​Četvrtu godinu zaredom Hrvatski liječnički zbor – Hrvatsko neurološko društvo organizira zdravstveno-edukativnu akciju Dan crvenih haljina. Cilj je akcije podizanje svijesti javnosti o specifičnostima moždanog udara u žena, pogubnim posljedicama zanemarivanja simptoma prisutnih u ženskoj populaciji te osvješćivanje razlika i značaja moždanog udara u žena.

U petak 4. veljače nosit’ će se i opet crvene haljine, ovogodišnji slogan je »Moždani udar se može dogoditi svakome«, a o problematici moždanog udara u nas razgovarali smo s Marinom Roje Bedeković, pročelnicom Zavoda za intenzivno neurološko liječenje Klinike za neurologiju KBC-a Sestre milosrdnice te prvom potpredsjednicom Hrvatskog neurološkog društva.

Bit žena

Čini mi se da treba krenuti od toga da je moždani udar drugi uzrok smrtnosti u Hrvatskoj, baš kao i u svijetu, te prvi uzročnik invaliditeta.

– Prema epidemiologiji, odnosno statističkim podacima, u razvijenim zapadnim zemljama moždani udar više nije drugi uzrok smrtnosti, već je pao na treće mjesto. U Hrvatskoj, na žalost, nije pao, već je još uvijek na drugom mjestu u osoba i muškog i ženskog spola. Točnije, u zadnje dvije pandemijske godine ta situacija se ipak malo promijenila kod osoba muškog spola, jer je COVID-19 prošle godine došao na drugo mjesto. Kod žena je situacija ostala ista, s tim što je broj moždanih udara i smrtnost od moždanog udara značajno veći kod žena nego kod muškaraca. Kad se govori u realnim brojevima, u žena je čak trećina više smrtnosti od moždanog udara u odnosu na muškarce. To nije samo smrtnost, već i onesposobljenost kao posljedica moždanog udara. Prilično velik broj ljudi ostaje onesposobljen na neki način, žene češće od muškaraca, i postavlja se pitanje zašto.

Marina Roje Bedeković / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Zašto!? Što je tome razlog?

– Odgovor leži u samoj biti žena. Sve suvremene metode liječenja temelje se na brzoj reakciji, na brzom prepoznavanju simptoma, brzom traženju pomoći, brzom odlasku u bolnicu te brzom i aktivnom liječenju, a žene su sklone ignoriranju i zanemarivanju simptoma. One prepoznaju da se nešto događa, ali se prave da se ne događa ništa, zanemare simptome i idu u bolnicu kad više ne spadaju u taj vremenski prozor za aktivno liječenje. Time su im automatski šanse za bolji ishod manje. Druga stvar, koja je i žalosnija, jest ta da kada ljudi ostanu na neki način onesposobljeni uslijed moždanog udara, prvenstveno motorički, žene češće bivaju institucionalizirane od muškaraca. Kad je suprug bolestan i ima posljedice moždanog udara, puno ga češće žena prihvaća i brine o njemu, nego obratno. Kada žena doživi moždani udar, značajno rjeđe će je muškarac prihvatiti i brinuti se o njoj i žene značajno češće završavaju u nekoj instituciji gdje im je šansa za rehabilitaciju i bolji ishod značajno manja. To su činjenice.
Treba kazati i to da su do vremena menopauze žene hormonski zaštićenije od nekih rizičnih čimbenika za moždani udar i do tog razdoblja moždani udar je češći kod muškaraca. Nakon razdoblja menopauze, kada prestane ta tzv. hormonska zaštita, žene čak i češće obolijevaju.

Koliko god me, u ovom slučaju, veseli podatak da se muškarci više svega boje…

– Sigurno se više boje simptoma, to je činjenica.

To me na neki način veseli, ali me stvarno žalosti istina da smo očito lošiji ljudi od žena kada se nevolja dogodi. Je li tome tako zbog nekih kulturoloških razloga, ili je tako posvuda?

– Sigurno ima i kulturoloških razloga, mentaliteta, ali nije to slučaj samo u Hrvatskoj, već je tako u cijelom svijetu. Nismo se spremni toliko žrtvovati za drugog, a u životu svakog od nas, prije ili kasnije, nešto dočeka.

