Dalo bi se kazati da se radi o pravilu: kad si na kakvom sajmu jela ili pila neminovno ćeš, prije ili kasnije, krenuti što put štanda oko kojeg je najveća gužva i galama, što put onog na kojem je proizvod kakvog drugdje nema. Njih dvojica, pače trojica, baš su takvim štandovima gospodarili. U Antonija Brzanova bi gužva, bi i dobro raspoloženje, taman da ne čudi da svi put njegova vina idu, a u Gorana Ferbežara i brata mu Antonija bi medovina! Elem, ovako je to nekako bilo…

– Znači, eto nas na štandu gdje se toči balkanski šampion, najbolje crveno vino na Balkanu za godinu 2021. – pitamo Brzanova kojeg od drugih drukčijim čini i to što je jedini izlagač iz Makedonije na sedmom izdanju osječkog sajma WinOS.

Smješka se on, godi mu što se dobar glas naokolo širi. Godi mu što dolaze ljudi kušati pobjednički syrah iz 2016. godine.

– Zašto je najbolje? – pitamo ‘nevješto’.

– Zato što su tako suci rekli – spreman je na sve Brzanov.

– Šampion Balkana. Nekada je to bila velika i važna titula. Bit’ će da je još uvijek, jer Balkan se čini nikad veći – konstatiramo.

– Sve veći i veći. Makar, puno je ljudi pobjeglo u inozemstvo – veli na to Brzanov.

Antonio Brzanov u vinogradu, Foto: D. Kovačević

Glava ne boli

Na štandu gužva. Zna se da se dobra kapljica toči kod Berzanova. Na osječki sajam došao je prvi put gotovo pa slučajno, na ono peto izdanje. Ovo mu je treće gostovanje.

– Volim doći, osjećam se tu kao kod kuće. Sviđa mi se što se ljudi razumiju u vino. Kad ti ljudi koji se razumiju u vino daju kompliment, to je za mene veliko – priznaje Brzanov.

U njegova šampionskog syraha 15,7 alkohola, a pitak, u bariku ga je držao 21 mjesec. Kaže, sorta je to za Makedoniju specifična, nema je dole puno. Kaže i da je prvi syrah napravljen u Makedoniji baš njegov, onaj iz 2005. godine. Samo, ne libi se on ni drugih sorti, tempranillo je tu recimo, a bome i oranž vina radi. On kao da je odlučio razbiti svaku skepsu u sunarodnjaka glede različitih sorti, onako kako ju je razbio sa svojim syrahom.

– Jer, Makedonija ima kapacitet za sve grožđe koje postoji na ovom svijetu – tvrdi Brzanov,

Oranž vino radi od rkaciteli sorte. Kaže, puno je u Makedoniji ima, ili je bilo.

– Za Jugoslavije je Tito naredio da se sadi rkaciteli pa da se napravi izvoz za SSSR, Rusiju. Ali, kad se sve raspalo, većinom su ljudi s novcima vinograde kupovali zbog zemlje a ne zbog loze, pa ga danas ima jako malo – pojašnjava Brzanov.

Nagrađeni syrah, pa oranž koji je, kažu, i za potenciju dobar, a onda i paleta vina koje je njihov autor eliksirima nazvao.

– Vranac Elixir, Merlot Elixir! Ta vina su eliksir jer imaju ekstrakta više od 35 grama, imaju strašno puno antocijana, vranac čak 1.780 miligrama antocijana po litri. Takvim vinima treba najmanje osam godina da dosegnu zrelost! To su zdrava vina, puna oksidansa. Život produžuju – veli Brzanov.

Ilustrirat će Brzanov to i podatkom da je onomad nekolicina uglednih makedonskih kardiologa htjela, zajedno sa skopskim Poljoprivrednim fakultetom, izdati certifikat koji bi svima trebao služiti kao dokaz da su njegova vina čista priroda i lijek!

– Znači, uputiše nas k vama što zbog vina, što zbog lijeka – konstatiramo.

– A tako nešto. Ja samo mogu kazati da od ovih vina glava ne boli. Kupcima uvijek kažem; ako vas zaboli glava, vraćam pare – smije se Brzanov.

