Neplanirano, nedavno sam dospio u Karlobag. Radovi na Magistrali, predugi zastoji i – ode trajekt. Umjesto na otoku, gledam ga s kopna, praktički iz zaboravljene vizure.

Karlobag, nekad važna točka prometne poveznice sjevera i juga Jadrana, a danas… Kako ga definirati? Zaboravljen uz more ispod Velebita, kao što je i Jadranska magistrala prometno zaboravljena. Skoro pa kompletna, osim nekoliko za otoke važnih dionica.

U sjećanje je prizivaju tek meteorološki izvještaji kad se jaka bura svom silinom spusti niz padine Velebita prema moru i obližnjim otocima. Tada spoznajemo da Karlobag i dalje postoji, i u njegovoj blizini još neka mjesta, kao što su Sveta Marija Magdalena, eventualno Cesarica, Ribarica…

Godinama nisam bio u Karlobagu. Neka sjećanja naviru, ali… kada ih pokušam vremenski locirati sve vodi daleko unatrag. Mogu slobodno konstatirati – prije više od 20 godina.

Što su ti suvremene i brze autoceste? Mnogo smo s njima dobili, ali i izgubili, prvenstveno na kvaliteti i doživljaju putovanja. Za duge vožnje vijugavom magistralom, nevažno u kojem smjeru i u koje doba dana, Karlobag je bio obvezna postaja.

Malo predaha od vožnje, rastezanje nogu, često po buri, eventualno osvježenje u jedinom buffetu uz Magistralu. Ugostiteljski objekti tog naziva bili su preteče današnjih kafića.

Obilazno putovanje

Sjedim na velikoj terasi tog istog objekta, danas lijepo uređenog i – prebirem po sjećanjima. Vraćaju me daleko, nešto je još ostalo… Prvi put bio sam u Karlobagu prije više od 60 godina.

Ne sjećam se iz kojeg razloga, tek umjesto standardno brodom, iz Rijeke u Novalju putovao sam zaobilazno. To je podrazumijevalo vožnju autobusom do Karlobaga, pa brodom u Pag, i potom opet autobusom do Novalje.

Dio otočana redovito je prakticirao ovakav način putovanja, a većina sa sjevernog i južnog dijela otoka samo u iznimnim okolnostima. Valjda je takvo nešto i mene zapalo.

Od tadašnjega Karlobaga baš se ničega ne sjećam. Bilo je zimsko vrijeme, po mraku sam se iskrcao iz autobusa. Javne rasvjete ne sjećam se je li uopće bilo, oko mene vladao je debeli mrak.

Zanimljivo, autobusna stanica i danas je na istoj lokaciji, skoro pa nepromijenjena. Od konduktera sam upućen u kućicu na početku rive, kupiti brodsku kartu. Da, tada je još održavana redovna brodska linija Pag – Karlobag.

Ne sjećam se je li taj brod plovio i negdje dalje, koliko je puta dnevno povezivao otok s kopnom. Plovidba je trajala pedesetak minuta. Nema sumnje, i danas u eri svekolike motorizacije i trajekata, takva linija ponekad bi dobro došla.

Puno godina ranije imao je Karlobag brodsku liniju što ga je izravno povezivala s Rijekom. I nju donekle pamtim… Brod – liniju su održavali parobrodi – plovio je Velebitskim kanalom, na Pagu pristajao u Staroj Novalji i Pagu, južnije uplovljavao u Novigradsko more, čini mi se, krajnje odredište bio je Obrovac.

Bez broda i trajekta

Sve to daleka je prošlost, kao i trajektna linija Pag – Karlobag. Godinama je održavana, a rijetki iz današnje generacije uopće znaju za njeno postojanje. Jedna od najstarijih na hrvatskom Jadranu, uvedena je prije linije Stara Novalja – Jablanac, što je kasnije odigrala veliku ulogu u turističkom razvoju otoka. Današnju liniju Žigljen – Prizna mogli bismo smatrati njenom konačnom i znatno kraćom verzijom.

