Intervju

Vitalna 90-godišnjakinja iz Pule otkrila nam je tajnu dugovječnosti: “Motivacija mi ne pada, pada mi samo tlak”

Jelena Milović

Bianca Zannini zrači pozitivnom energijom, a po svemu sudeći recept njene dugovječnosti i vitalnosti leži u - pjesmi

Bianca Zannini je u 90. godini i svatko bi naoko posumnjao u tu brojku. Osim što godine nosi više nego dobro, zrači pozitivnom energijom, a po svemu sudeći recept njene dugovječnosti i vitalnosti leži u pjesmi. Bianca pjeva otkako zna za sebe, još u vrtiću kad je kao mala živjela u Zagrebu. S tim je vrtićem, prisjeća se, pjevala i na tadašnjem Radio Zagrebu.


Poslije je kroz cijelo školovanje pjevala u različitim zborovima, a u Puli živi od 1951. godine i već sljedeće godine, 1952. godine, uključila se u zbor KUD-a »Matko Brajša Rašan«.


– Prva proba bila je 6. rujna iznad ulaza tadašnjeg kina Partizan, a kasnije smo dobili prostor u Prvomajskoj, današnjoj Ulici Sergijevaca, sjeća se ključnog datuma početka svog dugogodišnjeg članstva u »Brajši«, ali i gotovo samih početaka djelovanja zbora. Nemalo puta pjevala je i solo te nastupala u sklopu nekih gradskih programa. Iako se nikada nije glazbeno školovala, njen je život, u pravom smislu te riječi – pjesma, jer od nje nikada nije odustala.


Fenomen zborova


Čak ni danas, otkriva nam na samom početku razgovora. Osim u zboru KUD-a »Matko Brajša Rašan«, pjeva i u zboru KUD-a »Lino Mariani«, ali je zbog tlaka ipak malo morala usporiti, pa je od tog dodatnog zbora ipak morala odustati. Doista je samo malo usporila, čini se, jer je i dalje vrlo aktivna.


– Glazbeno se nisam školovala jer nisam imala mogućnosti, a kako sam uvijek pjevala i bez glazbene škole, nisam o tome niti razmišljala, otkriva nam. Hvali se kako još uvijek može pjevati u sopranima, iako je poznato da s godinama glas »pada« u niže lage.


– Makar sam ja sad uglavnom mezzosopran, uspijevam ponekad biti i u sopranima. Za sada mi je glas još uvijek dobar, otkriva nam ponosno. Fenomen zborova priča je za sebe. Nekad je biti član nekog zbora imalo puno jači značaj, a zborsko pjevanje kao da je scenarij nekadašnjeg društvenog života ili onoga što je on implicirao.


– Danas malo tko ima volje da ima tu obavezu, jer je to ipak obaveza. Treba doći na probe, na nastupe. Recimo, u zboru »Lino Mariani« neki članovi dolaze na probe, ali ne dolaze na nastupe. Kakva je to korist za zbor, komentira naglas Bianca ne znajući odgovoriti zašto je to tako. I u »Brajši« zbog nekih drugih obaveza mladi izbjegnu dolazak na probu.


– Mladi ne vole biti obavezni, komentira s laganim razočaranjem u glasu. Smije se na opasku da bi mladi imali što naučiti od nje, pa odgovara da bi to mogli, kad bi htjeli.


– Kad dođem na probu, nekolicina njih priča međusobno, ali većina ih je na mobitelu. Zašto si došao među ljude i u društvo? Zar da pokažeš svoj mobitel?, ne može da ne zapita i primijeti Bianca. Mišljenja je da su probe zbora prvenstveno mjesta druženja, a ona ih tako bez sumnje i doživljava. Inače, probe ovog zbora su ponedjeljkom i četvrtkom, u trajanju od dva sata, s malom pauzom.


Motivacija za pjevanjem mi ne pada, samo tlak, duhovito domeće na pitanje o motivaciji. A premda joj tlak varira, ljubav prema glazbi ujednačena je cijelog njenog života i ne posustaje.


– Uživam u glazbi. Ona mi je donijela i puno putovanja. S »Brajšom« smo išli na puno mjesta i u druge zemlje. Na taj način upoznate drugu kulturu, vidite njihov način pjevanja i nastupa, druženja, bilo čega. U Nizozemskoj smo čak i spavali kod članova njihovih zborova, a druženje smo nastavili i nakon toga, opisuje ona neke od blagodati aktivnog sudjelovanja u zboru.



Evo me- ponosno pokazuje Bianca


Pamti i zapisuje


Bianca puno pamti, ali i puno toga zapisuje.


