Kuharice se rado pišu i rado kupuju. Ima ih svakakvih, usko specijaliziranih i sveobuhvatnih, stručnih i posve amaterskih, povijesnih i onih što su zagledane u budućnost, baš kao i onih krajnje osobnih i sentimentalnih.

Karmela Vukov-Colić je međutim odlučila napisati kuharicu kojom se kupuje vrijeme. Njena kuharica »Dolce vita« uistinu nam daruje vrijeme i to ne samo zato što se ništa tu ne spravlja dulje od 45 minuta.

– Da, daje ti vrijeme – smješka se na ovu našu opasku Karmela.

Nije njoj prvi put da se našla na terenu kuharica. Ona prva imena »Kuhinja života«, što ju je sama izdala i koja se munjevito rasprodala, isplela je priču o obitelji, tradiciji, receptima što se s koljena na koljeno prenose, jelima što se sporo kuhaju. Ova druga kani svijetu pomoći da, štono bi se reklo, na tren stane i uhvati zraka.

– Iz vlastite sam je potrebe napisala, jer sam shvatila da nas je svakidašnjica stvarno počela mljeti, da ne živimo više onim tempom kojim smo živjeli prije 30 godina. Naši su stari govorili: »Eee, bilo je bolje u moje doba.«

Tko zna je li bilo bolje, ali stvarno smo drukčije živjeli prije 30 godina nego što danas živimo, bar ja živim drukčije. Skačući između tri posla, trčeći i jureći sto na sat, shvatiš da nemaš vremena kuhati fina stara jela koja su kuhale naše bake svaki dan – priča Karmela.

Tjedan za brzaka

Nema se vremena recimo za sarme, za onaj bolonjez što se satima krčka. Eventualno se gdjekojim vikendom, blagdanom, napravi kakva pašticada.

– Preko tjedna kuhamo na brzaka. Pa sam odlučila takve recepte ‘na brzaka’ staviti u knjigu – objašnjava Karmela.

Samo, nije knjiga nastala ‘na brzaka’, ni preko noći. Ima za to posve logičan razlog.

– Knjiga je nastajala kroz jedan duži period, jer kako bi nešto svojoj djeci skuhala i stavila na stol, tako su morali čekati dok ja to ne fotografiram. Tek smo onda smjeli jesti – smije se Karmela.

Evo i na koricama lijepo piše da je autorica fotografija ista kao i autorica teksta. Naš fotoreporter Davor na kvalitetu snimljenog i nema primjedbi, dapače.

– Malo sam se ispraksirala, mada mi je tu, to moram reći, pomogla i moja Jasminka Habek, kolegica koja je napravila sve fotografije za moju prvu kuharicu. Ni ona nije profesionalna fotografkinja, nego amaterska, ali smo se baš tu našle – kazuje Karmela.

Da se pak ona izvješti što se kuharica tiče, pomogla je i činjenica da je osim svoje dvije, radila na još nekim kuharicama za života.

– To je »Kuhinji svete Hildegarde za svaki dan« za Laudato televiziju, pa dvije kuharice u Dugom Selu gdje sam direktorica Turističke zajednice. U Dugom Selu imamo projekt očuvanja nematerijalne baštine »Dugoselski spomenar« i napravili smo dvije kuharice kojima predstavljamo grad kroz njegove ljude i njihove recepte. Tako da imam malo utakmica u nogama – veli Karmela.

Tih utakmica nešto ima, ma se važnije čine one odigrane u kuhinji za štednjakom. Koliko je samo njih i kad ‘bitka’ počinje!? I otkud potreba za tim bitkama!?

– Čovjek koji ne voli jesti, ne voli ni život! Ne voli ni živjeti! Eto – na to će rezolutno Karmela.

Desert za srce

Kolika i kakva zna biti ljubav prema dobrom jelu, odnosno koliko dobro jelo jest ljudskom biću drago, ilustrirala je ona u knjizi i biranim citatima pred svako od poglavlja.

– Zadnji je onaj moje kćeri koja je rekla da desert ide u srce, a ne u želudac, ha, ha, ha. To nam je izgovor za sve slatko koje pojedemo. Čini mi se da uvijek treba biti neka priča uz kuharicu.

