KANTAR

Jeste li znali da su zubi kod kantara spojeni u niz poput pile? Upravo zato s lakoćom odgriza komade liganja na panuli

Boris Bulić

Kantari žive raspršeno. U jatima ih srećemo samo u doba mrijesta ili u ranim juvenilarnim stadijima kada se okupljaju u velika jata koja borave u pola mora. Kako odrastaju kantari se sve više zadržavaju uz samo dno postajući kao zrele ribe isključivo vezane uz bentos tako da ih nalazimo mahom na kamenitom dnu prepunom skrovišta kao i uz streme kamenite litice.



Kantar je sa gastronomskog stajališta među svim ljuskavkama najmanje cijenjena riba. Naravno, riječ je o još jednom nepravednom zapostavljanju podgrijanom nedovoljnim poznavanjem životnih navika i općenito biologije ove vrste od većine ribara. Grobar, picigamorti, smradac neki su od naziva za ovu ribu koji vuku korijene iz činjenice da se kantar rado hrani uginulom ribom. No, realno gledano to rade sve karnivorne ribe.


Kantar je riba iz obitelji ljuskavki i može se loviti tijekom cijele godine, naravno, znatno kvalitetnije u toplijim mjesecima. No za spretne i snalažljive ribolovce sezona ribolova nikada ne prestaje. Dapače, zimski su ulovi u pravilu kvalitetniji zbog izostanka sitne lovine. Ipak, dinamika ribolova u toplijim mjesecima često odnosi prevagu u količini gušta zbog kojega uostalom većina ribolovaca i odlazi na more.


Male ženkice imaju ‘prugastu pidžamu’


Kantar, sa znanstvenim imenom Spondyliosoma cantharus, naraste do gotovo pola metra duljine, a bude težak i preko dva i pol kilograma. Kao i sve ostale ribe iz obitelji ljuskavki ima pravilne ljuske po cijelom tijelu sa izraženom i cijelom duljinom vidljivom bočnom linijom. Glava ove ribe je donekle zatupasta, sa ustima ispunjenima sitnim oštrim zubima koji su za razliku od zuba kod svih ostalih ljuskavki spojeni u jednu cjelinu poput pile. Srednje razvijene peraje i zdepasti trup, uz ne baš osobito pokretljiv rep odaju nespretnog plivača. Mladi su primjerci najčešće smeđkasto sivkastih tonova sa izraženim okomitim prugama koje se isprepliću sa srebrnkasto zlatnim tankim vodoravnim prugicama. Kod odraslih kantara se smeđi tonovi gube i ustupaju mjesto metalno plavičastim. Pri čemu zreli mužjaci znaju imati izrazito jasne modre šare.




Kantari žive raspršeno. U jatima ih srećemo samo u doba mrijesta ili u ranim juvenilarnim stadijima kada se okupljaju u velika jata koja borave u pola mora. Kako odrastaju kantari se sve više zadržavaju uz samo dno postajući kao zrele ribe isključivo vezane uz bentos. Nalazimo ih mahom na kamenitom dnu prepunom skrovišta kao i uz streme kamenite litice. Budući da su spori plivači, a priroda ih nije obdarila baš nekim izraženim mimikrijskim svojstvima, kantari jedu sve što je jestivo, a što im se nađe na putu. Ipak, premda spor i ne baš osobito spretan lovac, rado će napasti manju ribu ili lignju ako mu se nađu na dohvatu. To je posebno vidljivo u panuli na gofa ili zubaca kada se na panulu namijenjenu ovim velikim predatorima objesi i sam kantar.


Odrasli mužjaci su azurno išarani


Budući da se morsko dno nakon litoralnog obalnog spusta najčešće ravno i prilično beživotno kantari na tim terenima i nemaju baš neki veliki zbor hrane. Osim toga, na takvim su ogoljenim ravnicama vrlo vidljivi što nije neka garancija dugovječnosti. Osim toga u hladnijem dijelu godine takve gole površine postaju prave pustinje. Riba se povlači u dublje more odakle se vraća tek dolaskom toplijih dana. Ni kantari u tome nisu iznimke s tim da veliki dio spolno zrelih riba nakon odlaska u duboko nikada više ne zalazi u plitko more.