Podrum Vinarije Brzanov, Foto: D. Kovačević

Idealni uvjeti

Slaže se Brzanov s tim da Makedonija ima idealne uvjete za vinogradarstvo i vinarstvo, makar su klimatske promjene donijele malo više kiša u rujnu, više nego je idealno. U vinarstvo je ušao 2004. godine. Kad je registrirana njegova vinarija, bilo je 21 takvih u Makedoniji. Danas ih je više od 80. Još to nije puno, ali je, kako kaže, država pojednostavila papirologiju i danas se male vinarije mogu otvoriti brže i lakše. Prije nego se okrenuo vinima, Brzanov je radio za jednu inozemnu humanitarnu organizaciju. A onda se, zapravo, sjetio djeda.

– Moj djed je pravio vino, mi smo za ručak uvijek imali vino. Nije bilo kao Cole i toga, samo vino, pa sam ga i ja tako počeo piti. Prvo moraš piti da bi pravio vino. Ako ne piješ, kako ćeš ga praviti – logično stvari na svoje mjesto stavlja Brzanov.

A u njega 18 vrsta! Toliko ih radi, makar je svjestan da bi lakše sa svojim vinima put inozemstva da radi samo tri-četiri sorte. No, uživa on u eksperimentu, a bome i proda manje-više sve na kućnom pragu, premda je COVID i u Makedoniji promet srezao.

– Dođite u Makedoniju, probajte i uvjerite se da glava ne boli – poziva Brzanov.

Poziv je to balkanskog šampiona, ali i posljednjeg prvaka Makedonije. Pobijedio je sa svojim vinima 2008. i 2009. godine, a otad natjecanja više i nije bilo.
– To je kao u boksu, ‘ko je zadnji šampion, taj šampion i ostaje! Dok ga netko ne pobijedi – smije se Brzanov.

Inače, hvali on i hrvatska vina, posebice bijela, graševinu recimo. U Makedoniji ima nešto talijanskog rizlinga, ali nije, priznaje, toliko dobar. Dobar je zato syrah 2016. prvaka Balkana, toliko da poziv da se dođe u Makedoniju pa se prođe vinogradima treba shvatiti krajnje ozbiljno.

Makedonski vinar Brzanov, Foto: D. Kovačević

Bijeg u prirodu

Tamo gdje je medovina izložena priča je malo drukčije naravi. Tamo se medovinom hvali bivši kolega Goran Ferbežar, bivši fotoreporter koji se ‘umirovio’ s 30 godina i sreću našao u pčelarstvu! Zapravo, kako kaže, prije se počeo baviti pčelarstvom nego li je definitivno odlučio otići iz novinarstva. Evo je šest godina prošlo kako je sav u medu i medovini! Reklo bi se, iz stresa u čistu kontemplaciju.

– Pobjegao sam u mir i prirodu. Oduvijek sam volio prirodu, a mamilo me i pčelarstvo, premda nikad u obitelji pčelara nije bilo. Sjećam se da sam se kad sam bio mali igrao s kutijama za cipele koje su mi bile košnice – priča nama Ferbežar.

Počeo se baviti pčelama kao hobijem, ali brzo je Goran počeo gledati može li to prerasti i u nešto ozbiljnije, može li se zbog pčela ‘pobjeći’ od fotoreporterskog posla koji mu više nije odgovarao. A i krenule su restrikcije, kresanje kadra, pa tako u Vinkovcima više nije bilo nijednog redakcijskog novinara da ga fotografijama poslužuje, dok je novinar u Vukovaru sam fotografirao ono o čemu je pisao.

– I prije nego sam otišao iz novinarstva, odlučio sam da će mi pčelarstvo biti put – priznaje Ferbežar.

Samo, što mora imati netko pa da bude dobar pčelar!?

– Prave pčele – smije se Ferbežar, makar nije šala da je sve više problema s bolestima, i da je sve više promjena u prirodi koje utječu na pčele i proizvodnju.

– A koji je to med u Vinkovcima – pitamo.

– Nijedan – iskreno će uz smijeh Ferbežar.

