Definitivno smo regija s golemim potencijalom u proizvodnji autohtonih sorti vinove loze od kojih se proizvode vina što na najbolji način promoviraju ovaj naš kvarnerski prostor.

Osobno, veliki mi je izazov istraživati povijest vinogradarstva na našem području, na otocima, ali i na kopnenom području Primorsko-goranske županije. Svakako, kad god dobijem informaciju o pronalasku moguće zaboravljene sorte i u drugim dijelovima Hrvatske, s velikim se zanimanjem odazovem pozivu za pokretanje utvrđivanja njezine autohtonosti.

Iako može djelovati kako je nemoguće pronaći neki veliki broj gotovo zaboravljenih sorti, istina je suprotna. Iz dosadašnjeg iskustva mogu reći da je u našem kraju velik obim pronalazaka potencijalno autohtonih sorti i u većem dijelu je uistinu riječ o izvornim sortama, a manjim dijelom se radi o sinonimima, odnosno o sortama unesenim u lokalni ekosustav Kvarnera, istaknuo nam je Ivica Dobrinčić, agronom, rasadničar i vinar iz Vrbnika i jedan od hrvatskih vinskih znalaca u višeslojnom razgovoru čija je završnica bila na – Grobinšćini.

Foto Ivica Brusić Brujo

Ne, nije Dobrinčić na tom dijelu Primorja otkrio neku novu autohtonu sortu, ali jest prije mnogo godina Arisa Trahlića, jednog od najvećih vinskih kolekcionara, osobe koja posjeduje jako zanimljivu kolekciju ne samo hrvatskih, nego i etiketa iz bliže i šire regije.

– Uvijek kad se oduševim nekim otkrićem, Aris me pretekne spoznajama o tim vinima. Teško je naprosto naći tako strastvenog zaljubljenika u vina, predanog kolekcionara, ugodnog sugovornika o vinskim i drugim temama i nadasve dragog prijatelja u jednoj osobi, nastavio je Dobrinčić.

Riznica autohtonosti

Iako je s vinskim Indianaom Jonesom – nadimak koji je Dobrinčiću nadjenut s obzirom na to da je i on poput Harrisona Forda u jednom od najpopularnijih serijala u filmskoj povijesti, stalno u potrazi za izgubljenim blagom – o vinu uvijek zanimljivo razgovarati, ovog smo puta, u prvim danima inauguracije Kvarnera u Europsku regiju gastronomije, u fokusu imali enoscenu u tom značajnom procesu te refleksije na budućnost koje će implicirati sve ono što će se događati na kvarnerskoj eno-gastronomskoj sceni 2026. godine i dalje.

– Vinska scena nije nešto što se može mijenjati u kratkom razdoblju. Da bi se došlo do korjenitih promjena, treba najmanje desetljeće, a i više. Kvarner je prava riznica autohtonosti – zahvaljujući sastavnicama naših lokalnih ekoloških uvjeta možemo proizvesti odlično izbalansirana vina, autohtonih, ali i introduciranih sorti, odnosno, kako bi se to laički reklo, optimalnih odnosa kiselina, alkohola i tijela.

Generalno govoreći, sjevernije krajeve Hrvatske karakterizira naglašenija svježina vina, a južnije krajeve karakteriziraju vina izraženije topline kao posljedica viših alkohola.

Stavimo li se u okvire samostalne Hrvatske, jedno od najpopularnijih vina sa značajnim kvalitativnim iskorakom bila je upravo žlahtina s Kvarnera. Za primjer nam također može poslužiti afirmacija malvazije, ali i cjelokupne istarske poljoprivrede čiji su postignuti rezultati posljedica sustava postavljenog u Istri.

U takvim slučajevima međutim nije riječ samo o vinarstvu, nego o cjelokupnoj društvenoj zajednici i postavljenoj strategiji razvoja i zadanim ciljevima. Evo, i ova titula Kvarnera kao Europske regije gastronomije, svakako može biti dobar poticaj za daljnji razvitak vinarstva, ali i poljoprivredne proizvodnje ovog kraja općenito, kaže nam Dobrinčić.

