Na kraju Pećina, u poznatoj Villi Ružić, posjetili smo vrt Theodora de Canzianija, povjesničara umjetnosti, čija profesija se sljubila s mjestom na kojem živi, jer gdje god pogledate uočite neku vrijednu staru skulpturu, vazu, amforu ili umjetninu iz prošlih vremena. Njegov je pristup vrtlarenju očuvati što više izvornog izgleda ove velike okućnice, bez previše upletanja u tajni život biljaka.,

A biljke mu to uzvraćaju bujnim rastom, potičući vječnu igru sjena i smjenu svjetla i tame, od samog ulaza u vrt s ceste, do iznad morske plaže. Baš kako su to još davne 1937. zamislili prvi vlasnici, koji su ovdje izgradili svoj dom, Viktor i Nada Ružić. Vila je zaštićeni spomenik kulture, a s njom i vrt, koji je od prvog dana gradnje zgrade, također počeo rasti. Već tada su na okućnici sađene biljke koje su vlasnici skupljali diljem svijeta, a od kojih Theo mnogima ne zna ime, ali ih strastveno voli. Jer, one na ovoj škrtoj i tankoj, nasutoj zemlji na stijeni, rastu često i iz samog kamena. A takvu se borbu za život zaista treba cijeniti.

Svuda su oko ove vile visoka stabla, koja prema cesti zaklanjaju pogled na nju, a prema moru su posađene palme, lovor, lavanda, smilje, oleanderi, agave, juke, smokve, aukube, ružmarin i druge mediteranske biljke, koje ne trebaju puno vode. Ova samodostatnost vrt održava lijepim i u najsušnijim ljetnim uvjetima.

Vodeći nas po vrtu, naš domaćin često zastaje i priča nam priču poneke biljke. Tako smo saznali da je ružmarin ovamo stigao 1938., sa starog staništa kod Piramide, kamo ga je još 1918. donijela Nada Ružić iz Italije, s Petrarkinog groba, ispunjavajući tako želju svoje majke. Danas bi to bio selfie s Petrarkinog groba, šali se Theo, no živa biljka je nešto posve drugo. Ovaj stogodišnji grm razmnožio se, pa ovdje raste čak i iz stepeništa. Što ti je borba za život?!

I čempresi su stari po sto godina, a i oni rastu iz stijene. Tu je i jedna, Theu omiljena biljka, donesena iz Austrije prije više od sto godina. Riječ je o cvjetnici lijepih plavih cvjetova, kojoj se ne zna ime, ali koja se s obitelji selila iz kuće u kuću i dosada promijenila četiri doma.

– Ponekad biljke putuju sa svojim vlasnicima, govori Theo, koji je također nerazdvojan od svojih biljaka. Ova plava cvjetnica je sve to vrijeme, čitavo stoljeće, u istoj posudi i nikada se ne presađuje. – Te putujuće biljke način su da zadržiš sjećanje na dom, na mjesto s kojeg si krenuo. One te podsjećaju na sve te adrese na kojima si boravio i živi su svjedoci tvog dosadašnjeg života, govori naš domaćin.

»U ovom domu u sjećanje na očeve služimo », ispisano je na latinskom na jednoj od mnogobrojnih ploča od terakote pričvršćenih na kameniti zid okućnice. Na zidu su nanizane i ploče s grbovima obitelji unazad 900 godina. Uz biljke stare po sto godina, imate dojam da ste se u ovom vrtu ukrcali u vremeplov. Samo vas koštica sjemena acanthusa može vratiti u sadašnjost kada je biljke ispale u zrak i pogode vas u glavu, a to se događa često, jer se one tako razmnožavaju. A kako su vrlo invazivne, ima ih već i kod susjeda. Odnekud su stigle prije puno godina, a Theo ih pušta da rastu kako žele.

Acantus u Theu budi lijepe uspomene na dan eu Rimu, odakle ga je s Piazza del Popolo svojedobno donio s Matildom Ružić.

– U ovom vrtu sve biljke rastu kako žele, kako bi to činile i u netaknutoj prirodi. Iako vrtlari misle da to sve treba pomalo urediti, ja volim baš taj, pomalo divlji, potpuno prirodan izgled, objašnjava nam Theo, pokazujući lozice Isusove krune, koje poput prirodne zavjese zastiru prilaz maloj terasi, na kojoj on drži pedesetak posudica s biljkama, koje pomno njeguje, čineći od zalijevanja pravi meditativni ritual. Njih jedino treba zalijevati svaki dan, a malo vode treba i plumbagu, koji krajem ljeta oboji površinu uz rub vrtnih stepenica u plavo.

S obalne strane vile raste loza sorte Direktor, od koje domaćin ne pojede ni grozd, jer ga obrste kosovi. Ne boje se ni ozbiljnih kipova bogova Marsa i Merkura, odjenutih u odore od bršljana. Opet na Theov način, da pusti biljke da same odlučuju. Iako kaže kako u ovom vrtu nema puno raznolikosti, već su tu samoodržive biljke koje upravo ovdje žele rasti, uočili smo i tamaris, citruse, hrast, cedar, bugenviliju…

Ovu posljednju Theo uporno pokušava sačuvati, jer mu je već tri prethodna primjerka propalo, pa mu želimo da u tome uspije. A u međuvremenu, kad se ne bavi svojim poslom i biljkama, ovaj samotni sanjar organizira »Đir po Pećinama », prenoseći zainteresiranim sugrađanima priču o povijesti ovog kraja.