“Dokle god čovjek ne nauči poštovati i komunicirati sa životinjskim svijetom, nikad neće razumijeti svoju ulogu na ovoj Zemlji”, riječi su legendarnog grčkog skladatelja Vangelisa, koje je citirao talijanski ronilac Enzo Maiorca nakon pothvata spašavanja trudne ženke delfina, a čija priča s vremena na vrijeme obilazi društvene mreže.

A za otprilike dva tjedna, točnije 13. studenoga, obilježit će se šesta godina od smrti ovog legendarnog Talijana, a njegovo i daljnje spominjanje samo je znak koliki je trag ostavio, ne samo u svijetu ronjenja, već u talijanskom sportu i kulturi općenito.

Rodio se i preminuo u istom gradu na Siciliji – Sirakuzi, a ondje se 2009. godine i dogodio taj susret sa ženkom delfina, a zbog kojega se od tada često “širio” po medijima, iako to Maiorci nije bilo potrebno. Jer bio je Maiorca, pod broj jedan, jedan od velikana u ronjenju na dah, koji je već šezdesetih godina prošlog stoljeća postao velika senzacija u Italiji, ali i šire.

Inspirirao Veliko plavetnilo

Također, oni koji i nisu bili upućeni u ronjenje na dah, upoznali su ga nakon filma Veliko plavetnilo, koje je bilo inspirirano i pratilo je priču Maiorce i njegova velikog rivala, Francuza Jacquesa Mayola.

Ali da se vratimo na početak, Maiorca je do statusa velikana u ronjenju na dah stigao već šezdesetih godina prošlog stoljeća. Točno 1960., kada je imao 29 godina, Talijan je postao senzacija nakon što je srušio rekord Brazilca Santarellija zaronivši na dah na 45 metara dubine, da bi iste godine došao i do 49 metara.

Ali dvije godine kasnije su one koje su ostale zapamćene i koje će se uvijek pisati u knjigama povijesti, jer tada je Maiorca postao prvi čovjek koji je na dah zaronio na 50 metara dubine. Često je naglašavao kako mu je životni moto “No Limit” (Bez ograničenja), što se vidi i po njegovim rezultatima jer od te 1962. godine pa sve do 1988., kada je imao već 57 godina, držao je 13 svjetskih rekorda, a karijeru je zaključio osobnim rekordom i zaronom do 101 metra.

Naravno, današnji su rekordi u ovom sportu značajniji od ondašnjih, ali Maiorca će nekako uvijek ostati zapisan kao jedan od prvih ronioca koji su ovaj sport približili široj masi ljudi. A bio je i prvi koji je pobijao krive medicinske pretpostavke, jer u ono vrijeme liječnici mu čak nisu ni dopuštali da zaroni dublje od 50 metara, ali on to nije slušao te je dokazao kako je moguće roniti i dublje.

Rivalitet s Mayolom

Godinu 1988. nije obilježio samo Enzov posljednji službeni zaron na dubinu od 101 metra, već i film koji ga je, kako je već spomenuto, vinuo u zvijezde i šire od ronilačke, ali i općenito sportske publike. Te je godine izašao film redatelja Luca Bessona naziva Veliko plavetnilo (Le Grand Bleu), te se do današnjeg dana može smatrati najpoznatijim filmom o ronjenju zbog kojeg su vjerojatno mnogi i odlučili okušati se u ovom ekstremnom području.

Film prati živote i rivalitet Enza Maiorce, kojeg je ovjekovječio Jean Reno, te Jacquesa Mayola, kojeg je odglumio Jean-Marc Barr. Talijan i Francuz još su od šezdesetih godina međusobno rušili rekorde, a kada su došli do 75 metara dubine,

Međunarodna je federacija zarone proglasile preopasnima i odbila prihvatiti daljnje zapise s natjecanja. Maiorca je bio taj koji je prvi zaronio na dubinu od 50 metara bez ronilačke opreme ili pomoći aparata za disanje, ali je Mayol prvi dosegao 100 metara.

Bilo je to veliko rivalstvo koje je inspiriralo redatelja Bessona, a koji je priču započeo dječačkim danima Enza i Jacquesa. Oni su zajedno ronili i odrasli na Sredozemlju, ali se razdvajaju nakon tragične smrti Jacquesova oca, da bi se potom radnja prebacila na osamdesete godine kada su obojica već poznati ronioci na dah.

