Biciklopopravljaona! Sama riječ ovako skovana govori podosta, ali da se jezik lomi dok se izgovara, bome lomi se. Zato valjda majstorima u biciklopopravljaoni na majicama i stoji bic-pop. Ma, valjalo bi ovu priču o jednom dvorištu u strogom centru Zagreba, u koji se dolazi bicikala radi, koliko i druženja radi, krenuti od početka. Elem, proljeće je…

U garaži trokatne zgrade sa šest stanova parkirana dva automobila i jedno deset bicikala. Od tih deset u pogonu su u vr’ glave dva, ostali su tu jednostavno zato što ih se mora imati, ili zato što nema čeljadeta na svijetu, a da nije bar jednom u životu donijelo »čvrstu« odluku da će izaći iz auta i sjest’ na dva kotača.

Em je jeftinije, em je zdravije. Samo, u pravilu se ne dogodi. Ali se odluka svake godine nanovo donese, i to u proljeće. Zato valja bicikl ušminkati, napumpati mu gume bar, a ako se zadnje kolo ne vrti jer su ga kočnice zablokirale, treba naći meštra da to riješi. I tada se sudba umiješa u sve. Jer, nema što bit’ nego sudba da te baš u proljeće pošalju da vidiš pa napišeš što je to biciklopopravljaona. Stoga, bicikl na rame pa na tramvaj jer u grad se automobilom i ne može i ajmo u Frankopansku 1. Ajmo Eugenu Vukoviću, voditelju biciklopopravljaone, alfi i omegi ovog projekta.

Resursna efikasnost

Četvrtak je dan kad radionica radi, četvrtkom od 17 sati kreću dolasci, popravci, razmjene, savjeti. Pritom je važno znati da je besplatno sve, ali pod jednim uvjetom, da se posla uhvati i onaj tko je bicikl donio. Zato smo se s Eugenom našli mrvu prije 17, jer kad ludilo krene, neće biti vremena za čavrljanje.

– Eugen, kad vas čovjek gleda mladolikog, čini mu se da niste bili ni punoljetni kad ste počeli s biciklopopravljaonom – velimo.

– Ja imam 44 godine – na to će Eugen.

– Znači popravljanje bicikala čini čovjeka mlađim – sad smo već skoro pa sigurni.

– Ha, ha, ha! Ne znam baš. Al’ dobro – nasmijao se na to Eugen.

Cijeli ovaj uvod je tu da skrušeno priznamo kako smo došli na mjesto koje nije od jučer. Biciklopopravljaona je u pogonu od 2009. godine. Ali, to je mjesto koje stalno iznova otkrivaju.

– Obično ga ljudi otkriju u proljeće. I mediji ga otkriju u proljeće. Svi se krenu voziti biciklom i onda se sjete kako u Zagrebu postoji servis u kojem ljudi mogu besplatno popravljati bicikl. Sjete se i dođu – objašnjava Eugen.

Krivo je proljeće, ali ključ dolaska baš ovdje mogao bi biti u onoj riječi besplatno. Eugen se s tim slaže samo djelomično.

– Nama to nije glavna stvar. Kako je ovaj servis osnovala Zelena akcija kao nevladina organizacija za zaštitu okoliša, cilj je promicati održivi transport, bicikl kao jedan od oblika održivog transporta. Tako je to krenulo. Cilj je promicati da se stvari ne bacaju nego popravljaju i to je ta resursna učinkovitost, resursna efikasnost. Od toga da nešto baciš i kupiš novo, za okoliš je puno bolje da se ono što se još može popraviti popraviš – ističe Eugen.

I to dosta dobro funkcionira s biciklima koji se voze po gradu.

– Ti stvarno možeš bicikl star i 50 godina voziti po gradu ako promijeniš neke dijelove. Jer neki se dijelovi uporabom troše, a za neke skoro da i nije bitno koliko su stari. Pa osim što pomažemo ljudima da poprave bicikle, mi i čuvamo, imamo svojevrsnu banku starih dijelova od raspadnutih, starih bicikala i ti su dijelovi besplatno dostupni ljudima koji ih trebaju – priča Eugen.