Rizični čimbenici

To je i razlog više da imamo Dan crvenih haljina, akciju koja je tu da poveća svijest u žena jer, koliko čitam, 80 posto moždanih udara se da prevenirati. Koji su uzroci moždanog udara?

– Imamo nekoliko vrsta moždanog udara. U najvećem postotku su to moždani udari koji nastaju uslijed začepljenja neke krvne žile, uglavnom arterije. To su tzv. ishemijski moždani udari, njih je otprilike 80 posto. Oko 20 posto moždanih udara su tzv. hemoragijski moždani udari, odnosno krvarenja koja nastaju uslijed pucanja neke krvne žile. Različiti su čimbenici rizika u jednoj i drugoj skupini. Postoje i značajno rjeđi moždani udari, pa su tako pet do osam posto moždanih udara i tzv. subarahnoidalna krvarenja koja nastaju uglavnom kao posljedica rupture aneurizme. A jedan manji postotak moždanih udara su venski moždani udari koji ne nastaju zbog začepljenje ili puknuća arterije, nego vene. Oni su značajno rjeđi, otprilike pet do deset bolesnika godišnje imamo s trombozom venskih sinusa mozga i to su značajno češće žene. Ta je vrsta moždanog udara vrlo često povezana s hormonskim statusom, podložne su mu žene na hormonskoj nadomjesnoj terapiji, ili žene na oralnim kontraceptivima, jer se tu radi o lijekovima koji povećavaju sklonost stvaranju tromboza, a još ako te žene puše cigarete ili imaju visok tlak, rizik je stvarno visok. Još je jedno ranjivo razdoblje u životu žene s povećanom sklonošću za nastanak tromboze, a to je trudnoća i razdoblje nakon trudnoće.

Kad govorimo o rizičnim čimbenicima za moždani udar dijelimo ih uvijek u dvije vrste; jedni su modificirajući na koje možemo utjecati, i nemodificirajući na koje ne možemo utjecati. Spol je jedan od rizičnih čimbenika na koje ne možemo utjecati, kao i genetsko nasljeđe, dob. Čitav je zato niz onih čimbenika na koje možemo jako dobro utjecati, a to su priležeće bolesti, kao na primjer teška hipertenzija, šećerna bolest, povećane masnoće u krvi, debljina – koja je ipak sve više prepoznata kao kronična bolest koje iziskuje liječenje i to multidisciplinarno – te čitav niz ‘stilova života’ što znači pušenje, zlouporaba alkohola ili nekih drugih sredstava ovisnosti, nedovoljna tjelesna aktivnost. To su sve stvari na koje objektivno, aktivno svi možemo utjecati, svatko u svom životu i to bez ulaganja novca, dapače s uštedom. Primjerice, ako prestanete pušiti, uštedjeli ste i za zdravlje napravili jako puno. Tjelesna aktivnost! Svatko može po svom kvartu sat vremena na dan hodati i to za nula kuna. To su sve stvari na koje možemo stvarno utjecati sami.

Sad će vam ljudi reći kako nemaju vremena.

– Svatko ima sat vremena za otići u šetnju i psihički i fizički se spasiti. Da izađete u kvart i šetate, već je velika stvar.

Jednostavno je, važno, blagotvorno, njegovati zdrav stil života, ali nisam siguran da su stanovnici ove zemlje to osvijestili.

– Nismo dobri u tome zato što uvijek očekujemo rješenje od nekog drugog. A ovo što možemo sami primijeniti, tu smo najgori.

Obiteljska podrška

No, što ćemo sa stresom zbog kojeg je sve više mlađeg svijeta koji je na udaru moždanog udara?

– Moždani udar kao bolest nije rezerviran za osobe starije životne dobi i sve je više osoba mlađe životne dobi za koje ne možemo često naći niti jedan drugi mogući rizični čimbenik osim stresa. I stres je bolest jedne vrste kojoj smo svi izloženi, na sve načine. Mislim da vrlo velik dio tog stresa čovjek sam sebi nameće, ali i društvo, radna okolina čine da je taj stres znatno veći nego prije deset, dvadeset godina. Jednostavno se drukčije živjelo i živi.

