Kako su agilni Grci spasili slavne Libertyje od rezališta

Brod »Robert Dale Owen«

U Drugom svjetskom ratu proizvedeno je ukupno 2.710 brodova najpoznatije i najbrojnije klase teretnjaka

povezane vijesti

U Drugom svjetskom ratu proizvedeno je ukupno 2.710 brodova klase Liberty, od kojih je velik broj preživio rat. Završetkom rata izgubila se i njihova prvotna namjena. Napušteni i stavljeni u raspremu, čekali su sudbinu koja je sve više mirisala na skoro rezalište.

No, tada su se na američkom tržištu pojavili grčki brodovlasnici. Shvativši kolika se poslovna prilika otvara oživljavanjem trgovine u porušenoj Europi, otkupili su velik broj Libertyja iz američkih ratnih viškova i osnovali mnogobrojne pomorske kompanĳe.

Mnogi od tih brodova bili su još sasvim novi i mogli su ploviti dugi niz godina, a svojim velikim kapacitetom odlično su odgovarali zahtjevima svjetskog tržišta.

Kobna greška

Ta je sudbina zadesila i brod »Robert Dale Owen«. Izgrađen je za manje od mjesec dana u brodogradilištu North Carolina Shipbuilding Co. u Wilmingtonu N.C. i u svibnju 1943. kao transportni brod za prĳevoz trupa zaplovio je pod američkom zastavom u vlasništvu kompanĳe Black Diamond S.S. Corp. iz New Yorka.

Sve do konca rata plovio je za potrebe američke vojske, nakon čega je raspremljen i ponuđen za prodaju. Već 1946. godine kupila ga je kompanĳa Panagos D. Pateras s otoka Chiosa u Grčkoj i dala mu ime iz grčke mitologĳe – »Kalliopi«.

«Kalliopi« je, međutim, sretno plovio svjetskim morima samo nešto više od godinu dana. Trgovački putevi doveli su ga i do Jadrana.

Ploveći prazan (u balastu) iz Charlestona za Rĳeku zaustavio se nakratko u Anconi. U večernjim satima 19. prosinca 1947. napustio je Anconu i zatim produžio prema sjeveru. Svitanje 20. prosinca zateklo je »Kalliopi« u Kvarneriću.

Brod »Robert Dale Owen«

Vrĳeme je bilo povoljno, more mirno, pa zapovjednik Mihali Mantszavrinos nĳe morao uzeti peljara da ga vodi do Rĳeke. Više se pouzdavao u vlastito znanje i pomoračko iskustvo.

To je, međutim, bila kobna pogreška. Naime, u to su vrĳeme Kvarner i Kvarnerić bili samo djelomično očišćeni od mina zaostalih iz rata i još je velik broj ovog podvodnog oružja vrebao ispod površine.

Svi brodovi koji su uplovljavali u Kvarner i isplovljavali iz njega morali su se strogo pridržavati uputa o korištenju koridora sigurnih za kretanje brodova.

Oko 7 sati, »Kalliopi« se nalazio na ulazu u Vela vrata. Već su se nazirali obrisi Rĳeke. Uzimajući kurs prema rĳečkoj luci brod se držao nešto bliže obali Cresa.

Kada je bio već skoro na izlazu iz kanala, u 7.40 sati podignuo se uz bok broda, nešto ispred nadgrađa, visok stup mora, a istovremeno je odjeknula jaka eksplozĳa. Na brodu su svi popadali od siline eksplozĳe, i nisu se još ni snašli, a brod se već počeo vidljivo naginjati.

Brodska konstrukcĳa opasno je škripala zbog izvĳanja trupa, ali brod se ipak nekako držao na površini. Sagledavši situacĳu nakon što je primio izvještaje časnika i upravitelja stroja o oštećenjima, zapovjednik je zaključio da brodu ipak nema spasa.

Naredio je da se posada pripremi za napuštanje broda. Spušteni su čamci za spašavanje, posada se ukrcala i otisnula od tonućeg broda.

U tom se času krmeni dio odlomio od ostatka broda i uskoro potonuo, dok je pramčani dio, sada već dobrim dĳelom pod morem, morska struja polako nosila prema jugu. S istarske obale stanovnici Brseča i okolnih sela nemoćno su promatrali dramu koja se odvĳala pred njihovim očima.

Nekolicina je pojurila prema lučici s namjerom da ribarskim čamcima doplove do broda i pomognu brodolomcima. Za to vrĳeme je »Kalliopi« usred kanala polako nestajao s površine.

More je punilo brodski trup i kada je polovica nadgrađa već bila pod vodom, pukao je trup u visini drugog jarbola, što je dodatno ubrzalo potonuće.

Na površini su ostali čamci s brodolomcima do kojih su nakon dugog veslanja stigli ribari i pomogli im da doplove do istarske obale. Prava je sreća da u ovoj pomorskoj nesreći nĳe bilo više žrtava – nestao je, naime, samo jedan grčki mornar.