Interakcija s različitim ljudima veseli i korisnike i volontere

Sretna okolnost

Dakle, dođeš s kvarnim ili starim biciklom tu gdje te onda »tjeraju« da sam popraviš bicikl, uz asistenciju dakako. Eugen će to reći ljepše.

– Želimo osposobiti ljude da barem ove najjednostavnije popravke mogu napraviti sami. Ako, recimo, ne znaš sam sebi zakrpat’ gumu, onda si u dosta velikom problemu, moraš gumu odnijet na servis, a lagano možeš to napraviti sam – logično progovara Eugen.

Osim promocija održivog transporta te promocije popravljanja i nebacanja, tu je, reći će Eugen, još jedna jako važna stvar.

– Izgradnja društvene solidarnosti. Mi smo volonterski projekt u kojem ljudi pomažu ljudima. Htjeli smo pokazati da ljudi to žele raditi i stvarno žele. I ne samo da je korisno nego je i zabavno za ljude koji tu volontiraju. Prilika je to za druženje i zabavu kroz koju se napravi nešto korisno – ističe Eugen.

Dobra je stvar, ili sretna okolnost, ako već nije i činjenica da su, kako kaže Eugen, bicikli takve naravi da su relativno lako popravljivi strojevi. Teško ga je napraviti tako da se ne može popraviti, ili tako da ga za koju godinu možeš samo baciti. Ima i takvih, loših i jako jeftinih, i zbog toga, kaže Eugen, ima smisla kupiti onaj koji i nije najjeftiniji.

– Sad mi pade na pamet da ste jednom rekli kako je novije bicikle teže popraviti od starih – pita novinar.

– Da, je, zato što je lakše doći do dijelova. Zato i skupljamo stare dijelove i ako nam netko donira nepopravljivi bicikl, mi ga rastavimo u dijelove i oni su tu kod nas na raspolaganju nekom ‘ko bi ih možda trebao. Ti dijelovi se ne smiju odnositi odavde, ali može se doći i ako ti neki dio treba da popraviš svoj bicikl možeš ga slobodno i besplatno uzeti – kaže Eugen.

Zvuči sve taman tako dobro i logično da nas vraća u ljeto 2009. godine, kada je Zelena akcija sve ovo i pokrenula.

– Znali smo da su slični projekti već postojali vani, ali u srednjoj i istočnoj Europi ih je bilo jako malo. Mi smo naknadno saznali da je sličan projekt krenuo u Beču 2008. godine, dakle godinu prije nas – veli Eugen. U toj su godini sa sličnim projektima krenuli i u nekim drugim zemljama, dosta ih se do sada i ugasilo, recimo u Češkoj i Slovačkoj.

– Stvarno je velika stvar kod naše radionice što je stvarno dugovječna, ima kontinuitet od sada skoro 15 godina – ističe Eugen.

Veliki konzilij

On se te 2009. u Zelenoj akciji bavio projektima za kojih se educiralo i direktno radilo s građanima.

– Ovo je bila ideja da pružimo građanima uslugu koja ih istodobno i osvješćuje o nekom problemu. Činilo se zgodno za probati, ali nismo znali što možemo očekivati. Izašla je mala obavijest u jednoj dnevnoj novini, to je stvarno puno ljudi pročitalo i došlo odmah prvi dan. Naša razina znanja nije u to vrijeme bila velika, ali kako je već tad bilo sedam, osam volontera onda je to, baš kao i sad, funkcioniralo kao veliki konzilij. Nije da su svi veliki eksperti, ali netko zna puno o starim biciklima, netko o novim, netko je vješt s nekim dijelovima i mi tu stvarno možemo sve popraviti – kazuje Eugen.

