Staklo kao umjetnički medij pruža brojne mogućnosti. Nastaju tako posebne kreacije od lampi do uporabnih predmeta i skulptura, koje svojim visoko estetiziranim dizajnom i umjetničkim štihom obogaćuju svakodnevnicu.

O čarima stakla razgovarali smo s kiparicom, magistrom primijenjenih umjetnosti Mateom Zeman, koja je u razgovoru za naš list otkrila kako nastaju njena djela, što je inspirira, kakvo je njezino viđenje umjetničkih trendova te tko je imao najveći utjecaj na to da krene putem kreativnosti.

Stoga, prvo je pitanje vezano uz ljubav prema umjetnosti.

Foto: Andrea Anić

TRAŽENJE I PRODUBLJIVANJE

– Ljubav prema umjetnosti u meni se rodila vrlo rano, gotovo prirodno, kroz odnos s bakom. Ona je bila prva koja mi je otvorila vrata tog svijeta – ne teorijom, nego vlastitim stvaranjem.

Kao dijete promatrala sam njezine ruke dok rade, tišinu u kojoj nastaje nešto novo i posvećenost s kojom je pristupala svakom detalju.

Umjetnost mi se tada nije činila nečim dalekim ili uzvišenim, nego intimnim i živim, dijelom svakodnevice. Upravo kroz baku naučila sam da je stvaranje način izražavanja, ali i način razumijevanja sebe i svijeta.

Taj rani susret ostavio je dubok trag i postao temelj mog trajnog interesa za likovnu umjetnost.

Vjerujem da je netko od svjetskih umjetnika zasigurno izvršio utjecaj na vas u formativnim godinama…

– U formativnim godinama snažan utjecaj na mene imao je Pablo Picasso.

Njegova stalna potreba za istraživanjem i mijenjanjem izraza pokazala mi je da umjetnik ne mora ostati unutar jednog stila, već da je razvoj sastavni dio stvaranja.

Fascinirala me njegova hrabrost da razgrađuje formu, preispituje perspektivu i iznova definira način na koji promatramo stvarnost. Kroz Picassovo stvaralaštvo shvatila sam da umjetnost nije puko prikazivanje viđenog, nego aktivan proces mišljenja i propitivanja, što je snažno utjecalo na moj odnos prema umjetnosti.

Sad kad znamo korijene vašeg interesa prema kreativnom radu, kažite nam nešto više o stvaralačkoj fazi u kojoj se trenutačno nalazite.

– Danas se nalazim u fazi stvaralaštva koju bih opisala kao proces stalnog traženja i produbljivanja. Put do ove točke bio je dug i nimalo linearan – od staklenog nakita s kojim sam započela 2017. godine, preko prvih svjetlosnih objekata koje sam izrađivala 2018., pa sve do rada koji danas nastaje iz većeg iskustva, ali i veće svjesnosti vlastitih pitanja.

Svaka od tih faza bila je nužna i oblikovala me kao autoricu. Stvaralački proces često je turbulentan, a takav je nerijetko i život samostalnog umjetnika.

Nesigurnosti, sumnje i promjene sastavni su dio tog puta, no upravo iz tih napetosti često nastaju najiskreniji radovi. Naučila sam da ne postoji savršeni trenutak ni idealni uvjeti za stvaranje – ono što smatram ključnim jest kontinuitet.

Vjerujem da je najvažnije svakodnevno raditi, biti prisutan u procesu i dopustiti da se kroz rad stvari postupno razbistre.

Foto: Andrea Anić

STRPLJENJE I PRISUTNOST

Prethodno ste imali kreativno-poslovno partnerstvo s Monikom Marot. Podsjetite se tog razdoblja u kojem ste zasigurno uživali.

– Kreativno-poslovno partnerstvo s Monikom Marot bilo je važno i formativno razdoblje u mom stvaralačkom putu, ispunjeno učenjem, razmjenom ideja i iskrenim uživanjem u procesu.

Takve suradnje doživljavam kao prirodan dio umjetničkog razvoja – kroz njih se ne oblikuju samo projekti, nego i vlastiti stavovi, granice i ambicije.