Paški trajekt, onaj što je povezivao grad Pag s kopnom, vrijedan je spominjanja. Mnoge godine liniju je održavao trajekt »Vanga«. Zamijenjena je tek sredinom osamdesetih prošlog stoljeća, kada je svoje otplovila, pa je Pažanima poslan bolji trajekt.

Za Pažane »Vanga« je postala i ostala legendarna. Ako Dalmatinci trajno pamte svoga »Eru«, eto sada i žitelji šibenskog otočja stari brod »Tijat«, jednaki status bez sumnje zaslužuje i »Vanga«.

U floti nacionalnog linijskog brodara, Jadrolinije, plovila je kasnije još jedna »Vanga«, ali nju se ne smije miješati sa starom paškom »Vangom«. Paškom, oni su je svojatali, bila je istinski njihova.

Puno puta putovao sam »Vangom« u oba smjera, »gori i doli«. Malo veći drveni brod preinačen u trajekt koji nije mogao ukrcati niti 20 osobnih automobila, spor i bez komfora za putnike.

Nikakva, ali za pamćenje! Bolja je bila i takva nego putovati više od 150 kilometara okolo, preko mosta na Pag. Čekanje je bilo još mukotrpnije, trebalo je u Karlobagu čekati 5-6 sati do sljedećeg isplovljavanja.

Dolje u Pagu, u gradu, čekanje se ipak nešto lakše podnosilo. Za svakog putovanja prilikom približavanja rivi i pristajanja svjedočio sam istom scenariju. Putnicima koji su čekali za iskrcaj, mornar na rampi obvezno je viknuo: »Sad se držite!«

Dodir s kamenom rivom nije bio nimalo nježan – dosta jak udarac, pa odbijanje nekoliko metara unatrag! Putnici na današnjim trajektima, a nisu ni oni mladi, trenutak pristajanja ne osjete.

Drastične promjene

Puno puta proputovao sam kroz Karlobag. Magistralom dolje ili gore, na otok i s otoka. Nikada, međutim, nije mi bio krajnje odredište, nisam u njega »namjerno« putovao.

Tako se, eto, događalo, očito mi nije bio zanimljiv. Nisam ga baš pretjerano ni upoznao. Osim onog dijela uz Magistralu i more, znan mi je jedino mjesni trg. Zahvaljujući čestim putovanjima, dok nije bilo autoceste, mogao sam pratiti promjene u tom mjestu.

I onda je autocesta sve promijenila, umjesto uz more, u Dalmaciju i iz nje, putujemo kroz Gorski kotar i Liku. Rijetki se danas odlučuju na živopisno, i znatno duže putovanje Magistralom.

Koliko se sjećam, posljednji put tom sam prometnicom putovao prije dvadesetak godina. Jaka bura zatvorila je Masleničkim most, dobro znamo što tada slijedi… Kroz Karlobag smo prošli bez zaustavljanje, kome se izlazi iz automobila po takvu nevremenu.

Prilikom nedavnog približavanja Karlobagu suputnicima najavljujem naselja kroz koja ćemo proći. A onda, naprosto ih ne prepoznajem. Nakon proteka tolikih godina promjene su drastično vidljive.

Graditeljska invazija nije mimoišla Karlobag i njegovu okolicu. Raširili se na sve strane, gdje se moglo graditi. Cesarica, Ribarica, a sam Karlobag nadasve odskače. Znam da čitavo podvelebitsko primorje nikada nije obilovalo stanovništvom.

Zato sam siguran da ta mjesta danas imaju više kuća nego stalnih žitelja. U redu, možda je neki umirovljenik kontinentalac prijavio stalni boravak, na primjer, u Cesarici. Ali ni on tamo ne boravi više od pet, šest mjeseci.

Ljeti, to se podrazumijeva, sve vrvi životom, sve je puno. Sve u službi turizma. Ne znam, međutim, koliko tog turističkog kolača ostaje tamo gdje se prihod ostvari. Kao i na većem dijelu našeg Jadrana!