Kad je prije nekoliko godina pokrenula Women’s Weekend, Nevena Rendeli Vejzović nije razmišljala o rastu, brojkama ni regionalnoj prepoznatljivosti. Polazna točka bila je puno jednostavnija – potreba za prostorom u kojem se žene neće pojavljivati tek kao dio programa, nego kao nositeljice znanja, iskustva i stvarnih društvenih promjena. Prostor u kojem se razgovara otvoreno, argumentirano i bez patetike, ali i bez površnosti.

Danas je Women’s Weekend događaj koji u Rijeku dovodi govornice i govornike iz cijele regije, otvara teme o kojima se često govori tiše nego što bi trebalo i okuplja publiku koja ne dolazi samo slušati, nego sudjelovati. Festival koji se svjesno ne želi zvati konferencijom, jer osim znanja nudi susret, razmjenu i osjećaj zajedništva – nešto što u javnom prostoru sve češće nedostaje.

U razgovoru Nevena Rendeli Vejzović ne govori samo o konceptu i programu, nego i o odgovornosti koja dolazi s rastom projekta, o temama koje su na Women’s Weekendu izazvale najviše reakcija, ali i o osobnim iskustvima izlaska iz »sigurnog« medijskog okruženja u poduzetništvo. Govori i o granicama, umoru, potrebi za pauzom, o položaju žena u javnom prostoru danas, kao i o društvu koje se mijenja – ponekad sporije nego bismo željeli, ali ipak primjetno.

FESTIVAL, NE KONFERENCIJA

Women’s Weekend danas je regionalno prepoznat događaj. Kako je nastala početna ideja i jeste li očekivali ovakav rast?

– Ideja je krenula vrlo intuitivno, iz stvarne potrebe. U jednom sam trenutku shvatila da postoji jako puno konferencija, ali malo onih na kojima se žene ne pojavljuju samo kao »dodatak programu«, nego kao nositeljice znanja, iskustva i promjena. Htjela sam stvoriti prostor u kojem će se govoriti otvoreno, pametno i bez uljepšavanja, ali i bez patetike.

Iskreno, priželjkivala sam ovakav rast, ali ga nisam očekivala, barem ne ovako brzo. Nadala sam se da će projekt zaživjeti i pronaći svoju publiku, ali da će postati regionalno prepoznat i okupljati tako raznoliku zajednicu ljudi – to je i dalje ugodno iznenađenje, ali i velika odgovornost. Ukratko, ponekad se stvarno pokaže koliko vrijedi ona stara: pazi što si želiš, moglo bi ti se ostvariti.

Kako izgleda proces stvaranja Women’s Weekenda iza kulisa, od ideje do programa? Što Women’s Weekend razlikuje od drugih konferencija sličnog profila?

– Iza kulisa proces stvaranja je intenzivan, pomalo kaotičan, ali istovremeno zabavan, inspirativan i jako poučan. Sve počinje temom i pitanjima: koje su danas goruće teme, o čemu je važno razgovarati i gdje osjećamo da treba otvoriti prostor za dublji dijalog? Nakon toga slijedi dug proces razgovora, istraživanja i slaganja programa koji mora imati smisao kao cjelina.

Women’s Weekend razlikuje se po tome što nam ime nikada nije važnije od poruke. Imamo sreću da nam dolaze velika, regionalno i svjetski prepoznata imena, ali ona su tu zato što imaju što reći, a ne samo zato što dobro zvuče na plakatu. Nije nam cilj spektakl, nego sadržaj. Ono što bih još dodala, za razliku od ostalih, mi stvarno radimo na netwoekingu, i trudimo se osim znanja pružiti našim posjetiteljima i zabavu, zato i kažemo da smo festival, a ne konferencija. I ove godine imat ćemo čak dva partija na različitim lokacijama po Rijeci uz već standradni program u MMSU-u.

Kako birate teme i govornike svake godine? Dolaze li iz osobnih iskustava, društvenih potreba ili razgovora s okolinom?

– Uvijek je to kombinacija svega. Puno tema dolazi iz osobnih iskustava, ali još više iz razgovora s ljudima oko mene, iz onoga što vidim u društvu i u medijima. One se zapravo same nameću ako dovoljno pažljivo slušaš. Govornike biramo po tome koliko su iskreni, hrabri i spremni dijeliti i uspjehe i pogreške. Neki se sad već javljaju i sami, jer su čuli za Women’s Weekend i misle da imaju dobru priču koja se treba čuti, a druge koje mi želimo prvi put privući koristimo sve veze i poznanstva koja imamo da bismo do njih došli.