Popravljaju se mali kvarovi, popravljaju se veliki, a popravlja se i ono što veliki servisi ne žele popravljati.

– Čuli smo da neki serviseri vele: »Ajde daj odi onima u popravljaonu. Ovdje će bit’ preskupo i ne da nam se s tim gnjavit« – smješka se Eugen.

Krenulo je volontera sedam, osam. Što li ih je samo motiviralo!? Prisjeća se Eugen kako je više od pola članstva te inicijalne ekipe bilo iz redova studenata bivših i aktualnih, a našao se tu i jedan profesor s odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta.

– Svi su gajili veliku ljubav prema biciklima. Pa je ideja bila i da se kupi alat i ima pristup prostoru u kojem ćemo svi zajedno učiti. Mnogi su od njih vidjeli to kao priliku da uče o biciklima – kaže Eugen.

Odnosno, veli, grupa bicikloentuzijasta okupila se uz dosta sreće i tako je sve krenulo.

– Pa su skužili i da je popravljanje bicikala ljudima pozitivan stres. Dolaziš u interakciju s različitim ljudima, pričaš, a to je uvijek zabavno. Veseli to i mušterije, kako ih mi zovemo, dakle korisnike, a i volontere – veli Eugen.

Samo, kakve su mušterije!?

– Jesu li svi beznadni slučajevi k’o ja, što se popravaka tiče, ili ipak i nisu – pita sedma, nazovi sila.

– Mušterije su vrlo različite. Recimo da je u početku možda više bilo mladih ljudi, ali s vremenom se to uravnotežilo da zastupamo starosnu strukturu općeg stanovništva – smješka se Eugen.

Ima tako onih koji imaju stari bicikl i ne mogu si priuštiti popravak, a ima i onih koji hoće nešto naučiti.

– Onih kojih uglavnom nema su oni koji imaju jako skupe i jako nove bicikle – jednostavno će Eugen.

Šalimo se pa mu kažemo kako onda jamačno volonteri žude za nekim opakim biciklom, skupim i tehnološki savršenim, ma ne da se on na taj led.

– Ma, volonteri žude za druženjem. Kod volontiranja je to bitno. Da bi volontiranje bilo uspješno, morate voljeti ljude i ne smije biti dosadno. Kad već ne dobivaju novce, ljudi od toga moraju imat neki gušt, a gušt je da se s ljudima družiš i da radiš nešto dobro za sve – definira precizno Eugen.

Banka rabljenih dijelova

Knjiga gostiju

U ovoj radionici vodi se i statistika. Kad se krenulo s poslom »proradila« je i knjiga gostiju u koju bi se načelno trebale sve mušterije upisati, ako gdjekoja to ne zaboravi.

– U knjizi gostiju sada imamo više od 9.200 upisa, ali mnogo je i onih koji se nisu upisali. Osim toga, vodimo dosta dobru statistiku o biciklima koje smo poklonili. Nama, naime, ljudi i doniraju bicikle, mi ih pokušavamo popraviti i ako uspijemo dajemo ih raznim ljudima koji bicikl trebaju – kazuje Eugen.

Zbog tog darivanja su prije koju godinu bili i Ponos Hrvatske, a zanimljivo je i da zahvaljujući darivanju Eugen ima posve solidan uvid u to tko nam i odakle u Hrvatsku dolazi u potrazi za boljim životom. Primjerice, godine 2015. na početku »balkanske rute«, ljudi smješteni u prihvatilištu Porin nisu imali pravo na besplatni javni prijevoz pa se pokrenula humanitarna akcija za pomoć za koje su se davali i bicikli.