Osim te suradnje, imala sam priliku raditi i s drugim kreativno-poslovnim partnerima, a svako takvo iskustvo ostavilo je trag i doprinijelo mom profesionalnom sazrijevanju.

Ipak, u jednom trenutku postaje jasno da je potrebno »odrasti« i preuzeti punu odgovornost za vlastitu viziju. Razdvajanje nije bio prekid, već logičan korak prema samostalnom stvaranju i jasnijem autorskom izrazu.

To su bili sami počeci mog rada, a put koji je uslijedio – od nakita do suradnji s brojnim restoranima i izrade objekata za hranu – pokazuje koliko se praksa može razvijati kad se umjetniku dopusti sloboda da slijedi vlastiti unutarnji kompas.

Tu su i neizostavne izložbe u Hrvatskoj, ali i internacionalne, na kojima rado i često izlažem.

Zašto najviše volite stvarati u staklu?

– Staklo je u moj rad došlo gotovo intuitivno, bez velike odluke ili plana. S vremenom sam shvatila da me upravo taj materijal najviše privlači zbog svoje dvosmislenosti – istovremeno je krhko i trajno, sirovo i profinjeno. Rad sa staklom zahtijeva strpljenje i prisutnost, ali zauzvrat nudi nepredvidljivost koja me i dalje inspirira.

Osim estetske dimenzije, važan mi je i osjećaj odgovornosti prema materijalu. Recikliranje i nadcikliranje stakla doživljavam kao sastavni dio svog stvaralačkog procesa – kao način da već postojećoj materiji dam novi smisao i produženi život. Ta vrsta koristi, kako osobne tako i šire, daje dodatnu težinu radu i čini ga smislenijim.

Zašto vam je taj umjetnički medij inspirativan i važan?

– Staklo mi je posebno važno jer kroz njega mogu stvarati funkcionalne objekte koji žive u svakodnevici ljudi, a ne ostaju samo u prostoru promatranja. Upravo ta upotrebljivost daje radu dodatni smisao.

Inspirativno mi je i to što se oko tog medija spontano stvara zajednica – ljudi mi sami donose staklo, javljaju se i sudjeluju u procesu, što radu daje kolektivnu dimenziju.

Trenutačno radim na projektu 1.000.000 koji se temelji na prikupljanju milijun industrijskih staklenki i staklenih boca koje bi inače završile kao otpad. Ljudi ih donose u moj radni prostor kako ih ne bi bacili, a zauzvrat dobivaju originalan objekt s ručno ugraviranim serijskim brojem.

Zasad sam na oko stotinu izrađenih komada, no ideja je već zaživjela – publika se lako povezuje s konceptom, a kroz projekt se otvara svjesna komunikacija o zdravim, održivim i funkcionalnim umjetničkim praksama.

Svaki stakleni objekt koji stvaram ima funkciju: prikupljene staklenke dobivaju novi život u obliku vaza, čaša i drugih uporabnih predmeta. Upravo u toj transformaciji – od odbačenog materijala do predmeta koji se ponovo koristi – vidim najveću vrijednost i trajnu inspiraciju ovog medija.

Foto: Matea Zeman

ŠIRENJE RADA U STAKLU

Što biste još voljeli realizirati u staklu?

– U budućnosti bih voljela dodatno proširiti svoj rad u staklu kroz usvajanje novih tehnika obrade. Posebno me privlače puhanje stakla i rad na plameniku jer otvaraju drugačiji odnos prema materijalu – neposredniji, fizičkiji i vremenski zahtjevniji. Smatram da učenje novih tehnika nije samo tehničko usavršavanje, već i način da se vlastita praksa stalno preispituje i razvija.

Trenutačno sam u pregovorima za sudjelovanje u programu u jednoj afričkoj školi puhanja stakla planiranom za 2027. godinu.

Ta bi se suradnja temeljila na razmjeni iskustava i uzajamnom učenju tehničkih aspekata rada u mediju stakla, ali i na širem kulturnom dijalogu. Vjerujem da takva iskustva imaju potencijal značajno obogatiti moj rad i otvoriti nove smjerove u daljnjem stvaranju.

U svojim radovima spajate umjetnost, dizajn i funkcionalnost. Kako vi percipirate taj spoj?

