, kad im svi ostali uvjeti idu na ruku.

– Zanimljivo je da se mogu regenerirati iz samo jedne trećine organizma. Dakle, ako ih gnječimo samo ih potičemo na dodatno razmnožavanje. Odgovaraju im i kontakti s ljudima. Dodiri ih još jače potiču na ispuštanje jajašca, kaže Iveša. Kao da nije dovoljno grozno plivati među njima, sada nas još i treba opterećivati spoznaja da sami doprinosimo njihovom širenju.

Izgleda da je unazad nekoliko mjeseci rijekom Po i drugim putevima došla ogromna količina hrane i rebraši se, kako Iveša slikovito objašnjava, doslovno kupaju u hrani. Jedu i brzo rastu, na očigled bujaju, iz tjedan u tjedan dobivaju na masi.

– Kad imaju puno hrane rastu jako brzo. Već devet godina pratim prisutnost rebraša i već sam vidio ovakve faze kada ih struje i valovi nakupljaju u gustoće od čak 400 do 500 jedinki po kubičnom metru mora. To je više želatine nego vode, ali to je i dio njihovog životnog ciklusa. Odrasle jedinke žive nekoliko mjeseci, hrane se i rastu i onda ostatak energije investiraju u ogroman broj jajašaca. Jedna jedinka može ih proizvesti i do 11.000 u jednom danu! Resurse mora investiraju u veliko i brzo razmnožavanje. Srećom, čim ostanu bez hrane imaju masovni pomor i tijekom par tjedana nestaju, kaže Paliaga.

USPOSTAVA RAVNOTEŽE

Za usporedbu navedimo da smo na internetu našli podatak da je koncentracija rebraša u Crnom moru na vrhuncu njihove ekspanzije bila oko 500 jedinki po kubnom metru vode. Dakle, situacija približno kao i kod nas!

Rebraši su, kako Iveša kaže, slijepo crijevo hranidbenog lanaca. Pojest će sve, nagutat će se planktonske juhe našeg mora. Sve će usisati i bespotrebno potrošiti resurse sjevernog Jadrana. Zar nije nepravedno da se baš nitko njime ne nahrani?

– Invazivna je to vrsta, nepoznata ovom ekosustavu i nema u hranidbenom lancu nitko tko bi održavao njihovu populaciju u ravnoteži. Doduše postoji vrsta jajasti rebraš, koja se hrani morskim orahom, ali kod nas je još nema, objašnjava Iveša. U njihovoj postojbini, uz atlantske obale Amerike, taj ga predator drži pod kontrolom. Zato su, kad se jajasti rebraš također pojavio u Crnom moru, mnogi u njemu prepoznali priliku za uspostavu ravnoteže i spas ribarstva. Nažalost, obnova populacije sitne plave ribe ide puno puno sporije od očekivanog.

– Kod nas je sretna okolnost da su rebraši prisutni kratko i da imaju tu sezonsku dinamiku. To nas ipak čuva od katastrofalnog scenarija iz Crnog mora. Da je rebraš prisutan cijelu godinu, to bi bilo katastrofalno. Čak i u ovako kratkom vremenu uspijeva napraviti jako velike probleme, zaključuje Neven Iveša.