SPINNING

Kako birate tehniku kojom povlačite varalicu u spinningu? Koristite li plutajuće ili tonuće modele?

Boris Bulić

Spinning na moru, pogotovo na mjestima poput rtova, dubljih odrona ili pak otvorenih ravnih obala, općenito mjesta koja nisu omeđena nikakvim bočnim preprekama, zahtjevan je rad. No ta zahtjevnost ne proizilazi iz potrebe nošenja velikog broja varalica ili iz potrebe za ekstra dalekim izbačajima koliko iz neophodnog poznavanja osnovnih ribljih navika…



Mnoštvo je varaličarskih tehnika i načina lova varalicama primjenjivo u morskom ribolovu, no kada je spinning u pitanju, tada se izbor zapravo naglo sužava. Od pravolinijskog povlačenja tako karakterističnog za većinu wobblera i shore jiggova te ponekog runnera, silikonca ili jerka, preko skokovitih twich povlačenja do raznih kombinacija zastoja i privlačenje s trzajima ili bez njih, zaliha lovnih tehnika se ispuca za tren. Pritom se ribolovac često nađe na muci kad ustanovi da unatoč svoj svojoj vještini i očitom prisustvu ribe ne može ostvariti ni napad, a kamoli ulov. Pritom se u pravilu poseže za suspending ili sinking varalicama uz povremene zastoje s realističnim imitacijama, dajući ribi dovoljno vremena da promotri svoj plijen i napadne ga pri sljedećem pokretu. Nažalost, često se dogodi da i takvi očajnički pokušaji padnu u vodu i ne poluče očekivani uspjeh.


Činjenica je da je varalica, ma koliko vješto i savršeno oblikovana i dekorirana, ipak tek mrtvi komad plastike, drveta, gume, metala ili silikona i da joj život udahnjuje isključivo ribolovac. A koliko će joj života udahnuti u prvom redu ovisi o njegovom umijeću i vještini.


Spinning na moru, pogotovo na mjestima poput rtova, dubljih odrona ili pak otvorenih ravnih obala, općenito mjesta koja nisu omeđena nikakvim bočnim preprekama, zahtjevan je rad. No ta zahtjevnost ne proizilazi iz potrebe nošenja velikog broja varalica ili iz potrebe za ekstra dalekim izbačajima koliko iz neophodnog poznavanja osnovnih ribljih navika.





Većina predatora svoj plijen napada iz zasjede ili prikradanjem, pri čemu najčešće biraju pozicije na kojima plijen neće moći pobjeći, već će se satjeran u bezizlaznu situaciju praktički ukočiti omogućujući predatoru elegantan napad koji ne troši puno energije, a donosi lako stečen puni želudac.


Nasuprot lovcima iz zasjede koji čekaju u svojim pridnenim zaklonima, brzi predatori poput palamide, strijelke ili lice svoj plijen proganjaju oslanjajući se na svoju brzinu i eksplozivnost.


Procijeniti teren i ribu koja bi se na tom terenu mogla uloviti, jednako je zahtjevan i težak posao kao i ispravan odabir varalice i tehnike kojom ćemo pokušati isprovocirati napad.


Da li varalicu povući po površini, ‘u pola mora’, pri dnu ili po samom dnu, pitanje je na koje ne postoji univerzalni odgovor.


Dolaskom na odabranu poziciju varaličar mora procijeniti trenutno stanje i u skladu sa situacijom prilagoditi i pribor i tehniku. Naravno da u tome, kao uostalom i u svim ostalim ribolovnim disciplinama postoje promašaji. No iskustvom i konstantnim izlascima na more ti promašaji postaju sve rjeđi, dok se uspjesi nižu u sve gušćem rasporedu.