– Počela sam, ne od samih početaka, ali nešto kasnije, zapisivati gdje smo sve nastupali, skupljati članke, prilagati fotografije, prospekte, sve što sam imala u vezi tih nastupa. Svaku godinu, kao kod školske godine od devetog mjeseca, imam sve fascikle i na vrhu vodim evidenciju. Imam zabilježene i podatke o članovima koji su preminuli, kao pravi kroničar naša sugovornica pojašnjava kako vodi računa da pomno prati sve važne događaje za njen matični zbor.


A uskladiti privatan život s bilo kakvom takvom aktivnošću, pa i zborom, mnogima je veliki izazov. Bianca nije izuzetak. Otkriva nam da se 60-ih godina rastala od tadašnjeg supruga i ostala s dvije male kćerke živjeti kod roditelja. Nakon toga otišla je u podstanarstvo, a život samohranog roditelja izazovan je u svakom pogledu.


– Nije bilo baš lako, ali ako bih otišla sa zborom na neku turneju, roditelji su mi pričuvali djecu. Koliko je god bilo moguće. Probe su najčešće bile u večernjim satima, nakon što bi one već spavale. Jedno vrijeme držala sam buffet, tako da sam se time financijski pomagala, ukratko se osvrće na taj dio svoga života današnja 90-godišnjakinja i umirovljenica. A pjevati se može i zbog radosti, ali i od tuge.


– Pjesma me često može podsjetiti na nešto. Slušam na radiju neke pjesme, a kako nemam trenutno televiziju, preko noći slušam Radio Pulu. Tamo noću bude samo glazba, a ja pjevam zajedno s njima. Tako da manje spavam, uz smijeh prepričava.


Glazba ima moć da budi memoriju, ali i da vas prebaci u trenutak, veli ona. Nije joj važno koji je glazbeni žanr u pitanju i ne želi specificirati što joj je najdraže.


Glazba bi trebala biti ta koja povezuje svijet, mudro spominje.


Simbolična članarina – tri eura

Zbor KUD-a »Matko Brajša Rašan« ima članarinu u vrlo simboličnom iznosu od tri eura mjesečno. Nekad su imali i podupirajuće članove, koji su plaćali i odlazili na turneje sa zborom, ali nisu aktivno sudjelovali u njegovom radu. Bilo je i onih koji su se prestali baviti pjevanjem, ali i dalje simbolično plaćaju članarinu. Ona pokriva neke troškove, a kako se zbor prijavljuje na javne pozive za programe, financiraju se i na taj način. Vole putovanja i turneje, pa su protekle godine uspjeli realizirati put do Gemone Friuli Venezia 16. i 17. prosinca 2023. godine na poziv zbora Kelidon, a uz financijsku potporu Županije istarske.


Jedan od centralnih programa za ovaj KUD jesu Dani vokalne glazbe »Brajši u spomen«, koji su održavaju već 20 godina. Jedan od začetnika i suorganizatora je nekadašnji dirigent, pokojni Damir Bužleta. Na posljednjim Danima, održanim prošle godine, jedan je dio programa bio posvećen upravo Bužleti, a zbor je izvodio dvije njegove kompozicije; »Ave Maria« i »Delat ću brajde«. Međutim, »Krasna zemljo, Istro mila«, bez ikakve je sumnje najizvođenija kompozicija u izvedbi ovog zbora. Sudjeluju redovito i na susretu pjevačkih zborova »Naš kanat je lip«, koja se tradicionalno održava u Poreču. Ovaj je KUD jedan od osnivača i ovog događaja. Koliki značaj ima za svoje članove, govori i činjenica da ih je nedavno djevojka, koja je bivša članica zbora, pozvala da joj pjevaju na vjenčanju, jer su u njenom životu ostavili, kako prenose naše sugovornice, »neizbrisiv trag«.

Sličan senzibilitet


Priznaje da nikada nije imala tremu, pa čak ni kad je pjevala solo pjesme. Jednostavno, uživa u onom što pjeva. Pjesma kao magnet privlači ljude, a pjevati u društvu posebna je spona.


– Osim što u zboru pjevamo zajedno, družimo se i izvan toga, kad god je to moguće. Vjerojatno smo bliski zbog sličnog senzibiliteta. Preko zbora sam stekla dosta prijatelja, ali kako godine prolaze, sve je više onih koji su me napustili. Što ćemo, takva je sudbina. Ja nisam mislila da ću doživjeti ove godine, pomirljivo govori na činjenicu da je njena generacija većim djelom otišla s ovoga svijeta, a gubitke prihvaća kao neminovnost.


Kao raritet da je aktivna u ovim godinama, a budući da je svih tih godina njen život usko povezan s »Brajšom«, dobivala je Zahvalnice za sudjelovanje u zboru, uglavnom, ali ne i isključivo na okrugle obljetnice njenog članstva. Posljednja takva je ona prije dvije godine, za 70 godina. Otkriva nam kako je na samom početku, nulte godine, zbor »Matko Brajša Rašan« imao skupinu muških zboraša te je ženski zbor oformljen nakon toga, a time je nastao i mješoviti zbor.