Moja prva kuharica »Kuhinja života« je stvarno naša obiteljska priča i ona je puna naših obiteljskih fotografija i mojih tekstića koji nemaju veze s kuhanjem, ali imaju veze s mojim sjećanjima.

Poglavlja su njena Zagreb, Dalmacija, Moslavina i Slavonija, Putovanja, Blagdani, totalno drukčije nego u ovoj kuharici. A ova mi se čini zgodna da bude lakše svakom tko razmišlja što bi sutra skuhao, pa još da bude brzo, da se namirnice mogu kupiti u kvartu na placu ili dućanu i da ne uzme puno vremena. Takva je ovo kuharica – poručuje Karmela.

I nema u ovoj kuharici podjele na muškarce i žene, svima je dano da se uhvate štednjaka. To je dobro, a dobro je bome i to da se tu ne robuje mjerama, već se sve dozira preko šalice i žlice. Lijepo uostalom na početku piše koliko čega stane što u jednu šalicu, što u žlicu punu do vrha.

– Ja znam reći da kuham odokativno i od srca, odokativno i odsrcativno, ha, ha. Kućnu vagu nisam upotrijebila ne znam koliko dugo, sve je otprilike na žlice, pa ako je recimo 150 grama brašna, ja to u žlicama. Tako je brže, pa sam i te svoje mjere prenijela na početak kuharice da bi bitno pojednostavila stvari – ne dvoji Karmela.

Još nešto tu upada u oči onome tko će kuharicu makar prolistati, recepti koji su nesumnjivo posljedice svih tih silnih putovanja po svijetu one koja putovati voli.

– Normalni ljudi se s putovanja vraćaju s magnetima, ja se vraćam s loncima, začinima, receptima, pomagalima za kuhanje. Gdje god idem, ako imam neko slobodno vrijeme, odem na neki tečaj kuhanja tradicionalne kuhinje.

Kuhala sam u Kambodži, i na Baliju, u Italiji, Francuskoj… Veliki mi je gušt vidjeti kako domaći ljudi kuhaju po domaćim receptima. I naravno da neka od tih jela uđu u moju kuhinju.

Djeca su bila mala kad su mi rekla: »Mama, je li ti znaš da normalni ljudi kuhaju nedjeljom pohano, pire krumpir, salatu i juhu. A ne ko mi, sushi, curry… – smije se Karmela.

Bakina kuhinja

Što li je onda u nje prvo bilo, kuhanje pa putovanja, putovanja pa kuhanje, ili je nešto treće bilo prvo i preče, recimo televizija i voditeljski posao po kojoj je posvuda znana!?

– Prvo je bilo kuhanje, definitivno. Imala sam četiri, pet godina kada mi je moja baka u Moslavini dala jaja, brašno i malo vrhnja. Mijesila sam to na dvorištu i onda smo ispekli kekse.

Ti keksi su bili neslani i tvrdi, ali kada je došao s posla, moj djed ih je jeo kao najveću deliciju koju mu je unuka pripremila. To je valjda bilo prvo što sam skuhala, sjeća se Karmela.

Sjeća se da je u toj bakinoj kuhinji smjela sve, da ja tamo učila i palačinke preokretati u tavi koliko god da su padale naokolo.

– A onda sam svoj prvi ozbiljni ručak mami i tati skuhala u prvom razredu osnovne škole. Sjećam se, bio je to recept iz nekog dječjeg časopisa, teleći odresci u vrhnju. Pamtim k’o danas – kazuje Karmela.

Stvar je, reklo bi se, krajnje jednostavna, ona samo voli kuhati i to toliko da ni za ovogodišnji božićni domjenak u TZ-u Dugo Selo neće biti naručenog cateringa, već će kuhati direktorica.

Nije onda ni čudo da čitatelj u ovoj kuharici među svim tim namirnicama i uputstvima zapravo može posve pristojno upoznati autoricu. Autoricu i neke njoj drage ljude, jer puno ih je spomenuto, na ovaj ili onaj način. Ima tako knjiga i blagdanski dodatak, malu knjižicu s par recepata autorici važnog nekog svijeta.

– Božić je blagdan obitelji, dragih ljudi i skupila sam nekoliko recepata koji su vezani uz neke moje drage ljude. Tu je moja prijateljica Amra iz Mostara koja ima fenomenalan recept za kekse, Bakine crne šnite su dokaz da je moja baka prije sto godina radila bezglutenske slastice.