REGIONALNI KARAKTER

Postoji li tema koja je na Women’s Weekendu izazvala najviše reakcija, rasprava ili emocija?

– Prošlogodišnji susret Boruta Pahora i Jadranke Kosor izazvao je burne reakcije, od smijeha do shvaćanja koliko smo to dvoje premijera tretirali drukčije u njihovim karijerama. Najviše emocija je izazvala i panel-diskusija na kojoj su Tina Biloglav i Nina Grilc pričale o smrti partnera i nastavku života s malom djecom bez njih. Milena Radulović svaki put kad je bila izazvala bi ovacije i podršku…

Koliko vam je važno da Women’s Weekend potakne konkretne promjene, a ne ostane samo na razgovoru?

– To mi je iznimno važno. Razgovor sam po sebi nije dovoljan ako ne potakne barem malu promjenu u razmišljanju ili ponašanju. Ne očekujem da će jedan festival promijeniti svijet, ali ako nekoga potakne da bude hrabriji, jasniji prema sebi ili da napravi prvi konkretan korak – onda smo napravili puno. Uostalom, od prošle godine i Rijeka prvi put ima gradonačelnicu, zar ne?

Koliko je važan regionalni karakter događaja i povezivanje različitih sredina?

– Regionalni karakter je ključan jer dijelimo puno toga – od sličnih problema i mentaliteta do prepreka s kojima se svakodnevno susrećemo. Regija je bitna i zbog jezika, važno je znati što se događa u Sloveniji, Bosni i Hercegovini ili Srbiji. Kad su žene u pitanju, nažalost, problemi su slični. Upravo zato je dragocjeno imati prostor u kojem se različite sredine mogu povezati, razmijeniti iskustva i učiti jedne od drugih. To donosi širinu, ali i osjećaj zajedništva, jer pokazuje da u svojim izazovima nismo sami. Upravo je u tome velika snaga Women’s Weekenda.

Što Women’s Weekend poručuje ženama na početku karijere? A što muškarcima koji sudjeluju u programu i publici?

– Ženama poručujemo da ne čekaju savršeni trenutak ni tuđe odobrenje, nego da vjeruju sebi, svom iskustvu i znanju. Muškarcima poručujemo da su ravnopravni sudionici ove priče i da bez njih nema stvarnih promjena. Ovo nisu »ženske teme«, nego teme koje se tiču cijelog društva.

SKOK U NEPOZNATO

Je li javni prostor danas otvoreniji za ženske glasove nego prije deset ili petnaest godina?

– Otvoreniji je nego prije, ali još uvijek ne dovoljno. Ženski glasovi danas su vidljiviji, ali često i dalje podložni većem propitivanju i strožim kriterijima. Napredak postoji, ali ne smijemo se zavaravati da je posao gotov. Uostalom, dovoljno je pogledati stanje u politici i koliko žena ima na stvarnim upravljačkim pozicijama. S obzirom na jačanje konzervativizma svuda u svijetu ponekad mi se čini da je prije 15 godina bilo bolje.

U jednom ste trenutku, iz »sigurnog« okruženja medija, »uskočili« u poduzetničke vode. Što vas je najviše motiviralo da to učinite?

– Motivirala me želja za slobodom, ali i za većom odgovornošću za vlastite odluke. Mediji su mi dali neprocjenjivo iskustvo i puno znanja, ali u jednom trenutku osjetiš potrebu da stvaraš nešto svoje, po vlastitim pravilima i s vlastitim potpisom. Bio je to skok u nepoznato, ali i iznimno oslobađajuće iskustvo.

Što ste osobno naučili o sebi kroz vođenje vlastite PR agencije i organizaciju velikih događaja? Kako definirate uspjeh danas?

– Shvatila sam da sam puno izdržljivija nego što sam mislila i da ne moram sve znati unaprijed. Da je u redu pogriješiti, učiti u hodu i ne imati uvijek sve pod kontrolom. Danas uspjeh ne mjerim isključivo rezultatima, nego osjećajem smisla, ravnoteže i mira sa sobom. Ako me pitate jesam li to postigla, još uvijek nisam, ali trudim se.

OSOBNE GRANICE

Što vas u posljednje vrijeme najviše inspirira, ljudi, ideje ili konkretne promjene koje vidite oko sebe? Kako birate projekte u koje ćete uložiti vrijeme i energiju?

