Premijera mjuzikla »Priča sa Zapadne strane« na pozornici HNK-a Ivana pl. Zajca zatekla je riječko gledalište svojom izvrsnošću, ali ne samo zbog produkcije riječkog ansambla, već i zbog motivacije svih koji su se u njemu našli.

Pred nama je sugovornica koja je ozračila, obojila ili kako god to riječima pokušali oblikovati, scensku izvedbu koju je osmislila u bojama, tkaninama i pokretima. Sve to je istaknuta hrvatska kostimografkinja, Riječanka Manuela Paladin Šabanović, umjetnička voditeljica kostimskog odjela u »Zajcu«, oblikovala u ovoj predstavi kroz kostime.

Manuela Paladin Šabanović ime je koje nosi brojne kazališne kostimografije u riječkom HNK-u gdje je na stalnom angažmanu od 2011. godine, ali i brojne izvan njega.

Profesionalni put je započela studijem kiparstva na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci, da bi se onda orijentirala na scenografiju koju je diplomirala u Rimu (IED), a onda je sve dovršila diplomom modelizma visoke mode pri Institutu Callegari.

Autorica je kostima za više od 100 predstava kod nas i u inozemstvu, dobitnica je Hrvatske nagrade za kostimografiju 2017. za balet »Glembajevi«, a bila je i nominirana 2018. i 2021. Suautorica je kostima za nastup riječkog benda Let 3 na Eurosongu s pjesmom »Mama ŠČ«.

“Priča sa Zapadne strane”

Svaki medij ostavio trag

Mjuzikl »Priča sa Zapadne strane« oduševio je publiku, pretpostavljam kako je to za vas bio golem posao s obzirom na to da je pozornica bila ispunjena izvođačima. Je li vam izazovnija scena s puno izvođača ili su vam draže one s manje izvođača?

– Obje situacije imaju svoj ritam i čar. Scene s puno izvođača zahtijevaju preciznu organizaciju i osmišljavanje vizualne cjeline koja diše u ritmu priče, jer treba uskladiti veliki broj kostima, voditi računa o funkcionalnosti, brzim promjenama i vizualnom jedinstvu ansambla. No, upravo zbog toga nude mogućnost stvaranja snažnog vizualnog dojma, prave eksplozije boja, pokreta i energije.

S druge strane, manje scene omogućuju dublje ulaženje u karakter lika kroz kostim. Tada mogu više pažnje posvetiti tkaninama, kroju i detaljima koji govore o unutarnjem pejzažu lika. Te nijanse su često suptilne, ali imaju snažan emocionalni učinak.

Možete li nam ukratko opisati vaš doživljaj likova, kostima u ovoj modernoj ljubavnoj priči, čime ste se povodili, inspirirali pri izradi kostima?

– Kako se radi o licenciranoj produkciji, vizualni aspekt, uključujući kostime i scenografiju, mora biti usklađen s uputama nositelja prava. Uvjet je bio da kostimi odražavaju američku kulturu 1950-ih, što je postavilo jasne granice, ali i ostavilo prostor za osobnu interpretaciju unutar njih.

Inspiraciju sam crpila iz istraživanja epohe, od svakodnevne mode i urbanih bandi do položaja portorikanske zajednice u New Yorku. Zanimao me je ne samo vizualni kod vremena, već i socijalna dinamika – način na koji su ljudi živjeli, komunicirali, kako su se pozicionirali u društvu. Ključ za mene uvijek leži negdje između informiranosti i intuicije. Ne želim doslovno rekonstruirati povijest, već uhvatiti duh vremena i pretočiti ga u oblik koji može rezonirati sa suvremenim gledateljem.

Studirali ste scenografiju pri Europskom institutu za dizajn u Rimu, a onda ste diplomirali kiparstvo pri Akademiji u Rijeci, te modeliranje visoke mode pri Institutu Callegari u Labinu. Privlači vas trodimenzionalnost – biste li znali definirati zbog čega?

– Moj je put bio isprepleten različitim medijima i svako je iskustvo ostavilo trag. Oduvijek me privlačilo razmišljanje kroz prostor, oblik koji se može osjetiti, dotaknuti, fizički doživjeti. Volim kada stvaranje uključuje taktilnost. U kostimografiji sam pronašla savršenu ravnotežu, onu koja prirodno objedinjuje sve moje afinitete od skulpturalnog razmišljanja, osjećaja za pokret, kao i naraciju i konačno emotivni sloj odjevnog predmeta.