Tu je Irinina speculaas torta, torta moje sestre. I ima torta koja me podsjeća na Darju, moju dragu prijateljicu koja je nedavno preminula. Taj recept sam zapisala kad smo išle zajedno u osnovnu školu.

Zapisala sam ga kad je ona slavila rođendan negdje u trećem ili četvrtom razredu osnovne škole, molila sam je recept i on je još uvijek u mojoj bilježnici s receptima, staroj i raskupusanoj – veli Karmela.

Uf, lijepa je priča koliko i tužna ta s Darjinom tortom. Da pak stare ljubavi u Karmele žive za vazda, dokaz je i živa istina da joj je kuharicu lektorirala razrednica iz osnovne škole.

– Ivanka Vranković, žena vitalnija od mene sto puta, bila je naša razrednica od petog do osmog razreda. Profesorica je hrvatskog jezika i dan danas ne miruje, premda bi mogla biti u mirovni.

Ona je zaslužna za neke stvari u mom životu. Prva me stavila pred mikrofon. Ona je vodila i novinarsku grupu. Izdavali smo časopis »Siget«, Neven Keapeski je bio urednik, a moj prvi intervju u tom školskom časopisu je bio s Božicom Brkan.

Ivanka Vranković je mene stvarno gurnula u neke stvari, jako voli kako pišem i jako me poticala na pisanje. Beskrajno mi je drago da se nismo razišle. Ali, ja sam sa svim svojim profama iz hrvatskog ostala jako dobra. Mislim da se stvore te neke veze profesor-učenik koje postanu i prijateljske. I baš su nam ti ljudi dar – lijepo zbori Karmela.

Dolce far niente

Nego, dolce vita.

– Nekako mi je najdraže da žena od stotinu interesa piše kako je slatko ne raditi, ljenčariti, dokoličariti. Ako se uhvati vremena, dakako – priznajemo Karmeli.

– E da, dolce far niente. Ali, dolce far niente nije baš besposličarenje, nego potreba da uzmeš vrijeme za sebe. Ja imam takve dane jednom u pet godina; kad se probudiš u pidžami, ljeti, kad nema nikog kod kuće, kad uzmem knjigu, skuham si kavu, izađem na terasu, stavim noge na stol i čitam knjigu do večeri.

Ne dignem se od te kave, tog stola, od te knjige, ne izađem iz pidžame. E to je meni dolce far niente, taj dan za sebe, kad ti nitko ništa ne traži, kad ništa ne moraš nego se posvetiti samo onom što ti je taj trenutak važno i drago – objašnjava Karmela.

Gušti, bilo da se kuha, bilo da se kvalitetno dokoličari. Dakako da se onda teško prihvaća današnja navada od dostave, od nekuhanja.

– Strašno mi je to, baš strašno. I ova instant hrana, polugotova. Strašno – iskreno će Karmela.

Ne može, veli, pakirana salata biti jednako fina kao glavica salate od kumice na placu.

– Godinama sam kuhala rajčicu doma i morat ću se tome vratiti, ali odem u Hrastin u Slavoniju kod moje Ilonke, koja ničim ne šprica tu svoju rajčicu, već djeca njena prstima skupljaju krumpirove zlatice, i onda u njenoj kužini na otvorenom na vatri kuhamo rajčicu koja je najbolja na svijetu. Stvarno se trudim da namirnice budu dobre, provjerene – ističe Karmela.

Pa je mesar, primjerice, onaj u Ivanić Gradu, iz okolice Dugog Sela su žene s picekima i guskama…

– Stvarno mislim da trebamo poticati naše male proizvođače hrane, jer to njima znači opstanak, a i nama jer je to zdravlje – ne dvoji Karmela.

Sve to o čemu govori bome su već objeručke prihvatila njena djeca.

– I oni kuhaju. Noa je pravi gurman, roštilj je samo njegov. Rea više voli ove slatke stvari raditi. Dobri smo – priznaje Karmela.

E da, na mladima svijet ostaje, a i ima se ta mladost na koga ugledat’.

– Pišete kuharice, vodite ured Turističke zajednice, putujete po svijetu. Do kud to ide? Koliko toga ima? – pitamo.