Kad je Dobrinčićeva vinska priča u pitanju, nije riječ samo o vinogradima koji se nalaze u Vrbničkom polju, nego i o onima koji su »izašli« iz njega, a nalaze se na udaljenosti oko tri kilometra od Vrbnika, na optimalnoj visini od 225 metara nadmorske visine, položeni na osunčanoj strani Hlama, najvišeg vrha u Vrbniku.

Dobrinčićev vinograd na Hlamu

Iako su prije sadnje poduzete sve pripremne radnje – analiza tla, krčenje i melioracije krša i posađeni certificirani lozni cjepovi, je li uistinu riječ o jako dobroj poziciji ili ne, moglo se vidjeti tek prema reakciji vinograda u narednim godinama, odnosno u više uzastopnih berbi.

Danas se, s odmakom od 20 godina, sa sigurnošću može tvrditi da je ovaj položaj optimalan, zadovoljan je Dobrinčić.

U fokusu trojišćina

Sorta koja je Dobrinčiću sad u fokusu je i trojišćina, čijom je DNK analizom na nadležnom institutu u Njemačkoj dokazano da se radi o autohtonoj sorti, a potencijal joj je odličan, kako s kvalitativne strane tako i zbog činjenice da daje »moderno« vino koje može imati jako široki spektar konzumacije – kao mirno rosé vino, ali i kao pjenušavo i macerirano.

– Otkriće zaboravljene, ponekad i nepoznate sorte traži ponajprije pozitivnu i negativnu selekciju trsova na samom mjestu pronalaska, a sam broj pronađenih trsova je uglavnom jako mali i većim dijelom neiskoristiv.

Proizvodnja loznih cijepova, sadnja, višegodišnje ispitivanje ponašanja sorte, mini vinifikacija, a zatim i komercijalna proizvodnja, dug su i mukotrpan put koji traje i više od jednog desetljeća.

Sansigot je posljednjeg desetljeća komercijalna sorta dobro prihvaćena na tržištu. Njegov povratak u život je trajao punih 15 godina, od kad sam kolekcionirao pupove pronađene na Puntarskoj krasi i otoku Susku do punjenja u prve boce.

Znali smo mi da je riječ o odličnoj crnoj sorti, ali to smo morali i potvrditi kroz vinifikaciju. Sličan proces je bio i s oživljavanjem trojišćine. Prirodu se naprosto ne može ubrzati, niti je disciplinirati kako bi se ponašala po našim željama.

Premda, budimo iskreni, u tome i jest draž vinarstva – to što će ista sorta u različitim uvjetima i različitim godinama, dati drukčije rezultate. Priroda nas tako uči strpljenju i poniznosti.

Nadamo se da će iduće generacije dodatno spoznati potencijale autohtonih sorata i podariti nam još bolja vina, nepokolebljiv je Dobrinčić.

Foto Vedran Gašparović

Vraćamo se slavljeničkoj godini Europske regije gastronomije. Otvaraju se velike mogućnosti, jesmo li u svim segmentima za nju spremni? Osim vinara i restoratera, tu su i institucije sistema bez kojih nema značajnijih pomaka.

– Bolje upoznavanje i popularizacija kvarnerskih autohtonih sorti i izvan područja na kojem su uzgojene, jest primjerice ono što očekujemo od ove slavljeničke godine.

Time ćemo i mi sami dodatno spoznati vrijednost naših vina u očima konzumenata te njihovo pozicioniranje i na široj eno-gastrosceni. Slijedom toga očekujemo svakako i veliki pomak u zoni djelovanja institucija koje moraju biti osnovna pokretačka snaga da bi se došlo, konkretno, do prijeko potrebnog povećanja površina pod vinogradima što je, uz kvalitetu, uvjet za navedeno pozicioniranje.

Ove površine koje danas imamo su minijaturne, posebno i u kontekstu velikog broja malih pojedinačnih površina. Evo, za primjer – jarbola je naprosto »izmišljena« sorta za proizvodnju jako dobrih pjenušaca.

Može uspijevati i izvan svog ishodišnog, zvonejskog prostora, ali da bi postigla vidljiviju tržišnu poziciju, moraju joj se značajno proširiti nasadi. To dakako nije moguće očekivati od samih vinogradara.