– Spoj umjetnosti, dizajna i funkcionalnosti doživljavam kao neraskidivu, cirkulatornu vezu na kojoj se temelji moj rad. Ti se elementi međusobno ne isključuju, već se stalno nadopunjuju i hrane jedan drugim.

Umjetnost otvara prostor ideje i slobode, dizajn joj daje strukturu i jasnoću, a funkcionalnost osigurava da objekt zaživi u stvarnom prostoru i svakodnevnoj uporabi. Upravo u toj kružnoj povezanosti vidim smisao svog stvaranja – nijedan dio ne postoji samostalno, već samo kroz odnos sa ostalima.

Skiciranje uz ispijanje kave uz glazbu… Je li tako izgleda trenutak kad dobivate inspiraciju ili se ona rađa na nekom drugom mjestu i trenutku?

– Inspiracija mi ne dolazi po nekom ustaljenom ritualu. Nalazim je u snovima, na ulici, u razgovorima s ljudima, ali i kroz konkretne potrebe naručitelja.

Ideje se često pojave usput, u fragmentima, pa se tek kasnije poslože u cjelinu. Ne pijem kavu, pa je taj zamišljeni trenutak skiciranja ipak više vezan uz čaj.

No ono što je stalno jest prostor – sve, od prve skice do gotovog objekta, događa se na jednom mjestu. Radim u stanu u centru grada, gdje se privatni život i posao često isprepliću. Nije uvijek jednostavno, ali takav način rada mi odgovara jer sve ostaje povezano i živo.

Foto: Matea Zeman

TEHNIKE IZRADE

Otkrijte nam tehnički proces, faze, stvaranja lampe, nekog drugog uporabnog predmeta ili staklene skulpture.

– Tehnički proces u mom radu uvijek ovisi o objektu koji stvaram jer svaki medij i svaka funkcija zahtijevaju drukčiji pristup. Kod serije svjetlosnih objekata LAMPA primjenjivala sam različite tehnike obrade stakla, no zajednički element svim objektima bila je obrada drva koja je ujedno bila i jedna od zahtjevnijih faza.

U tom dijelu procesa pomogao mi je moj tata – drvo koje smo koristili potječe iz stabla iz naše šume, a on ga je izdubio iznutra kako bih mogla provući sve potrebne elemente za izvor svjetlosti.

Što se samog stakla tiče, jedan svjetlosni objekt nastao je hladnom obradom: iz 10 mm debelog stakla rezala sam krugove koje sam potom ručno obrađivala kliještima i na kraju povezivala UV-ljepilom.

Ostali objekti iz serije nastali su tehnikom fuzije stakla – izrezivala sam komade stakla, izrađivala kalupe od keramičkog papira i potom ih toplinski obrađivala u peći.

Često težim tome da se dva medija međusobno povežu, gotovo da se »nastave« jedan na drugi, pa su kalupi za staklo u ovom slučaju rađeni prema drvenom postolju samog objekta.

Kod objekata za hranu tehnički je proces drugačiji. Prije samog slijeganja stakla potrebno je izraditi kalupe od šamotne gline, koji zatim služe za oblikovanje. Ovisno o potrebi, staklo dodatno brusim, poliram, bušim i doradujem ručno, sve dok objekt ne dobije svoju konačnu funkcionalnu i estetsku formu.

Je li moguće pristojno živjeti od umjetnosti i kako se vi predstavljate publici?

– Mislim da činjenica da sam još uvijek tu i aktivno stvaram, već djelomično odgovara na to pitanje. Šalu nastranu, smatram da je moguće ako se nauči dobro raspoređivati vrijeme, energija i financije, te ako se praksa gradi dugoročno i strpljivo. U prošlosti sam, naravno, često bila potplaćena, no s vremenom sam uspjela izgraditi bazu stalnih naručitelja i jasnije postaviti vrijednost svog rada.

Publici se ne predstavljam kroz jednu ulogu ili jedan format. Osim što stvaram staklene objekte za hranu, tijelo i prostor, važan dio mog rada čine i radionice Tiffany tehnike, kroz koje dijelim znanje i otvaram prostor za neposredan kontakt s ljudima.

