Ulov ugora je uvijek spojen sa stanovitom dozom rizika, pogotovo kada su u pitanju veći primjerci.

Ova riba pod morem pruža otpor kojem malo koja riba može parirati. Osim činjenice da je iznimno snažan protivnik, ugor se u izvlačenju u pravilu uvija mrseći sve s čim dođe u dodir.

Krupniji primjerci ulovljeni parangalom, najčešće zamrse nekoliko susjednih prama, pa to živo klupko slobodnih udica postaje iznimno opasno.

A kad se izvuče njegov divlji ples ne prestaje.

Ugor se cijelo vrijeme bacaka i pritom ruši i razbija sve što mu se nađe na putu, od tripoda i štapova u fermi na obali, do parangala na nekom brodu.

Naravno, za to vrijeme najčešće povlači za sobom još koju slobodnu udicu tako da opasnost postaje još veća.

Ako ga se pokuša dokrajčiti nožem, a što većina ribolovaca i radi, stanje se neće bitnije promijeniti osim što će posvuda biti i krvi.

Nasukavanje većeg ugora noću na stjenovitu obalu u nekakvom rock fishing pohodu je posebno problematično, jer pored mogućeg bijega u more, ugor u svom mahnitom plesu redovito isprevrće, a često i polomi skupocjenu i osjetljivu opremu.

Zato ulovljeni ugor, dok se ne zatuče, predstavlja pravu nevolju.

I dok se manji primjerci možda još i mogu smjestiti u podmetač, krupnije ugore treba obavezno prihvatiti kukom s kojom se ovaj razbojnik još i može donekle kontrolirati.

I premda izgleda kao da je neuništiv, ugor ipak ima svoju slabu točku.

I najveći ugor će se u trenu smiriti ukoliko ga se udari dovoljno jako posred tijela, u visini analnog otvora.

Udariti ga se može jargolom ili nekim drugim prikladnim predmetom pa i šakom, naravno, pazeći da ne promašimo jer to bolno iskustvo nitko ne želi doživjeti.

Takav udarac mu može slomiti kralježnicu ili dovesti do puknuća aorte nakon čega i najborbeniji ugor postaje miran.

Naravno, ova je metoda primjenjiva samo na primjercima koje namjeravamo zadržati dok bi manje komade, bez obzira na njihovu agresivnost, trebalo neozlijeđene vratiti u more.