Spašeni zapovjednik Mantszavrinos kasnĳe je pred vlastima u više navrata javno istaknuo svoju zahvalnost za požrtvovno pruženu pomoć u spašavanju posade.

Udar u minu

Brod »Pozsony« je korišten uglavnom za prijevoz tereta i putnika na liniji Fiume-Trieste. Mogao je prevesti 17 putnika u kabinama prvog razreda i šest putnika u kabinama drugog razreda. Imao je 16 članova posade.

»Pozsony« se 28. veljače 1912. godine, u plovidbi uz zapadnu obalu Istre, zbog guste magle, nasukao na otočić Figarola. Parobrod je pretrpio dosta štete, a nakon popravka je nastavio ploviti sve do početka Prvog svjetskog rata.

Najprije je korišten za prijevoz mobiliziranih vojnika u Istri, između Rijeke i Pule, a kasnije ga je rekvirirala austrougarska ratna mornarica – Kriegsmarine. Brod je naoružan i korišten za prijevoz ljudstva i materijala duž jadranske obale.

Dok je, 19. kolovoza 1916. godine plovio prema Draču udario je o minu, na oko dvije milje od luke i – potonuo. Na brodu je bio teret goriva, drva i drugog materijala te preko 170 putnika i članova posade. Spasilo ih se 139.

Vlasniku parobroda isplaćeno je 220.498 kruna kao naknada za gubitak broda što je bilo dovoljno samo za djelomično financiranje drugog broda. Podrtina »Pozsonyja« je označena plutačama, a nalazi se na pješčanom dnu na dubini od 23 metra, tri milje od Drača.

Izrezan

«Regina Coeli« je jedrenjak s tri jarbola, ojedren kao nava, koji je u trenutku nasukanja plovio iz argentinske luke La Plata za Trst s teretom vrlo vrijednog drva.

Latinski naziv tog drva je Haematoxylum campechianum koji raste u području Campeche na meksičkom poluotoku Yucatan. To drvo se koristilo u ljekarništvu, kemijskoj industriji i kozmetici, njegov sastojak se koristio kao dodatak bojama za kosu koji je davao poseban ljubičasti odsjaj, a zanimljivo je da je to drvo mirisalo na – ljubičice.

Jedrenjak se nasukao 19. siječnja 1910. kod Bocca Falsa (Lošinj), gotovo svi putnici i posada su spađeni zahvaljujući požrtvovnim Lošinjanima.

Nema podataka o broju stradalih, a u nekrologu objavljenom u talijanskoj reviji La vela e il motore iz 1935. godine brodograditelju i poznatom jedriličaru Santo Picciniju se ističe da se on naročito istaknuo u spašavanju.

Odmah po nasukanju zatražena je intervencija tegljača »Belrorie« kako bi brod bio odsukan i otegljen na popravak u brodogradilište. No, zbog starosti broda i pretrpljene štete, na kraju je jedrenjak izrezan na mjestu nasukavanja.

Pogrešna procjena

Parobrod »Andrassy« koristio se za prijevoz tereta i putnika između luka Sredozemlja i Jadrana tičući luke Genova- Napoli-Messina-Malta-Catania-Fiume-Trieste. »Andrassy« je 28. prosinca 1908. godine bio vezan u luci Messina u trenutku velikog potresa, pretrpio je određenu štetu, a putnici i posada nisu imali posljedica.

Treba reći da su u akciji spašavanja stradalih u potresu sudjelovale i posade još dva broda istoga brodara – »Nagy Lajos« i »Matlekovits«, a 27. kolovoza 1911. godine, »Andrassy« tijekom plovidbe vodama sjevernog Jadrana, zbog pogrešne procjene udaljenosti od svjetlosnog signala, u visini Lošinja udara o stijene škoja Šilo; nastavio je plovidbu nakon odsukanja uz pomoć tegljača društva Tripcovich iz Trsta (tegljači »Belrorie« i »Cyclops«).

Nesretni događaju nastavljaju se 9. ožujka 1916. godine kada se, izlazeći iz luke Bar u Crnoj Gori, parobrod sudara s jednom austrougarskom torpiljarkom.

I na kraju, 31. ožujka 1916. godine zla sudba se definitivno okomila na parobrod. Tijekom boravka u albanskoj luci San Giovanni di Medua (danas Shȅngjin), upravitelj stroja prijavio je kvar u stroju, pa je zapovjedništvo naredilo da se brod premjesti u Bar gdje je trebalo izvršiti popravak.

Na izlasku iz luke, brod usmjerava pramac prema sjeverozapadu, ali samo milju od izlaska iz luke, udara u – minu. Bilo je više inačica o porijeklu mine: da su je posijali saveznički brodovi, da se radi o mini obrambenog bloka zaštite austrougarske luke i – da ju je posijao sam »Andrassy«.

Brod je potonuo pola milje od obale, a život je izgubilo pet članova posade. Danas se podrtina nalazi na 25 metara dubine.