Modna dizajnerica, pokretačica branda Mala Velika moja Irena Šekez Sestrić već se prije dvadesetak godina, kao studentica stomatologije, odlučila za modu. Sve je započelo šegrtovanjem u jednom zagrebačkom ateljeu. Moda i krpice oduvijek su je privlačile. Za nju to nije bio samo dobar odabir trendi komada, već izraz njezinih raspoloženja, stavova i lifestyla.

Kao odličnoj studentici, sva su joj vrata bila otvorena, ali ipak Irena nikada nije svoju diplomu objesila na zid neke stomatološke ordinacije. Priznata 42-godišnja dizajnerica u svom zagrebačkom stanu stvara kreacije za male i velike, za svaku prigodu, od romantičnih vjenčanja do otkačenih maskenbala.

Prvi sari

Proljeće modnim kreatorima i dizajnerima donosi gužvu, kakva je situacija kod vas, je li post-COVID proljeće specifičnije, gužvovitije?

– Gužva je uvijek, svako proljeće, neovisno o COVID-19. To je dizajnerima sezona, uključujući i prosinac. Ne mogu reći da sam nešto posebno osjetila COVID-krizu, i tad je bilo posla. Ali sad ga ima preko glave!

Imate li neke posebne narudžbe, nešto što za vas predstavlja poseban izazov, ili je to svaka nova narudžba?

– Upravo šijem sari, indijsku žensku tradicijsku nošnju, za jednu Indijku koja će ga nositi kao gošća na vjenčanju svog brata u Indiji. Nikada ranije to nisam radila, postoji puno pravila oko dimenzija, kako se sari mota i nabire, gdje se kači za suknju… I u svim tim pravilima treba naći manevarskog prostora za dizajn, pomak, a da se zadovolji forma. To mi je trenutačno veliki izazov i jako me veseli…

Zalažete se za odjeću koja se izrađuje po narudžbi, no ipak je sve veća poplava jeftine street mode koja zaživi tek jednu sezonu. Što biste naveli kao glavni razlog tomu?

– Kapitalizam i konzumerizam. Neko novo vrijeme u kojemu je sve instant, sve je odmah dostupno, to je, nažalost, imperativ današnjice, i ne samo u modi. Kvaliteta ima vrlo male šanse u odnosu na kvantitetu, jer zahtijeva vrijeme, rad, strpljenje i posvećenost. Došlo je vrijeme kada se bilo što na što se treba čekati otpisuje u startu.

Ljudi nemaju više niti tu svijest niti strpljenje. Žele sve sad i odmah, a kad se to potroši, a troši se brzo jer je nekvalitetno, opet ide sve novo- sad i odmah. Tako se gomilaju i odbacuju i odjevni predmeti, aparati i na koncu međuljudski odnosi. Sve se baca, nitko ništa više ne popravlja.

Život odjeće

Koliko dugo može neki odjevni predmet živjeti u nečijem ormaru, kad i zbog čega prestaje biti nosiv?

– Ovisi o tome od kakvih je tkanina i kako je izrađen. Poliesterske haljine će nas sve nadživjeti! Odjeća od prirodnih materijala može trajati generacijama ako se dobro održava i čuva od moljaca, jer moljci nisu glupi da jedu plastiku. Imam jedan vuneni kaput od bake koji je star barem 60 godina i dan-danas ga nosim. Sašiven je kako se nekad šivalo i zadržao je i oblik i formu.

Nedavno ste imali i »čistku« u ormaru te rasprodali neke svoje odjevne predmete. Po kojem principu ste ih se odrekli? Imate li neki savjet kako se riješiti starih komada odjeće kojima svi pomalo robujemo?

– Princip je bio: sve što nisam obukla u zadnje dvije godine, poklanjam, prodajem ili dajem u Caritas, ovisno o stanju odjeće. Svi mi imamo sindrom ‘neka ostane, s nečim ću to jednom iskombinirati kad smršavim, udam se, rastanem se, rodim, promijenim posao…’ Nećete! Vjerujte mi!

Prošle godine pisali ste vrlo zanimljivu kolumnu o kulturi odijevanja, razmišljate li je možda i ukoričiti?

– Trenutačno ne, jer nemam vremena. Ali, u perspektivi, tko zna.

Zašto je važno poštovati modna pravila? Jesu li to možda neki zastarjeli stavovi?

– Pravila se ne moraju slijepo poštovati, ali moraju se znati, kako bi se mogla kršiti s pokrićem. Ne mislim da je to zastarjelo. To nisu modna pravila, to je sastavni dio bontona, kulture ophođenja, a odjeća je neverbalno sredstvo komunikacije.

Što biste rekli, kako s poznavanjem modnog bontona stoje mlađe generacije? Mislite li da bi bilo zainteresiranih za uvođenje bontona ponašanja i odijevanja kao fakultativni ili obavezni predmet u školskom rasporedu ili kao neki tečaj?