– Ima, ima. Ne mogu ja baš sjediti. Dok se vozim po autoputu, razmišljam što bih mogla sljedeće. Samo radi, radi, radi. Doktori sigurno imaju neki latinsku riječ za to, ha, ha, ha. Meni to odgovara, volim biti aktivna od ranog jutra, to mi paše – priznaje Karmela.

Magično zvonce

Pričamo o svemu u blagdansko vrijeme. Karmela je od onih što prvi okite bor, a onda joj, kako kaže, stoji okićen do 2. veljače. Badnjak nudi savor od palamide, bakalar na bijelo, škampe na buzaru, a Božić sa sobom nosi mlince, gusku ili patku, piceka.

– Cijela se obitelj skupi, uvijek se nešto pjeva, a darove otvorimo na badnju večer. Ali, ima lijepa tradicija koju sam zapisala u »Kuhinji života«. Uveo ju je moj djed, Dalmatinac sa Zlarina koji je sto godina živio u Zagrebu.

On bi nas okupio na Badnjak u svojoj kući, svi zajedno bi okitili veliku jelu u dnevnoj sobi, a onda bi nas djed zamolio da svi izađemo iz sobe van. Mi smo ćirili kroz luknjicu unutra, a on bi govorio kao da dolazi mali Isus.

Čulo bi se kako govori: »E vidiš, moja Karmela je jako dobra u školi.« Za svakog od nas je imao neku lijepu riječ. A kad bi pozvonilo zvonce na boru, to je bio znak da je mali Isus otišao i mi bi smjeli ući u dnevnu sobu, a pod borom je bilo puno darova koje je ostavio mali Isus – prepričava Karmela.

Zato ona danas vješa zvonce u okićenom stanu, pa kad uđu djeca, ono zvoni dok se hrli poklonima.

– Zvonce zvoni da malo te čarolije, malo te magičnosti unesemo u svoj život. Nije život ni siv, ni crn, život je pun boja i to se najbolje vidi u blagdansko doba – uči Karmela.

Uči onako kako nas uči što je »Dolce Vita«, kako se dobra jela skuhati mogu u 45 minuta pa da se ukrade vrijeme i da ga se ima malo više za sebe i one koje volimo.

Sve sam ja to skuhala i pojela

Koliko god bilo i blesavo, svejedno smo pitali Karmelu koji bi od recepata iz kuharice preporučila i da mora.

– Ma svaki! Svaki! Sve sam ja to skuhala i pojela. Nije to ono da sam ja recepte prepisala, stvarno je sve skuhano i nisam ih pojela sama, nego su ih jeli neki ljudi sa mnom. Tako da nije to samo moj subjektivni dojam nego su stvarno fini recepti – sa smiješkom će Karmela.

Ma, ako je teško Karmeli izdvojiti recept, možda joj je lakše kazati koja joj je svjetska kuhinja najdraža.

– Meni je najdraža talijanska kuhinja, ali jako volim i azijsku. Odlično se najedem u Aziji, taj Vijetnam, ti njihovi night marketi, njihove brze klope. Lakše mi je nabrojiti što ne volim jest, ne volim jetrica i svinjetinu, makar jedem kobasice i kulene, i rogač – transparentno će Karmela.

Vještičja posla na Kleku

Recentna je knjiga, ma ništa manje recentna nije ni ona epizoda HTV-ova serijala »Planine« u kojoj se Karmela penjala na Klek s radijskom kolegicom Ivanom Radaljac Krušlin, okliznula se pa ruku slomila, srećom bez većih posljedica.

– Baš vam je ta planina trebala – šalimo se nakon svega.

– Jako volim i Maju Tokić i Natašu Kolbas (autorice serijala op.a.), sve bi za njih napravila jer su stvarno moje drage prijateljice i kolegice. Ali, kad su one rekle Klek, ja sam rekla: »Nemojte! Dajte Okić, Sljeme, nešto lakše«.

»Ali, Klek, vještice«, na to će njih dvije. Rekoh, dobro, nećemo Ivana i ja do vrha, ali ćemo dati sve od sebe da to bude najbolje što možemo. I to smo i napravili. A slomljena ruka je samo bonus – veselo će Karmela.

– Znači, vještičja su to bila posla.

– Totalno – slaže se Karmela.