O zborskom pjevanju i zašto bi se njime trebalo baviti ponešto je rekla i predsjednica KUD-a Bojana Turčić, kojoj je iznimno stalo da ovaj zbor nastavi svoju tradiciju. – Zborsko pjevanje nije samo doći na probu i otpjevati, već se u to pjevanje treba uložiti i trud.


Ta dionica treba se svladati, izvježbati, a tek onda nastupa zadovoljstvo, kad vidiš da si uspio. Potom na nastupu to izvedeš onako kako traži dirigent i kako osjećaš. Nastup je finalni proizvod, ali u međuvremenu je neizostavna vježba. Osim toga, ovdje nađete društvo, socijalizirate se, podignete se iz fotelja i kauča, a razloga za to ima, veli ona.



S predsjednicom KUD-a Bojanom Turčić

Dio iste obitelji


Prvi trenutak spajanja glasova, nakon što su dionice izvježbane po glasovima, svojom intenzivnom snagom poznat je svakom onom koji se oprobao u zborskom pjevanju, a već to jedan je od razloga za izlazak iz vlastite zone komfora. Najbolje to zna upravo Bianca koja to čini cijeli svoj život.


Teško joj je izdvojiti specifičan glazbeni trenutak u svojoj dugoj pjevačkoj karijeri, ali zanimljivo, istakla je mjesto i publiku.


– Nastupi po našim istarskim selima, na kojima su nas slušali sami mještani, bili su posebno dojmljivi upravo zbog njih. Oni bi bili jako sretni da mogu čuti te pjesme, pogotovo kad bi čuli čakavicu. Nakon toga su nam prilazili i čestitali, prisjeća se s puno simpatije. Indikativno je da spominje upravo ovakve nastupe, premda je ovaj zbor nastupao po europskim zemljama, u velikim gradovima, iz kojih su nosili i brojna priznanja i plakete.


»Ono po selima, to je nešto posebno«, zaključuje ona. Bianca veli da će pjevati koliko god još bude mogla, a kad to ne bude, zahvalit će se i povući. Međutim, pjevačka mirovina još uvijek nije za nju, a svakako ima i poruku za one koji se dvoume, a voljeli bi pjevati. – Uživat ćete ovdje, družiti se, upoznat ćete nove ljude, a svakako ispuniti svoju dušu, zaključuje ona. Jer, pjesma ima tu moć, a povezani njome uvijek su dio iste obitelji.


Muški dio zbora je popustio

Prosjek godina članova u zboru KUD-a »Matko Brajša Rašan« je trenutno 60 godina. Bianca je najstarija, a sljedeći po godinama nakon nje je gospodin nadomak 80 godina. Muškarci su, primjećuje to i naša vremešna zborašica, u većoj mjeri odustali od zborskog pjevanja, ali ona ne zna razlog tomu. Bojana Turčić, predsjednica KUD-a razloge pronalazi u pandemiji nakon koje se vidno osjetio pad interesa muških članova.


– Generalno su se ljudi povukli u kuće, a naš muški dio zbora je popustio. Zbor se ne pomlađuje, a nama bi trebali oni od 50 godina na više. Ali važno je da se jezgra zbora održi. Mi ćemo otići, a netko iza nas to treba nastaviti, komentira. Trenutno članstvo broji njih 40, što je respektabilan broj, ali u najboljim danima ta je brojka bila 60, pa čak i 70 članova. Trenutna dirigentica zbora je Antonella Mendiković Đukić, za koju naše sugovornice imaju same riječi hvale.


– Stvarno je riječ o jednoj perspektivnoj, mladoj, a zreloj osobi, koja »grize« za naš zbor.


Tu je i korepetitorica, studentica Romina Peti, a želimo da ih zadržimo s nama, veli Turčić. Repertoar uglavnom bira dirigentica uz konzultaciju s odborom, a i članovi predlažu pjesme. Trenutno se formira i novi program za početak sezone.


– Otkako su prestale mjere za koronu, imali smo 14 nastupa, čime smo i zadovoljni. Uspjeli smo biti ukorak sa zlatnim dobom zbora, pa smo optimalno nastupali, otkriva nam predsjednica. Desetak je aktivnih muških članova zbora i još nekoliko onih koji su neaktivni. Zastupljeni su svi glasovi: sopran, mezzosopran, alt, tenor, bariton i bas. Muški vokali kronično nedostaju, a predsjednica bi voljela da se svi zainteresirani jave.


– Voljeli bismo da nam se vrate i neki stari članovi, koji su u jednom trenutku odustali, ali i da nam se jave neki novi, poziva ona.