Takva je situacija i sa svim drugim autohtonim sortama – sansigot, trojišćina, žumić – kao i s divjakom, koja je udio u poznatoj kupaži Kastavska belica. Možda je najbolja prilika za rješavanje nedostatka prikladnih površina za sadnju trajnih nasada uzimanje u zakup, koncesiju javne, državne zemlje.

Kada bi se to ostvarilo onda opet moramo uzeti u obzir probleme koji nastaju na investicijskom i financijskom planu podizanja tako velikih površina za vinogradare i vinare pojedince, gdje je opet potrebna podrška institucija, šire zajednice i konkretne političke odluke, jasan je istinski vinski znanstvenik Dobrinčić.

Eksperimentalan nasad

Da govori iz vlastitog iskustva, jasno je ne samo po njegovoj vinskoj listi na kojoj se nalazi nekoliko najboljih etiketa Primorsko-goranske županije, nego i temeljem saznanja i iskustava koja ima i šire od tog područja budući da je već spomenuti vinograd »izvan polja« na položaju Hlam podigao okrupnjavajući manje privatne površine.

Dobrinčići na okupu / Foto Vedran Gašparović

– Našalit ću se malo. Mada – možda i ne: širenje nasada vinove loze jako je dobra i demografska mjera. Supruga i ja smo roditelji četiriju sinova. Djeca se vežu za rad u vinogradu, vežu se za ono što ima čvrsto korijenje.

Dvojica su se već profesionalno orijentirala u vinskoj struci – studiraju vinarstvo u Poreču i Udinama i apsolutno je jasno kako ih mi, kao roditelji, nadamo se, kao i oni sebe sami, vidimo u nastavku života u našem Vrbniku.

Iako je drugo dvoje djece na studijima muzikologije i informatike, smatram da je vinogradarsko-vinarska djelatnost takva da se mnoga zanimanja mogu ukomponirati u taj posao.

Nasad o kojem smo razgovarali, Hlam, je svakako komercijalan, ali u velikoj je mjeri još uvijek i eksperimentalan. S vremenom se dokazuje da su sve pretpostavke o njegovom potencijalu bile ispravne, a ono što bi trebalo uslijediti je značajno širenje vinogradarskih površina na tom području.

U našoj regiji postoje tisuće hektara zemljišta koja bi se mogla privesti vinogradarskoj, ali i drugim poljoprivrednim djelatnostima, što bi svakako doprinijelo i turizmu i gastronomiji i svakako jačanju destinacije.

Da bi se to ostvarilo, definitivno mora biti uključena šira zajednica. Vratimo li se obilježavanju 2026. kao europske godine gastronomije na Kvarneru, inicijativama TZ-a Kvarnera i Udruge Kvarner Wines, kao i institucionalnim izjavama našeg novog župana Ivice Lukanovića – ovo je godina koja mora pokazati jesmo li krenuli u promjene ili ne.

Foto Rino Gropuzzo

Zakup zemljišta bi morao biti na 50 i više godina, što bi značilo da je to posao ne samo za našu generaciju, nego i proces u kojem će se realizirati i naša djeca i unuci.

Ostanak naše djece na toj zemlji, u tim vinogradima, maslinicima, voćnjacima i povrtnjacima, na farmama, na moru… i u djelatnostima koje proizlaze i nadograđuju se na njih, osnivanje mladih obitelji i ostanak i njihove djece na našoj djedovini, postaje i ostaje najveće bogatstvo za lokalnu zajednicu.

Vrbnik i njegovi vinogradari i vinari su svojim dosadašnjim nastojanjima, vizijama, znanjem, napornim radom i odricanjem pridonijeli tim stremljenjima – jako je puno naše djece na studijima ili je već diplomiralo eno i srodne discipline, posjedujemo i tehniku i tehnologiju kojima smo sposobni značajno povećati proizvodnju koja će se bez ikakvih problema plasirati na samom Kvarneru.

Mogućnost dobivanja u zakup državnog zemljišta te ubrzavanje procedure dobivanja istog, izrada strategije razvoja uz uključivanje struke i zajednice, koja bi obuhvatila proces od primarne poljoprivredne proizvodnje preko prerađivačkih djelatnosti do vidljivog konačnog, lokalnog proizvoda s nadogradnjom u uslužnom sektoru, bila bi osnova za gospodarski iskorak i vidljive rezultate te dijelom i doprinos svekolikom napretku cijele lokalne zajednice, jasan je Dobrinčić.