Trenutno pripremam radionicu u veljači u Novalji, zatim u ožujku u Zagrebu u trgovini Walden, kod predivne Bojane i Danijele, koje stvaraju biljne terarije, a potom i radionicu u Rijeci u ateljeu moje prijateljice i kolegice Nore Xharrahi.

Uz izložbe, narudžbe za restorane, poslovne i privatne klijente te edukativni rad, često sudjelujem i na raznim sajmovima, poput InDizajna. Upravo ta raznolikost aktivnosti omogućuje mi kontinuitet rada i stabilnost, ali i stalni kontakt s publikom koja cijeni umjetnost u njenim različitim oblicima.

Foto: Iva Katušin

USKORO IZLOŽBA

Biste li se voljeli okušati u još nekoj umjetničkoj grani?

– Voljela bih se okušati u puhanju stakla, kao i u radu na plameniku. To su zasad jedine tehnike izvan moje trenutačne prakse koje me istinski privlače jer nude drukčiji, neposredniji odnos s materijalom.

Vjerujem da bi mi takav rad otvorio nove mogućnosti izražavanja, ali i produbio razumijevanje stakla kao medija s kojim već intenzivno radim.

Hoćete li uskoro upriličiti izložbu svojih radova od onih uporabne prirode do staklenih skulptura i je li moguće prema vašim kriterijma takvo što realizirati ili preferirate to dvoje odvojeno prezentirati?

– Uskoro pripremam izložbu u Novalji u Galeriji Era. Izložba će se sastojati od nekolicine staklenih slika i skulptura. Sigurna sam da ću izložiti i funckionalne, uporabne objekte također.

Kakvi su svjetski trendovi kad je riječ o kreiranju sa staklom bilo da je riječ o posudama ili miniskulpturama? Je li prisutan neodeco u kojem zlatna boja ima važnu ulogu?

– Živimo u izrazito eklektičnom svijetu, stoga danas ne postoji jedan dominantan stil u kreiranju sa staklom. Suvremeni trendovi, bilo da je riječ o posudama ili miniskulpturama, kreću se između funkcionalnog i skulpturalnog, pri čemu staklo sve češće postaje umjetnički objekt u prostoru.

Naglasak je na individualnom izrazu, organskim i fluidnim formama te vidljivom tragu ručnog rada. Boje i obrade su raznolike – od pastelnih i zemljanih tonova do bogatih nijansi i metalik detalja.

Zlatna boja i neodeco elementi jesu prisutni, ali više kao referenca ili suptilan akcent nego kao dominantan stil. U konačnici, suvremeno oblikovanje stakla obilježava sloboda miješanja stilova, povijesnih utjecaja i osobnih interpretacija, što upravo eklekticizam čini njegovom najvećom snagom.

Foto: Andrea Anić

BAUHAUS POLAZIŠNA TOČKA

Kad su u pitanju uporabni predmeti, koji stil ili epohu volite: artdeco, Bauhaus, skandinavski stil ili japanski minimalizam?

– Kad je riječ o uporabnim predmetima, Bauhaus je moja polazišna točka stvaranja još od diplomskog rada naslovljenog »Funkcionalna skulptura ili sve je skulptura«.

Taj me pristup i dalje snažno određuje jer briše granicu između umjetnosti i dizajna te funkciju ne doživljava kao ograničenje, već kao polazište za oblikovanje.

U tom smislu, uporabni predmet za mene uvijek nosi skulpturalnu vrijednost – forma, proporcija i materijal jednako su važni kao i njegova praktična svrha.

Iako cijenim i druge epohe i estetike, Bauhausov način razmišljanja ostaje konstanta u mom radu i temelj iz kojeg se dalje razvijam. Skandinavski i japanski minimalizam također su ogromni diskurzi za sebe iz kojih se da puno naučiti.

Za kraj nam otkrijte kakve su vam želje i planovi za nadolazeće razdoblje?

– Planirati mogu do jedne granice u ovom nepredvidljivom svijetu, tako da su kratkoročno tu radionice, razni natječaji na koje se prijavljujem, poslovne suradnje i narudžbe i vlastito tehničko usavršavanje kojeg nikad nije dosta.

Foto: Matea Zeman