Čini mi se da je utjecaj stresa na ljude potvrdilo i vaše lanjsko iskustvo s Banije, gdje ste u sklopu ove akcije u Petrinji pregledavali žene.

– S obzirom na to da je moždani udar akutna bolest koja se liječi odmah, naš cilj odlaska u Petrinju je bio osvijestiti žene o mogućnosti sprečavanju moždanog udara, otkrivanju priležećih bolesti, odnosno podučiti ih da se, jednom riječju, ne zanemare. Našli su se stanovnici Banovine u jako lošim životnim situacijama, bez krova nad glavom, a dosta kantuna kuće i dalje drže žene koje su stvarno zanemarivale sebe. Sa svim ženama smo razgovarali, pregledavali ih, i više njih je na razgovor dolazilo pitati nešto za svog supruga. »On ima to i to, što vi mislite!?«, kazale bi nam. A tek kad ih pitaš što je s njima, progovore vjerujući da to i nije važno. Pitaju za muža i djecu, a za sebe ništa.

Očito treba edukacija i ženama i muškarcima. Nekako sam vjerovao naivno da smo sve to, svu tu nejednakost i ‘starinska’ razmišljanja prevladali.

– Nismo. Nismo prevladali, a kada se bolest bilo koje vrste dogodi, a kamoli moguće devastirajuća kao što je moždani udar, obitelj je tu jako važna. Naime, u svakodnevnom radu smo svjedoci koliko je važna ta uloga obitelji, ta podrška nakon moždanog udara. Važan je način na koji se neka obitelj nosi s novonastalom situacijom gdje je njihov član obitelji postao bolestan i potrebna mu je tuđa pomoć. Imate ljude koji to prihvate jako dobro, super se organiziraju i puno toga postignu, nastave jedan lijep obiteljski, puni život. Bolesnici koji nemaju tu sreću da imaju takvu podršku obitelji, prijatelja ili nekog kruga ljudi, na žalost su prepušteni sami sebi i to često zna završiti tužno.

Vidim da vama neurolozima posao ne završava nakon akutnog liječenje, da gledate puno šire na svoje bolesnike.

– Istina je, makar i to ovisi od čovjeka do čovjeka.

Marina Roje Bedeković / Foto: D. KOVAČEVIĆ

Sve je na čovjeku

No, živimo u vremenu COVID-19 bolesti i što god da nam se dogodi, kakvi god simptomi bili, najprije sumnjamo na COVID. Koliko vam je on donio štete u smislu bavljenje s ovom problematikom?

– COVID-19 je donio štete cijelom čovječanstvu i otežao svakodnevno funkcioniranje svima i svugdje, pa i u našoj struci. Radili smo malo istraživanje za vrijeme strogog lockdowna gdje smo pokazali da smo usprkos tom lockdownu i potresu, kada je većina stanovništva ostala doma, nastavili raditi kao i do tada, i broj liječenih bolesnika nam je bio isti, baš kao i uspješnost liječenja. To je za nas bio jako dobar pokazatelj i ohrabrilo nas je za daljnji rad. A korona k’o korona je značajno otežala funkcioniranje u svakodnevnom životu. Između ostalog, kada ljudi prepoznaju simptome, oni ostaju doma i ne javljaju se u bolnicu od straha da ne dobiju koronu. Druga je stvar ta da smo u spomenutom istraživanju primijetili kako je značajno bio pao broj bolesnika s blažim simptomima moždanog udara. Ti su očito ostajali doma, a dolazili su uistinu užasno teški bolesnici. Teže je zbog korone i za bolesnike, makar smo odmah po početku pandemije na razini cijele Hrvatske napravili protokol za liječenje moždanog udara. Odredili smo stepenice koje treba prijeći bez obzira jeste li pozitivni ili ne, međutim bolesnici koji imaju COVID-19 idu na posebne COVID-odjele i pristup njima je u svakom slučaju otežan. I to je ono što bih voljela da ljudi osvijeste; ako imaš neku drugu bolest, a još si COVID-pozitivan, znatno u startu sebi otežavaš situaciju. I zato se treba cijepiti. Ovo je nova bolest, mi o njoj ne možemo znati nakon dvije godine sve i sigurno će proći jako puno dok sve o njoj naučimo. Ali, ipak nešto znamo, znamo da je moguće zaraziti se i ako si cijepljen, ali znamo i da ti ljudi koji se zaraze a cijepljeni su u najvećem postotku prođu s vrlo blagim simptomima. U najvećem postotku loše završe necijepljeni ljudi, i to nisu ‘ekskluzivno’ samo osobe starije životne dobi s priležećim bolestima, nego je tu i značajan broj mladih ljudi bez ikakvog komorbiditeta koji se jednostavno nisu željeli cijepiti. Meni se čini da se to nikako ne isplati.