“Sunset Boulevard”, Foto: Dražen Šokčević

Pronaći pukotinu

Koliko vam je zanimljiv pokret, naime kostimi osim vizualnog koncepta moraju biti i funkcionalni. U tom smislu, je li lakše raditi kostime za izvođače koje poznajete?

– Pokret mi je iznimno važan aspekt kostima. Kostim ne postoji sam za sebe, već u funkciji tijela koje se kreće, diše, izvodi. Zato je funkcionalnost jednako važna kao i vizualni identitet.

Lakše je raditi s izvođačima koje poznaješ, ali ne zato što je to nužno jednostavnije, nego zato što ih učestalo odijevaš pa s vremenom razviješ intuitivno razumijevanje njihova tijela, načina kretanja i osobnosti. S druge strane, iskustvo te nauči brzo čitati figuru i prepoznati što će kome pristajati, kako oblik kostima može estetski podržati tjelesnost izvođača, ali i pojačati izražajnost same izvedbe.

Često surađujete i izvan matične kuće, kao i izvan Hrvatske. Kako ste započeli te suradnje i koliko su ti povremeni izleti važni za vaš kreativni napredak?

– Rad izvan matične kuće, kao i izvan Hrvatske, ima za mene iznimnu vrijednost, ne samo profesionalno, već i kreativno. Te suradnje najčešće su započele prirodno, kroz preporuke, poznanstva i prethodne projekte. U ovom poslu sve se temelji na povjerenju i prepoznavanju senzibiliteta pa jednom kad se dogodi dobra suradnja, često iz nje proizađu nove prilike.

Takvi povremeni »izleti« izvan poznatog okruženja uvijek me kreativno osvježe. Susret s drugačijim estetikama, produkcijskim procesima i kulturnim kontekstima tjera me da razmišljam izvan ustaljenih okvira. Svaki novi projekt ujedno je i nova lekcija o radu, komunikaciji, ali i o vlastitim granicama i mogućnostima. Ti izazovi su ono što me održava budnom i znatiželjnom.

Vratimo li se HNK-u »Zajc« gdje ste već petnaest godina, smatrate li da ste dobili dovoljno prostora da se iskažete, ipak ste potpisali brojne kostimografije, od baleta, opere, drame…?

– Imala sam sreću raditi s redateljima koji su mi vjerovali i dopuštali da se izrazim. Ali naravno, svaka institucija ima svoje granice i strukture koje nisu uvijek otvorene za propitivanje.

Unatoč tome, trudila sam se u svakom projektu pronaći pukotinu kroz koju se može unijeti nešto autentično. Kroz tih petnaest godina radila sam na brojnim predstavama i svaka od tih produkcija bila je prilika da istražim različite estetske jezike i pristupe. Upravo ta raznolikost me stalno tjera na istraživanje i rast, što je, vjerujem, privilegij svakog umjetnika.

»Priča sa Zapadne strane« nije vaš prvi mjuzikl, radili ste i kostimografiju za »Sunset Boulevard«. Koliko vam se sviđa forma mjuzikla, jer iz perspektive kostimografije čini se prilično izazovnom i razigranom?

– Radila sam na nekoliko mjuzikala, uz »Sunset Boulevard«, tu je i »Ljepotica i zvijer« u zagrebačkoj Komediji. Iako mjuzikl možda nije forma koja mi je najbliža po senzibilitetu, moram priznati da me iz kostimografskog aspekta uvijek iznenadi prostorom koji otvara za likovni izraz. Upravo zbog brojnosti izvođača i snažne scenske dinamike, mjuzikl omogućuje bogatu igru bojom, volumenom i pokretom. Takva vrsta izraza omogućuje kroz kostime graditi razigrani vizualni ritam koji podupire energiju predstave.

“Pepeljuga”, Foto: Milan Đekić

Unutarnja istina lika

Što bi bila vaša definicija »dobrog kostima«?

– To je kostim koji ne vrišti, ali ostaje u sjećanju. Ne odvlači pažnju s izvedbe, ali suptilno podržava lik, atmosferu i ton predstave. Dobar kostim nosi unutarnju istinu lika – bilo kroz boju, kroj, teksturu ili način na koji se kreće. On omogućuje izvođaču slobodu, a gledatelju da vidi i osjeti više nego što je rečeno.

Kako, odnosno kada, u kojem dijelu stvaranja vizualizirate scenu? Koji su vam elementi nužni za to?