– Mislim da se ponašanje primarno uči kod kuće. To su neke stvari koje se prenose s generacije na generaciju. Ako vam nitko u djetinjstvu nije tupio »obavezno pozdravi, digni se starijima, skini šešir kad ulaziš, pridrži joj kaput, donesi cvijeće kad joj prvi put dolaziš u posjet…« onda ni vi to nećete moći prenijeti svojoj djeci. I to nije staromodno!

To je lijepo, što god tko mislio o tome. Od manira se uglavnom ograđuju oni koji ih nemaju. Nemam ništa protiv bontona u školama, dapače, ali nisam sigurna koliko bi za to bilo interesa.

Kad smo već kod modnog bontona, koji bi, prema vašem mišljenju, bili »must have« komadi u garderobi svake žene, odnosno muškarca?

– Dobar kaput, dobro odijelo i dobre cipele, vrijedi i za muškarce i za žene.

Boje, ne uzorci

Kako biste opisali svoj stil? Volite nositi boje, ali ne volite biti šareni…

– Da, volim boje, ali ne volim uzorke. U obzir dolaze eventualno geometrijske forme na tkanini, karirano i pepita. Ali ako me ikada vidite u cvjetnoj haljini na volane, možete biti sigurni da mi nije dobro. Mislim da uzorci poništavaju formu. Draža mi je kombinacija različitih tekstura iste boje ili jednobojni odjevni predmeti različitih boja kombinirani zajedno.

Ovog proljeća kolekcije su izrazito šarene, sviđa li vam se to?
– Ne sviđa mi se.

Što za vas znači modni trend, ipak se donekle moraju pratiti, zar ne?
– Paaa… ne. Ako netko ima svoj stil koji njeguje godinama, koji mu dobro stoji i u kojem se dobro osjeća, trendovi ga uglavnom ne zanimaju. Modni trend meni ne znači apsolutno ništa.

Kreirate i za djecu, koliko narudžbi odradite godišnje i kako ste započeli s kreiranjem za djecu?

– Šivala sam svojoj kćeri od rođenja. Svaki rođendan, kazalište, izlazak, maskenbal – nova haljina. Pa se toga skupilo (smijeh). Manje je narudžbi za djecu, jer djeca to brzo prerastu. Ali za neke posebne prilike ih i dalje ima. Čuvam sve kostime koje sam kćeri šivala za maškare. Šivala sam ne samo njoj, već i njezinim prijateljima.

U tome sam se baš ‘iživljavala’, tako da je bila i Ana Karenjina, i Madam Butterfly, i Frida Khalo, i Cruella deVil, a oni grof Vronsky i Freddie Mercury. S kostimom Fride Khalo osvojile smo prvu nagradu za najbolji kostim na maskenbalu u zagrebačkom HNK-u 2017. godine, a nakon kostima Cho Cho San iz opere Madam Butterfly bile smo pozvane u japansku ambasadu na njihovu tradicionalnu ceremoniju čaja. Obožavam maskenbal!

Njoj se to više ne da, dosadilo joj je kostimiranje, pa sad kostimiram samu sebe. Ove godine sam bila barunica Charlotta Castelli Glembaj, a nekoliko godina ranije slika Renèe Magrittea »Sin čovjekov« (Son of a man). Imam u planu napraviti veliku izložbu svojih kostima….samo da ulovim malo vremena…

Odijelo od papira

Pročitala sam kako ste napravili odijelo od žutice, saznala sam da imate i odijelo od papira i suknju od vreća za smeće, što vas je inspiriralo za te kreacije: materijal, osoba ili prigoda? Što vas inače »pokrene«?

– Materijal. To mi je glavna inspiracija. Kako od nečega što nije materijal za odjeću napraviti odjevni predmet koji je nosiv i dobro izgleda. Odijelo od papira (tzv. retex, impregnirani papir) se ne pere, fleke se brišu gumicom ili korektorom za tintu, a gumbi su nacrtani flomasterom. Što ga više gužvate to bolje izgleda!

Ima li neka kreacija u kojoj biste se voljeli okušati a do sad niste imali prilike?

– Da! Voljela bih sašiti odijelo Fantoma u operi. Frak sam već šivala, ali nisam onu divnu dramatičnu pelerinu….

Koliko vam je potrebno za izradu jedne vjenčanice ili primjerice muškog odijela, zapravo što je najkompliciranije za izvesti?

– Sve ovisi o modelu. Ima jednostavnih i kompliciranih, i odijela i vjenčanica. Mislim da je najveća krojačka vještina potrebna da se sašije klasičan muški sako i kaput. Ne bih to nazvala kompliciranošću, nego baš vještinom. Tu se vidi tko je zanat svladao do perfekcije.

Radite li sve sami ili imate neku pomoć pri izradi?
– Sve radim sama. Od odabira tkanina, konstrukcije kroja, do krojenja i šivanja. Ja sam One man band…odnosno »One woman brand«!

Vaš atelje je u vašem stanu, može li se smjestiti život i posao u istom prostoru?
– Kao što vidite – može! Važna je dobra organizacija rada.

Davno ste odlučili stomatologiju zamijeniti dizajnom i modom, jeste li ikada požalili?
– Ne, nikada.