Alen je ulovio kirnju. I to ne bi bila neka vijest i priča da u međuvremenu nije ugledao još tri top ribe, odustao od svega, otišao kući, pa se vratio pod more… U stvari, ovako je to bilo:

– Pretražujući teren s površine u potrazi za kakvim boljim ulovom u jednom trenutku sam ugledao ispred sebe na petnaestak metara dubine kirnju kako doslovno lebdi iznad jedne ploče. No kada me je ugledala munjevito je odreagirala naglim pokretom i bijegom u svoj dom – priča nam Alen.

– Primijetio sam da joj je nešto odvlačilo pažnju. Bio je to gof koji je kasnije, dok sam odrađivao tehniku ruparenja znatiželjno prilazio, ali svo vrijeme van moje zone šuta. Nakon samo par podronjavanja ispod kamene ploče skužio sam o koliko je lukavoj ribi riječ.

Do sada sam samo mogao čitati o njoj i susretati se povremeno s manjim primjercima koje sam naravno kao nevalidne uvijek propuštao. Ni sanjao nisam da ćemo se susresti u Sjevernom Jadranu. U tom prvom zaronu sam shvatio da ima dva glavna ulaza na koja ulazi.

Ispalo je da je ta ploča pravi labirint s pregršt rupa u kojima se ona skriva od svih opasnosti koji joj prijete. Nakon tih početnih zarona lukava mudrica se vješto skrivala od mog pogleda. Znao sam da je tu, ali je nisam mogao vidjeti – nastavlja Alen svoju priču.

– Ipak, nakon nekog vremena sam je ponovo ugledao. Stopila se uz jedan kamen i ne miče se. Vidim samo njezino tijelo, ali ne i najbitnije, glavu. Ipak odlučujem se za jako riskantan šut. Pucam i pogađam je okomito u tijelo, ali nedovoljno dobro da bih je od prve izvukao na površinu.

Drži… Osjećam svu njezinu snagu. Izlazim na površinu. Shvaćam da sam pogriješio s takvim odabirom šuta u tijelo i da će to biti borba. I u tom trenutku otkrivam sve ljepote i tajne o kirnji, a tek mi je prva.

Kako u biti podvodnjaci i stradavaju na ovaj način, umarajući se uzastopno gore-dolje sa svom željom da je izvuku ne pazeći pritom na dehidraciju i umor. Dok razmišljam o svemu tome odlazim lagano do svoje bove po vodu.

Odjednom ispod mene prolazi nikad veća ovčica. Zatvaram bocu s vodom ubacujem je natrag u mrežicu s bovom. Krećem nazad na mjesto kada ispod mene munjevito prolazi zubatac. Ne mogu vjerovati…

Četiri top ribe u samo dvadesetak minuta, a meni se strijela zaglavila skupa s kirnjom. Naravno zaglavila se gornjim leđnim bodljama od kamen. U prevelikoj želji vučem strijelu sa obje ruke i tako ostajem bez oba pera.

Šta sad? Ništa, ali nema predaje. Ideja je bila boriti se i s takvom strijelom. Pogađam je, ali bez pera, tzv. ubadanje igle. Vidim da mi to nema smisla, izvući je neću. Odustajem. Idem doma. To je bila vrlo teška, ali dobra odluka – priča nam Alen dalje.

– Vozeći se autom razmišljam o svemu tome. Kakav samo dan na moru… Dolazim doma i prvo što mi pada na pamet je hladna voda i regenerirati svoje tijelo. Umor mi radi, ali riba mi je stalno pred očima. Sve više i više. Prolazi i moj umor.

Uzimam drugu rezervnu strijelu za Pathos Sniper 95 i još jednu kraću pušku Seac Sub osamdeseticu s kojom je i mislim riješit. Nju sam dobio na dar od iskusnog ribara Mire. Vraćam se u auto u nadi da će još uvijek biti tamo.

A cijelim putem mi kuha u želucu. Vrtim u glavi sve moguće scenarije i tako dolazim na poštu. Pronalazim je na istom mjestu. Prava morska sreća. Gađam je konačno i treći put, ali ovaj put s peterozubim ostima.

I odmah je okrećem u rupi za 360° da se slučajno ne zaglavi opet. Izlazi! Moja jeee!!! Izranjam s vrlo rijetkom, mojom prvom istarskom kirnjom – ispričao nam je Alen Hadžić.