– Najviše me inspiriraju ljudi koji ostaju vjerni sebi i svojim vrijednostima, čak i kad im nije jednostavno i kad je lakše ići linijom manjeg otpora. Inspiriraju me i male, tihe promjene koje se događaju oko nas, one koje nisu nužno vidljive na prvu, ali dugoročno mijenjaju način na koji razmišljamo i živimo. Projekte biram po tome koliko osjećam da imaju smisao i svrhu, ali i po tome koliko me osobno pokreću i motiviraju. Važno mi je da iza njih stoje jasne vrijednosti, odgovornost i iskrena namjera, a ne samo trenutni trend ili potreba za vidljivošću. Sve više biram kvalitetu ispred kvantitete i projekte u koje mogu unijeti dio sebe, a ne samo profesionalni angažman.

Postoji li tema o kojoj biste voljeli govoriti više, ali za nju rijetko ima prostora?

– Voljela bih da ima više prostora za razgovor o umoru, iscrpljenosti i osobnim granicama. O tome koliko je važno znati stati, priznati da nismo uvijek jaki i da ne moramo stalno funkcionirati u »punom pogonu«. Često se u javnom prostoru slavi izdržljivost, brzina i stalna produktivnost, a puno rjeđe se govori o cijeni koju to ponekad ima. Mislim da bi bilo jako zdravo otvorenije razgovarati o tome kako briga o sebi nije slabost, nego preduvjet dugoročne stabilnosti, i osobne i profesionalne.

Tema o kojoj nismo dosad govorili na WW-u je i porast femicida i medijsko izvještavanje o njemu, no ove godine govoriti ćemo glasno i o tome.

Što mislite da žene danas najčešće podcjenjuju u svojoj karijeri i zašto? Što vas najviše brine, a što najviše veseli kad gledate društvo u kojem živimo?

– Žene često podcjenjuju vlastito iskustvo i znanje, i predugo čekaju da se osjećaju »dovoljno spremnima«, umjesto da vjeruju sebi i onome što već nose sa sobom. Ponekad zaboravimo koliko smo već izgradile kroz sve situacije koje smo prošle, kroz odluke koje smo morale donositi i kroz odgovornost koju svakodnevno nosimo. Imposter sindrom je još uvijek često prisutan kod žena i voljela bih da nas je više hrabrijih.

Brine me polarizacija društva i sve veći manjak empatije u javnom prostoru, kao i brzina kojom donosimo sudove jedni o drugima. S druge strane, iskreno me veseli što vidim sve više mladih ljudi koji su svjesni, informirani i spremni preuzeti odgovornost. Oni mi daju osjećaj da, unatoč svemu, idemo u dobrom smjeru.

ZAPOČETI ILI USTRAJATI

Koliko je teško balansirati rad, obitelj i osobne ciljeve i kako ste se vi tome prilagodili? Koliko je važno povremeno stati i reći »dosta«, čak i kad sve ide dobro?

– Dosta je teško i mislim da nikad nije savršeno izbalansirano. Naučila sam prihvatiti da će u različitim fazama života jedno područje tražiti više prostora od drugog i da je to u redu. Iskreno, balansa nema, uvijek će ti netko ili ćeš sam sebi zamjerati da nisi posvetio dovoljno vremena. Balans nije stanje koje jednom postigneš, nego proces koji stalno iznova prilagođavaš. Važno je znati stati i reći »dosta«, čak i kad sve ide dobro, jer samo tako možeš dugoročno ostati stabilan, prisutan i zadovoljan – i prema drugima i prema sebi. Iako to stvarno nije uvijek jednostavno, meni prvoj.

Kada gledate pet ili deset godina unatrag, što je najveća lekcija koju biste svom mlađem »ja« poručili? Kad se osvrnete na dosadašnji put, što vam je bilo teže: započeti ili ustrajati?

– Mlađoj sebi bih rekla da ima više strpljenja i više povjerenja u sebe i u proces. Da ne mora sve znati odmah i imati sve pod kontrolom da bi bila na dobrom putu. Puno se stvari posloži s vremenom, kroz iskustvo i pogreške, i to je potpuno u redu. Ustrajati mi je bilo definitivno teže nego započeti. Početak nosi entuzijazam, a ustrajanje traži mir, vjeru i snagu da ostaneš tu i kad stvari ne idu onako kako si planirao. E, to je onda izazov preživjeti!