Koji je vaš komentar tog nepovjerenja u znanost, liječnike?

– Konkretno u našoj struci, i kod liječenja moždanog udara takva iskustva stvarno nemamo. Ali, u vezi s ovim novim virusom, to je stvarno sociopsihološki vrlo zanimljiv fenomen. Mislim da većina toga dolazi zbog straha kod ljudi i brutalnog neznanja. A zašto ljudi ne vjeruju profesiji… Ja, recimo, ništa ne znam o financijama i imam ljude oko sebe kojima je to posao i njima stvarno vjerujem. Ne znam ništa o arhitekturi i građevini i vjerujem ljudima oko sebe koji znaju. Otkud nepovjerenje u ovoj priči, stvarno mi nije jasno.

Zbog svega toga nam je zdravstvo na nikad žešćoj meti kritike. U kakvom nam je stanju zdravstveni sustav, zapravo!?

– Hrvatsko zdravstvo je dobro zdravstvo, naše su obrazovne institucije jako dobre i daju široku i kvalitetnu naobrazbu, naše zdravstvo pruža jako kvalitetnu uslugu i ljudima je na raspolaganju praktički sve, samo što svi mi toga nismo svjesni. Puno toga počiva na pojedincu, na angažmanu svih, od pomoćnih djelatnika do vrha bolnica. Sve je, zapravo, na čovjeku. A ono što znam je da se boljom organizacijom unutar sustava, i bez velikih ulaganja, čuda mogu napraviti. U to sam sigurna.

Važne male stvari

Četvrta je godina da organizirate Dan crvenih haljina. Kakva je povratna informacija, koliko ste daleko doprli sa željenim širenjem informacije o prevenciji moždanog udara, pogotovo među ženama?

– Povratne informacije su nam odlične. Imamo jako dobru medijsku potporu i na tome smo zahvali, a jako dobre povratne informacije imamo i od naših bolesnica koje su aktivno uključene u cjelokupnu manifestaciju. Naime, zadnji dan ove javno zdravstvene akcije, a to je prvi petak u veljači, imamo završnu svečanost i na njoj modnu reviju na kojoj naše bolesnice – koje su uključene u sve segmente ove akcije – nose crvene haljine koje su donacije hrvatskih modnih dizajnera. Bude to i lijepo i emotivno.

Čitam ispovijesti žena koje su preboljele moždani udar i vidim da sve ističu jedno – male stvari su u životu važne!

-Toga postajemo većinom svjesni kada dođemo u situaciju da ćemo bez tih malih stvari ostati. Na žalost, kako protječe vrijeme od bolesti, ta se istina lagano opet zaboravlja. Mi zdravstveni profesionalci puno naučimo iz takvih priča, naučimo što je važno, što je manje važno. Zapravo, učimo jedni od drugih. Nekada čovjek i nema osjećaj koliko je medijska pozornost važna da se dobije dobra povratna veza. Nekada mi se čini da svi već znaju sve, ali izgleda da to nije slučaj. Lijepe su situacije kada i pola godine nakon ‘crvenih haljina’ sretneš žene koji ti kažu da su baš zbog akcije odlučile promijeniti štošta u životu.

Mijenjaju navike žene, a ja bih rado da se, što se ove problematike tiče te pogotovo kada je odnos prema ženama u pitanju, promijene muškarci.

– Obucite crvene haljine i vi u petak, i eto vas u priči.