– Organizacija koja je radila s izbjeglicama pitala nas je možemo li mi tu pomoć popravit’. Mi smo rekli da, ali neka i oni sudjeluju. I to je bilo jako zgodno jer su izbjeglice imali priliku doći ovdje i biti s lokalnim ljudima, a lokalni ljudi su imali prilike upoznati njih. I to traje do danas. U ovoj radionici može se vidjeti što je danas aktualno s izbjegličkim valovima. Godine 2015. to su bili ljudi iz Sirije i Iraka, prije dvije-tri godine bilo je dosta Afrikanaca, sada je recimo puno Ukrajinaca i Rusa. Pa ako u prihvatilištu Porin atmosfera i nije baš topla, ako ih po gradu i ne gledaju svi milo, ovdje je atmosfera uvijek dobra i zato se vole vratiti. Dosta ih je koji vole doći i družiti se i nakon što su dobili ili popravili bicikl – priča Eugen.

Doniralo se i na druge strane i u druge svrhe. Recimo onomad kada je bila poplava u Gunji i kada je voda onesposobila automobile, odavde su krenuli put Gunje bicikli. Otišli su popravljeni i osposobljeni bicikli i put Banovine na inicijativu udruge Ljudi za ljude, kako prije potresa da se lakše može kretati puk, tako i poslije. A tu su i beskućnici, siromašni ljudi koji bicikle ne mogu kupiti, pa razne institucije poput dječjih domova.

– Tih donacija je do sada bilo više od 1.500 – kaže Eugen.

S obzirom na sve te brojke, došlo je na red i pitanje kakvi smo mi biciklisti, barem kad se metropola gleda.

– Dosta loši, ali to je uvjetovano neadekvatnom infrastrukturom. Biciklističke staze koje su se radile i rade, nisu dobro međusobno povezane, substandardne su, preuske, čudne, da se stalno guraš s pješacima. Zadnjih godinu, dvije postoje neki iskoraci, ali to je još uvijek slabo. A vozačka kultura i nije baš na visokoj razini i ljudi se boje voziti cestom. Ima i nešto biciklističke nekulture, pogotovo otkad je raznih dostavljača od kojih dobar dio njih stvarno užasno vozi, ili imaju električne bicikle koji su zapravo izvan zakona – iskreno će Eugen.

U Biciklopopravljaoni je uvijek gužva

Hobi je dijagnoza

U taj čas prilazi momče pa na tečnom engleskom pita može li popraviti bicikl. Eugen mu veli da može, ali da će morat čekat’ da otkuca 17 sati. Pola sata je do pet popodne, a u dvorištu se već okuplja šaroliko društvo. »Lijepo je vrijeme. To znači da će biti paklen dan«, mirno će Eugen.

– Daj Bože da ovo moje bude banalan neki kvar – prepadnuto će novinar.

– Budemo vidjeli – ‘ladno k’o špricer će Eugen.

Možda dijagnoza bude neka od uobičajenih. Najčešće dolaze ljudi zbog probušenih guma, kočnica koje treba zategnuti ili promijeniti pakne, svinuti kotači… Dok ga čovjek sluša, nekako mu bude žao što ovakvih radionica nema još posvuda. Bilo je nešto slično u Splitu, kaže Eugen, pa u Osijeku, a povremeno se, kaže Eugen, nešto slično događa i u Puli. Dosta je logičan i odgovor na naše pitanje zašto je dan za popravak samo jedan, četvrtak od 17 sati.

– Idealna je to učestalost, jer kad volonterski radiš više od pet, šest sati tjedno, to onda prestaje biti volonterski rad. Satnica volonterskog rada treba biti dovoljno mala da ga se zaželiš – kaže Eugen.

Kako se pet sati bliži, tako se sve češće čuje da netko spominje ime Eugenovo. Netko je donirao bicikl, momak iz Njemačke što u Zagrebu boravi ravno jedan dan rado bi koji sat popravljao bicikle, a korisnici prihvatilišta za traženje azila čekaju trenutak kad će i sami pomoći da se sastavi bicikl kojim će se odvesti put Porina.