Film, naravno, nije u potpunosti baziran na istinitim događajima pa je u radnju ubačena fikcijska ljubavna veza Jacquesa i Johane te izazovi iste zbog njegove prevelike fokusiranosti na dubine i dvoboje s Enzom.

Što ga je žestoko naljutilo

Ono što se talijanskoj ronilačkoj legendi nije svidjelo u filmu jest kako je interpretiran, odnosno kako je prikazan kao neobrazovani Sicilijanac. Upravo zbog toga je Talijan uspješno blokirao izlazak i prikazivanje filma u Italiji, iako je dostigao veliku popularnost po Europi. Barem je sa svojevrsnom cenzurom uspio do 2002. godine, kada je ipak popustio jer su iz filma izbačeni određeni dijalozi koje je Maiorca smatrao uvredljivima, a sve se to dogodilo i samo godinu dana nakon smrti Mayola…

Gospodar ponora, kako su ga oslovljavali, već gotovo šest godina nije na ovom svijetu, ali njegov će lik zauvijek ostati u Velikom plavetnilu, dubine će ostati zapisane u povijesnim knjigama, a i njegovo zalaganje za zaštitu mora i morskog okoliša.

Jer nakon što je prestao s natjecanjima, Maiorca se usredotočio na tu problematiku te udružio s udrugom Sea Shepherd kako bi kritizirao korištenje mreža koje mogu ozlijediti ili čak ubiti dupine, kornjače, i druge morske životinje, a danas je u tom području još uvijek angažirana njegova kći Patrizia.

To je sve bio Enzo Maiorca, koji je kao četverogodišnji dječak naučio plivati, ali je, kako je često naglašavao, bio u velikom strahu od mora. Srećom za ronjenje na dah te talijanski sport općenito, ne zadugo…

Uspjeh filma u Europi

Veliko plavetnilo u Europi je doživjelo veliki uspjeh, kritičari su ga uglavnom pozitivno ocijenili, a slične su bile reakcije i gledatelja. Film je u Francuskoj označen kao jedan od najvećih komercijalnih uspjeha, što ipak nije bio slučaj u SAD-u.

Tamošnja je verzija filma imala i nešto drugačiji završetak, odnosno pozitivniji, ali su kritičari film ocijenili kao “malo iznad prosjeka” te je bio komercijalno neuspješan. Kada su priznanja u pitanju, film je osvojio dvije César nagrade za najbolju glazbu i najbolji zvuk, dok su glavni glumci i redatelj na istoj filmskoj nagradi bili nominirani.

Spašavanje trudne ženke delfina

Priča o Maiorcinu spašavanju trudne ženke delfina i danas je popularna na društvenim mrežama. Radi se o trenutku iz 2009. godine, kada je Enzo sa svojim kćerima Rossanom i Patrizijom bio na brodu u moru kod rodne Sirakuze. Dok je ponirao u dubinu osjetio je kako ga je nešto lagano udarilo po leđima te se okrenuo i ugledao delfina. Enzo je brzo zaronio za njime, a imao je što i ugledati.

Još jedan delfin bio je uhvaćen u napuštenu mrežu te je Maiorca od kćeri zatražio nož kojim su zajedno za nekoliko minuta uspjeli osloboditi delfina. Talijan je kasnije prepričavao kako je delfin pustio gotovo pa ljudski krik, a nekoliko trenutaka nakon što su ga izvukli na površinu, ispostavilo se kako se radi o trudnoj ženki koja je u tim trenucima na svijet donijela mladunče delfina.

– Tvrdim da su njezini moždani valovi utjecali na naše umove. Ono što je sigurno je da su naše ruke bile nosila pomoću kojih smo tu jadnu iscrpljenu životinju, izmrcvarenu kontrakcijama, iznijeli na površinu – prepričao je tada talijanski ronilac.

To je samo jedan od razloga zbog kojih se i Enzo zalagao za očuvanje mora i čišćenje od starih i zalutalih mreža, koje životinjama mogu napraviti velike probleme, a što pokazuje i ovaj primjer. Mnogobrojne udruge koje se bave tom problematikom upravo na svojim društvenim mrežama često i dijele Enzovu priču, a kako bi potakli druge na brigu o morskim životinjama.