Nužno povećanje

Porazna činjenica je i ne samo minijaturni udio PGŽ-a u ukupnoj proizvodnji vina u Hrvatskoj, nego i ona prema kojoj, unatoč dakle silnom sortnom i svakom drugom potencijalu, Hrvatska proizvodi manjinu potrebnog vina.

– Udio poljoprivredne proizvodnje se mora u strukturi ukupne proizvodnje svim nastojanjima bitno povećati jer je uistinu porazna činjenica koliko hrane uvozimo da bismo zadovoljili potrebe, posebno u turizmu.

Ako se nastave tako loši trendovi, tada bilo kakva nastojanja i rad na revitalizaciji starih sorata nemaju smisla jer se one ne mogu dovoljno valorizirati i ne mogu doživjeti svoju afirmaciju ako je ukupna slika tog sektora loša.

Čemu saznanja da sansigot, trojišćina, divjaka, jarbola i druge sjajne autohtone kvarnerske sorte vinove loze imaju fantastičan potencijal, ako nemamo cjelokupni sustav neophodan za njihov razvoj i rast.

Ja osobno ostajem koncentriran na istraživanje lokalnog sortimenta, na nastojanja u širenju područja pogodnih za sadnju, stvaranje uvjeta kako bi moja djeca i njihova djeca bila u vinogradima svog oca i djedova.

Današnjih 40 tisuća trsova, odnosno do 100 tisuća litara vina u našoj proizvodnji dovoljno je za život, ali ne i za razvoj – potencijala ima naravno za mnogo više. Potpuno ista misao vodi me i za cjelokupnu vinsku proizvodnju na Kvarneru.

Slikovito rečeno, s obzirom na to da su kvarnerska vina nagrađivana na najznačajnijim natjecanjima i cijenjena kod konzumenata, imamo ferrari u kojem se danas nalazi motor fiće, što znači da smo u još intrigantnijoj situaciji nego da imamo u cijelosti samo fićo, nasmijao se, inače i više nego ozbiljni Dobrinčić.

Indiana Jones iz Vrbnika nastavlja potragu za izgubljenim trsovima, nastavlja pronalaziti pogodne državne terene idealne za desetke, stotine novih hektara pod vinogradima – žlahtinom, sansigotom, trojišćinom, jarbolom, divjakom…

Još da se Indiana Jones pojavi u županijskim zemljišnim odjelima i pronađe hektare zemljišta za moguće buduće nasade i da se isti dodijele vinarima koji ih žele i to bi bio, uz postojeće vinograde, uistinu i bez ikakvih iluzija doprinos demografskoj obnovi.

Švicarski križanac rizlinga i žlahtine

Posebno sam ponosan da poznato švicarsko vino, autorski znanstveni rad, muller thurgau u svom jednom dijelu postojanje duguje – žlahtini. Iako se tako dugo nije mislilo, vino koje je stvorio Herman Müller u švicarskom kantonu Thurgau – graniči s Njemačkom i Lihtenštajnom uz poznato jezero Boden – nije križanac rajnskog rizlinga i zelenog silvanca nego – rizlinga i žlahtine.

S obzirom na to da je ta sorta omiljena u nizu srednjoeuropskih država, upravo popularizacijom priče o žlahtini kao njezinom ishodištu mogli bismo učiniti mnogo za općenitu afirmacije vina s Kvarnera i iz Hrvatske, razmišlja Dobrinčić.

Bogati autohtonim sortama

Cijela Hrvatska je nevjerojatno bogata autohtonim sortama. Kad pomislite da ste sve detektirali, da iako niste razvili pojedinu sortu imate precizna saznanja o njoj, pojavi se tako – palagružanka.

Ona se istina danas uzgaja i razvija na Visu, ali neprijeporno je dokazano kako joj je ishodište taj minijaturni otočić poprilično udaljen od matične općine Komiža.

Dislociranost otoka, specifična klima jer riječ je o pučinskom škoju, kao i nekadašnje stanovništvo koje ju je uzgajalo, bili su dovoljni da se sačuva kao osebujna, posebna i autohtona sorta.