Gužva!? Ne brine se Eugen previše. Kaže, zna se dogoditi i da jedan korisnik zna pomoći drugom, pa da se i tako kvarovi riješe. Sve to je pridonijelo stabilnosti biciklopopravljaone, zato i traje ovoliko godina. I točno u 17 sati ludilo je krenulo. Eugen je posvuda. Branimir je stara mušterija i on sam rastavlja opako neko prometalo jer, kako kaže, hobi je dijagnoza.

– Dođeš, učiš, popraviš – parafrazira on onu staru rimsku.

I Blaž se ulovio svog bicikla, uz stručnu asistenciju iskusnog volontera što se zove Antonio Dominik.

– Prvi mi je put da sam tu. Saznao sam za popravljaonu spletom okolnosti. Nije da često vozim bicikl, ali imam ovaj stari koji je cijeli razlohan i da ga idem popraviti u nekom servisu koštalo bi me to puno više nego što takav bicikl vrijedi. Doznao sam za akciju, a ljepše je vrijeme stiglo. Mogao bih ga malo voziti, ne znam ga popravit sam, a ovdje je dobra shema Zelene akcije i sve im pohvale za to – priča Blaž.

Pitamo »doktora« u kakvom je stanju bicikl.

– Lošem. To je tip bicikla kojeg vidimo najčešće, onaj za kojeg bi u servisima rekli da ga se ne isplati popravljati. Radi se o biciklu koji bi bio u dobrom stanju tek da mu se zamijeni skoro svaki dio. I sada ćemo ga popravljati tako da ga se može voziti – priča Antonio.

Ako dobro odradim svoj posao, ja idem doma čistih ruku – Antonio Dominik

Najgluplji kvar

Ne može čovjek ne primijetiti kako je volonter Antonio odmah uvalio u ruke alat mušteriji Blažu.

– Ako dobro odradim svoj posao, ja idem doma čistih ruku – smješka se Antonio.

Inače, Antonio je student biologije i kemije, vječni kako kaže, a zaposlen je u Decathlonu. Marija i Josipa, inače kreatorice svega pa i sjajnih hlača što su ih odjenule, također su u četvrtak dovezle svoje bicikle da ih se sredi za akciju.

– Mi možemo biti samo super zadovoljni korisnici. Jako su uslužni svi – skoro pa u glas će Josipa i Marija.

Pritom su štogod i naučili, evo Josipa bi bez problema zamijenila gumu na biciklu zatreba li. Hvale one volontere, tim više što svi oni imaju svoje životne obaveze, poslove, obitelji, mimo ovog popravljanja bicikala drugima. I hvale volonterke.

– Volonterka!? Kako se to dogodilo? – pitamo Lauru.

– Nemam pojma. Ha, ha, ha. Dugo suprug i ja vozimo bicikle i nikada nismo znali na tom biciklu ništa promijeniti. Sve bi morali nositi u servis i vidjela sam da to nema smisla. On je naletio na oglas za tečaj, prijavila sam se i probala, i evo mi ide super – priča Laura.

Pa dolazi i dalje, jer se puno i stalno uči o popravcima i dijelovima, jer dolazi različitih ljudi.

– I jer je fora vidjeti u gradu nekog kome si popravljao bicikl. Ha, ha, ha – iskreno će Laura.

A što je bilo s biciklom niže potpisanog. Pa recimo to ovako… Eugen je prišao biciklu i autoritativno kazao: »Podigni prednji dio.« Onda je okrenuo volan, ili guvernal, ili prednji dio bicikla, dvaput oko svoje osi i zadnji kotač je odblokiran.

– Zamotao si sajlu i zakočilo se – veli Eugen.

– Je li ovo najgluplji kvar što ste ga ikad imali!? – skrušeno pitamo.

– Imali smo mi toga – nonšalantno će Eugen, prije nego je uz asistenciju mušterije napumpao gume, centrirao mjenjač i kotač i doveo u red kočnice. Biciklopopravljaona! Čudo jedno!