– Već pri prvom čitanju javljaju se slike, mutne, intuitivne, ali snažne. One stvaraju emocionalni okvir. Kroz razgovore s redateljem i ostatkom tima te slike se počnu kristalizirati.

Paralelno kreće i istraživanje, povijest, društveni kontekst, likovne reference, sve što može podržati vizualni kontekst i emocionalnu preciznost. Taj proces nikada nije linearan.

Skice nastaju postupno, slojevito, kao odgovor na tekst, lik, prostor i glazbu. U tom smislu, suradnja sa scenografom mi je od presudne važnosti. Zajedno gradimo vizualni identitet predstave i trudim se da se naši elementi podržavaju i tvore cjelinu.

Zaigrate li se ponekad, nadiđete li razinu očekivanog? Što vas najviše iznenadi u procesu stvaranja?

– Zapravo se uvijek iznova učim kako ostati zaigrana. Tu zaigranost želim čuvati, jer iako s vremenom razviješ svoj rukopis, ne želiš da on preraste u maniru. Važno mi je da ostanem otvorena, znatiželjna, da svaki novi projekt gledam kao priliku za neko otkriće. U praksi to često nije jednostavno.

Kratki rokovi i ograničeni budžeti znaju suziti prostor za eksperiment i učiniti proces iscrpljujućim. Ali, istina je i da ponekad upravo ograničeni uvjeti potaknu najautentičnije ideje. Kad te okolnosti stisnu sa svih strana, kad ne ostane ništa osim instinkta i one osnovne iskrene namjere, tada odbaciš suvišno, i ostane samo ono što stvarno nosiš u sebi. A to, paradoksalno, često bude i najbolje.

“Hamlet”, Foto: Zajc

Razmišljam slojevito

Pratite psihologiju lika, ali i osobnost izvođača. Kako spajate to dvoje?

– Razmišljam slojevito: tko je lik, tko je izvođač, i što kostim može biti između njih. Izvođač donosi svoje tijelo, ritam, temperament, a to često preusmjeri sve što si planirala. I to je u redu. Kostim mora znati slušati. Mora ostaviti prostor za nepredviđeno. Jer tu, u tom međuprostoru, često nastaje kazališna magija.

Odrasli ste uz oca, također umjetnika, Brunu Paladina. Koliko je to dodatno otvorilo vaše poglede?

– Suživot s umjetnošću od malena otvorio mi je pogled, ne samo prema vizualnom izrazu, već i prema načinu na koji se promatra svijet. Odrastati uz tatu koji stalno stvara, gledati ga kako danima živi s jednom idejom, pa je odbaci i krene ispočetka, to me naučilo strpljenju, predanosti i vjeri u proces.

Naučilo me gledati pažljivije, slušati dublje i prihvaćati nesavršenosti kao dio puta, ali i koliko hrabrosti treba za iskren izraz. Naučila sam da umjetnost nije glamur ni krajnji rezultat, već svakodnevna odluka da vjeruješ vlastitom pogledu i da mu se iznova vraćaš, čak i onda kad sumnjaš.

Što je za vas općenito najvažnije u odnosima, mislim na privatne, ali i poslovne?

– Iskrenost i povjerenje. Volim kad se može razgovarati otvoreno, ali s lakoćom. Kad postoji prostor za humor, i kad usred kaosa možemo zajedno stati i nasmijati se, onda znam da je odnos zdrav i da ima temelj.

Reklo bi se da ne lomite kičmu ni pred kim ni pred čim, za prošlog mandata ravnatelja Blaževića bili ste jedna od manjine koja se javno oglasila primjedbama. Smatrate li da je uvijek dobro iznijeti stav?

– Ne mislim da treba stalno isticati stav, ali vjerujem da kad vidiš nešto što osjećaš kao nepravdu ili štetu, ne treba šutjeti. Ne zato da bih bila protiv, nego zato što mi je stalo. Stav ne mora biti sukob, on može biti pokušaj da nešto objasniš, da započneš dijalog. A dijalog, čak i kad nije ugodan, često je jedini način da se nešto pomakne.

Iz današnje perspektive, što je najviše usmjerilo vas prema umjetničkom opredjeljenju i što vas najviše oblikuje kao umjetnika?

– Odmalena sam bila okružena umjetnošću, ali ono što me zadržalo na tom putu je znatiželja. Potreba da stvaram, istražujem, povezujem vanjski i unutarnji svijet kroz kreativnost. Kazalište mi je otvorilo upravo takav prostor, a kostimografija postala moj stvaralački jezik, medij kroz koji komuniciram ono što se ne može reći riječima.