Kaže, pčele su mu malo dalje od Vinkovaca i sele ih naokolo na ispašu; u Ilok na lipu, na Banovinu zbog kestena, u Tovarnik na bagrem… Pčelari jednostavno idu za pašom.

– A da morate u dvije rečenice izreklamirati med, što biste rekli? – dajemo Ferbežaru zadatak.

On se mrvu zamisli, pa reče…

– Trudimo se sve odraditi maksimalno prirodno, bez mućkanja. Svjedoci smo, naime, da na tržištu imamo svega i svačega. Situacija je takva da se moramo ljudima pravdati zato što radimo dobru stvar – veli nam Ferbežar.

Sva to sluša njegov mlađi brat Antonio. Goran je Antonija, zaposlenog u policiji, povukao u ovaj posao i tako ga spriječio u naumu da iseli iz Hrvatske. Medovina je ‘kriva’ za sve!

– Odlučio je da bi van, a ja mu rek’o: »Daj, buraz, ajmo probat’!« Sve smo jednu večer prošli i odlučili napravit kušaonicu, podrum, medovinu – priča Goran.

Goran i Anton Ferbežar, Foto: D. Kovačević

Piće Vikinga

Ali medovina!? Zar to nije piće Vikinga!? Smiju se braća na to, kaže Antonio kako je istina da se često ovo piće veže uz vikinšku kulturu.
– Makar, ako proučite povijest bilo koje svjetske kulture, svuda se spominje medovina, nema gdje se ne spominje – ističe Antonio. Kaže kako su prvi nalazi nađeni u Africi, a priča je stara oko 10.000 godina. Jednostavno se dogodilo da se u dupljama drveta, tamo gdje se ostavljao med, nakupljala kišnica, a kad se posve slučajno dogodila fermentacija, shvatili su ljudi i da im prija, i da ih opija, pa počeli medovinu sami raditi.

– Zanimljiva je činjenica da je na više mjesta u svijetu, možda čak u isto vrijeme, medovina slučajno nastala. Nije bilo prijenosa informacija, ali je svuda bilo pčela i med je bio zaslađivač. Na više mjesta se dogodilo da med dođe u kontakt s kišnicom, fermentira, i na kraju je medovina postala cijenjeno piće u mnogim kulturama – pojašnjava Antonio.

Grčki su bogovi na Olimpu medovinu pili, no zašto li je onda u jednom trenu praktički nestalo!? Kriv je, reklo bi se, a i Antonio tako veli, razvoj. Iskrčile su se šume, otkriveni su drugi dostupniji nam zaslađivači, čovjek je upoznao ječam i grožđe, pivo i vino, pa je proizvodnja medovine poskupjela i pila se samo u iznimnim prilikama. Braća zato ovo vino od meda revitaliziraju.

U njihovoj vrhunskoj medovini od slavonskog meda je suncokretov med kojeg je u Slavoniji ponajviše, pa proljetni cvjetni med te med od lipe, radi arome. Što se jačine tiče, medovina se može proizvoditi da ima od 2 do 22 posto alkohola. Njihova je na 15, mudrih 15 da ne pređu u skupinu jakih alkoholnih pića, da ih ima zakonodavac gdje svrstati, pogotovo njihovu voćnu medovinu. Uči Goran i koja medovina uz koju hranu ide. Uz stejkove ide ona voćna, ili medovina s bobičastim voćem, a ona tradicionalna medovina paše više uz svinjetinu, recimo.
Bilo kako bilo, medovina je tu i interes za nju je tu. Ako se nezgodno i potrefilo da momci izađu s proizvodom van taman za pandemije, sad sve sjeda na svoje mjesto. Uostalom, Antonio više ne razmišlja o tome da ode iz zemlje.

– Ne idem. Borit ćemo se, probati sve da se ostane tu. Gdje ćemo ako svi odemo!? – poručuje, uz čašu medovine, Antonio Ferbežar.
Lijek od vina i vino od meda! Tako to na tim sajmovima biva, po što god da si došao, na kraju svratiš i tamo gdje je gužva i tamo gdje je ‘neobičan’ neki proizvod.

Braća Ferbežar rade vino od meda, Foto: D. Kovačević